Dugo očekivani radovi na rekonstrukciji Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu su počeli, čime su otklonjene sve dileme o sudbini jednog od najpoznatijih bh. nacionalnih spomenika. Projekat vrijedan oko pet miliona eura finansira turska agencija TIKA. Uz direktno zapošljavanje u naredne dvije godine, koliko će radovi na obnovi ćuprije trajati, u Višegradu istovremeno raste i broj onih koji shvataju da je turizam njihova šansa.
436 godina nakon njene izgradnje, Ćuprija Mehmedpaše Sokolovića u Višegradu ponovo je pretvorena u veliko gradilište. Izgradnjom vještačkih barijera radnici turske kompanije Er Bu od rijeke Drine štite temelje kamenih stubova kako bi ih sanirali.
„Ovi naši majstori za kamen, koji su došli iz Turske, su radili na restauraciji dosta mostova. Majstori koji rade sa kamenom su majstori koji su radili na obnovi ćuprija u Mostaru i Konjicu“, kaže šef gradilišta Nevroz Bayar.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH godinama je upozoravala na oštećenja na mostu nastala u dva svjetska rata, ali i djelovanjem HE Višegrad od puštanja u pogon 1989. godine. Teška oštećenja uočena su prije desetak godina kada je izvršeno podvodno snimanje, a pravo stanje vidjet će se tek ovih dana, kaže arhitekta Mirzah Fočo.
„Njegovo stanje bilo je alarmantno, a sama država nije bila u stanju da obezbijedi sredstva za njegovu obnovu, pa čak je most upisan u lisu najugroženijih dobara koju je utvrdilo Vijeće Evrope.“
Nakon mukotrpnih razgovora sa predstavnicima hidroelektrana Višegrad i Bajina Bašta u Srbiji, usklađen je režim njihovog rada, a nivo vode spušten na biološki minimum kako bi se omogućilo izvođenje rekonstrukcije. Osim vraćanja starog sjaja mostu, kojeg pjesnici porede sa zrnom bisera u vodi, u Višegradu se raduju investiciji vrijednoj pet miliona eura i zapošljavanju jednog broja od oko 2.500 nezaposlenih.
„Principijelni dogovor je da se zapošljava lokalna radna snaga za sve segmente predviđenih radova koje možemo da izvršimo sa stručnog aspekta, a samo onaj neophodni dio radne snage će doći iz Turske, znači stručnjaci za kamen i dio inžinjera“, navodi načelnik općine Slaviša Mišković.
Turistički potencijal
Broj turista u Višegradu iz godine u godine je veći, a prekretnicu je predstavljala 2007. godine kada je Ćuprija Mehmed-paše Sokolovića uvrštena na UNESCO-ovu listu zaštićenih dobara.
„Ovih godina kako se zagovara obnavljanje, odnosno rekonstrukcija ćuprije je povećan broj dolazaka, a tome ide u prilog i gradnja, a sljedeće godine i završetak gradnje Andrić grada“, kaže direktorica Turističke organizacije Višegrad Olivera Todorović.
U gradu se otvaraju novi smještajni kapaciteti, oživjeli su trgovina i ugostiteljstvo, a zadovoljno trljaju ruke i ulični prodavci suvenira. Momčilo Govedarica bivši je radnik šumarstva, a danas sa sinom izrađuje i prodaje suvenire:
„Najviše zaradimo sa statuom Andrića. Imamo namjeru i Meše Selimovića, pošto su oni naši najbolji pisci što se tiče ovijh prostora. Kako je Andrić grad zaživio, veliki je protok naroda kroz Višegrad i iskreno ti kažem evo nas jedno 10 porodica maltene živimo od toga. Da je neka zarada, nije, ali skromno se zaradi.“
Projekat kojeg posredstvom Turske agencije za međunarodni razvoj i saradnju finansira turska vlada vratio je nadu Višegrađanima da može i da će biti bolje.
„Višegrad ima simbol - simbol nam je most, nije simbol Andrć grad. S mostom novog izgleda Višegrad će dobiti novi izgled“, ističe Zoran Maksimović.
Sa fotoaparatom u rukama na mostu je i ovih dana višegradski slikar hadži Branko Nikitović. Fasciniranost prelijepom građevinom, koja, kako kaže, spaja više od dvije obale, prije nekoliko decenija nagnala ga je da upiše školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Ljubav prema djelu Mimara Sinana traje i danas, a višegradska ćuprija najčešći je motiv Brankovih slika. Vjeruje li da obnovljeni most, osim obala, ponovo može povezati i ljude, pitali smo:
„Nemoguće je taj duhovni most porušiti. Davno negdje devedestih u jednom razgovoru sa novinarom frankfurtskih Vijesti, govorio sam o koraku i šapatu koji se čuje na mostu. Vrlo često mi se to dešava dok prelazim sa jedne na drugu obalu. Ja u tom času samo zbog tog koraka kog čujem, a i sad u ovom času dok prolaze ljudi, čujete taj korak, shvatim da ti ljudi koje sam poznavao nisu ni otišli. Postoji ta nit i neprekinuta veza koju je uspostavio Gospod – i ona se ničim ne može prekinuti.“
436 godina nakon njene izgradnje, Ćuprija Mehmedpaše Sokolovića u Višegradu ponovo je pretvorena u veliko gradilište. Izgradnjom vještačkih barijera radnici turske kompanije Er Bu od rijeke Drine štite temelje kamenih stubova kako bi ih sanirali.
„Ovi naši majstori za kamen, koji su došli iz Turske, su radili na restauraciji dosta mostova. Majstori koji rade sa kamenom su majstori koji su radili na obnovi ćuprija u Mostaru i Konjicu“, kaže šef gradilišta Nevroz Bayar.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH godinama je upozoravala na oštećenja na mostu nastala u dva svjetska rata, ali i djelovanjem HE Višegrad od puštanja u pogon 1989. godine. Teška oštećenja uočena su prije desetak godina kada je izvršeno podvodno snimanje, a pravo stanje vidjet će se tek ovih dana, kaže arhitekta Mirzah Fočo.
„Njegovo stanje bilo je alarmantno, a sama država nije bila u stanju da obezbijedi sredstva za njegovu obnovu, pa čak je most upisan u lisu najugroženijih dobara koju je utvrdilo Vijeće Evrope.“
Nakon mukotrpnih razgovora sa predstavnicima hidroelektrana Višegrad i Bajina Bašta u Srbiji, usklađen je režim njihovog rada, a nivo vode spušten na biološki minimum kako bi se omogućilo izvođenje rekonstrukcije. Osim vraćanja starog sjaja mostu, kojeg pjesnici porede sa zrnom bisera u vodi, u Višegradu se raduju investiciji vrijednoj pet miliona eura i zapošljavanju jednog broja od oko 2.500 nezaposlenih.
„Principijelni dogovor je da se zapošljava lokalna radna snaga za sve segmente predviđenih radova koje možemo da izvršimo sa stručnog aspekta, a samo onaj neophodni dio radne snage će doći iz Turske, znači stručnjaci za kamen i dio inžinjera“, navodi načelnik općine Slaviša Mišković.
Turistički potencijal
Broj turista u Višegradu iz godine u godine je veći, a prekretnicu je predstavljala 2007. godine kada je Ćuprija Mehmed-paše Sokolovića uvrštena na UNESCO-ovu listu zaštićenih dobara.
„Ovih godina kako se zagovara obnavljanje, odnosno rekonstrukcija ćuprije je povećan broj dolazaka, a tome ide u prilog i gradnja, a sljedeće godine i završetak gradnje Andrić grada“, kaže direktorica Turističke organizacije Višegrad Olivera Todorović.
U gradu se otvaraju novi smještajni kapaciteti, oživjeli su trgovina i ugostiteljstvo, a zadovoljno trljaju ruke i ulični prodavci suvenira. Momčilo Govedarica bivši je radnik šumarstva, a danas sa sinom izrađuje i prodaje suvenire:
„Najviše zaradimo sa statuom Andrića. Imamo namjeru i Meše Selimovića, pošto su oni naši najbolji pisci što se tiče ovijh prostora. Kako je Andrić grad zaživio, veliki je protok naroda kroz Višegrad i iskreno ti kažem evo nas jedno 10 porodica maltene živimo od toga. Da je neka zarada, nije, ali skromno se zaradi.“
Projekat kojeg posredstvom Turske agencije za međunarodni razvoj i saradnju finansira turska vlada vratio je nadu Višegrađanima da može i da će biti bolje.
„Višegrad ima simbol - simbol nam je most, nije simbol Andrć grad. S mostom novog izgleda Višegrad će dobiti novi izgled“, ističe Zoran Maksimović.
Sa fotoaparatom u rukama na mostu je i ovih dana višegradski slikar hadži Branko Nikitović. Fasciniranost prelijepom građevinom, koja, kako kaže, spaja više od dvije obale, prije nekoliko decenija nagnala ga je da upiše školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Ljubav prema djelu Mimara Sinana traje i danas, a višegradska ćuprija najčešći je motiv Brankovih slika. Vjeruje li da obnovljeni most, osim obala, ponovo može povezati i ljude, pitali smo:
„Nemoguće je taj duhovni most porušiti. Davno negdje devedestih u jednom razgovoru sa novinarom frankfurtskih Vijesti, govorio sam o koraku i šapatu koji se čuje na mostu. Vrlo često mi se to dešava dok prelazim sa jedne na drugu obalu. Ja u tom času samo zbog tog koraka kog čujem, a i sad u ovom času dok prolaze ljudi, čujete taj korak, shvatim da ti ljudi koje sam poznavao nisu ni otišli. Postoji ta nit i neprekinuta veza koju je uspostavio Gospod – i ona se ničim ne može prekinuti.“