Žana Kovačević i Centar za istraživačko novinarstvo
Tužilaštva u Bosni i Hercegovini i po pet godina istražuju prijave radnika o namjernom dovođenju državnih firmi do bankrota i kriminalu u stečajnim postupcima. Dok traju istrage, imovina preduzeća prelazi u ruke novih vlasnika, a radnici ostaju bez posla, zarađenih plaća i penzija.
Radnici i mali akcionari pekarske industrije Mlinpek iz Prnjavora prije više od tri godine zatražili su tužilačku istragu protiv direktora Miladina Stanića i još 20 osoba, odgovornih za vođenje stečaja u njihovom preduzeću.
Stanića su optužili da je namjerno doveo Mlinpek do stečaja kako bi se domogao njegove imovine, a ostale da su mu u tome pomagali.
Zahtjev je upućen Okružnom tužilaštvu Banja Luka, a potom i Specijalnom tužilaštvu Republike Srpske, koje još nije okončalo istragu, pokazalo je istraživanje Centra iza istraživačko novinarstvo u Sarajevu.
„Zanimljiv je slučaj prnjavarski Mlinpek, gdje je Miladin Stanić, komotno možemo reći - ratni i poslijeratni profiter, bio direktor tog preduzeća. Kao
Stanić, trenutno poslanik Srpske demokratske stranke u Narodnoj skupštini RS i vlasnik drugog preduzeća, negirao je optužbe radnika za namjerno izazivanje stečaja nad Mlinpekom.
Stečaj se, inače, pokreće na sudu kako bi povjerioci naplatili dugove od preduzeća. Sud imenuje stečajnog sudiju, a on stečajnog upravnika. Upravnik popisuje imovinu i rukovodi njenom prodajom, a sudija prati da li se stečaj odvija prema zakonu.
Siniša Božić, ekonomista iz Banje Luke i stručni saradnik u Savezu udruženja malih akcionara RS, kaže da zbog loših rezultata stečajeva mali akcionari nemaju povjerenja u sudstvo, pa ni u stečajnog sudiju.
„Stečajni sudija ima, isto kao i stečajni upravnik, ogroman manevarski prostor da odlučuje o bitnim odlukama, pogotovo u pitanju priznavanja potraživanja, zakazivanja ročišta i svega toga. U tom smislu treba da idu ili izmjene i dopune Zakona o stečaju ili donošenje zakona o reviziji stečaja, da bi se onda retroaktivno definisala i odgovornost određenih stečajnih sudija ukoliko se bude dokazalo da je bilo osnova za određeno problematično ponašanje. Nikako drugačije - sve ostalo će biti prazna priča. A to se mora jednom početi, jer ako se ovako nastavi, akcionari nemaju povjerenja u sudstvo“, navodi Siniša Božić.
Stečajni postupak trajao godinama
Za razliku od slučaja Mlinpek, radnici Građevinskog preduzeća Integra-inžinjering iz Tuzle sami su prije sedam godina zatražili pokretanje stečaja nad preduzećem kako bi dobili novac za neisplaćene plate u 2001. i 2002. godini.
Za stečajnog sudiju je imenovan sudija Opštinskog suda u Tuzli Milan Godžirov, koji je dalje imenovao stečajnog upravnika i odbor povjerilaca. Godinama se vodio stečajni postupak, a 2007. godine zemljište firme prodato je za oko dva miliona KM.
Podnesene su i krivične prijave za zloupotrebu položaja protiv Godžirova i još nekoliko lica, ali Tužilaštvo Tuzlanskog kantona za tri godine nije okončalo istragu:
„Što se tiče odgovornosti sudija, a sud nema ovlaštenja da pokreće bilo kakve istrage, sve prijave koje se odnose na rad, zakonitost u radu i poštivanje etičkog kodeksa sudija, može obrađivati i po njima postupati jedino Ured disciplinskog tužioca pri Visokom sudskom i tužilačkom vijeću“, kaže predsjednica Opštinskog suda u Tuzli Biljana Novak.
Ovo su samo neki od primjera u kojima je stečaj preduzeća poslužio za njihovo totalno uništenje umjesto za naplatu potraživanja radnika i povjerilaca. Zvanična statistika o broju preduzeća koja su nakon privatizacije otišla u stečaj ne postoji.
Na osnovu podataka Udruženja stečajnih upravnika u BiH, a dijelom i informacija objavljenih u službenim glasnicima, Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva je utvrdio da je od 2000. godine stečajni postupak pokrenut za više od 2.400 firmi.
Završeno je blizu 1.900 postupaka, od čega je najveći broj okončan likvidacijom - prestankom postojanja preduzeća. U Bosni i Hercegovini nije podignuta nijedna optužnica za namjerno izazivanje stečaja radi preuzimanja imovine preduzeća.
Tužilaštva u Bosni i Hercegovini i po pet godina istražuju prijave radnika o namjernom dovođenju državnih firmi do bankrota i kriminalu u stečajnim postupcima. Dok traju istrage, imovina preduzeća prelazi u ruke novih vlasnika, a radnici ostaju bez posla, zarađenih plaća i penzija.
Radnici i mali akcionari pekarske industrije Mlinpek iz Prnjavora prije više od tri godine zatražili su tužilačku istragu protiv direktora Miladina Stanića i još 20 osoba, odgovornih za vođenje stečaja u njihovom preduzeću.
Stanića su optužili da je namjerno doveo Mlinpek do stečaja kako bi se domogao njegove imovine, a ostale da su mu u tome pomagali.
Zahtjev je upućen Okružnom tužilaštvu Banja Luka, a potom i Specijalnom tužilaštvu Republike Srpske, koje još nije okončalo istragu, pokazalo je istraživanje Centra iza istraživačko novinarstvo u Sarajevu.
„Zanimljiv je slučaj prnjavarski Mlinpek, gdje je Miladin Stanić, komotno možemo reći - ratni i poslijeratni profiter, bio direktor tog preduzeća. Kao
Nebojša Jugović, foto: CIN
direktor je to preduzeće zadužio kod svog privatnog preduzeća Bisprom - i umjesto da odgovara za štetu koju je nanio Mlinpeku, on putem stečaja biva nagrađen i sad postaje većinski vlasnik tog preduzeća. To vam je tipski primjer legalizacije pljačkaške privatizacije putem stečaja. Da zlo bude veće, taj nesretni Miladin Stanić vam je sada narodni poslanik u Skupštini RS“, navodi Nebojša Jugović, predsjednik Udruženja malih akcionara RSStanić, trenutno poslanik Srpske demokratske stranke u Narodnoj skupštini RS i vlasnik drugog preduzeća, negirao je optužbe radnika za namjerno izazivanje stečaja nad Mlinpekom.
Stečaj se, inače, pokreće na sudu kako bi povjerioci naplatili dugove od preduzeća. Sud imenuje stečajnog sudiju, a on stečajnog upravnika. Upravnik popisuje imovinu i rukovodi njenom prodajom, a sudija prati da li se stečaj odvija prema zakonu.
Siniša Božić, ekonomista iz Banje Luke i stručni saradnik u Savezu udruženja malih akcionara RS, kaže da zbog loših rezultata stečajeva mali akcionari nemaju povjerenja u sudstvo, pa ni u stečajnog sudiju.
Siniša Božić, ekonomista iz Banje Luke i stručni saradnik u Savezu udruženja malih akcionara RS, kaže da zbog loših rezultata stečajeva mali akcionari nemaju povjerenja u sudstvo
„Stečajni sudija ima, isto kao i stečajni upravnik, ogroman manevarski prostor da odlučuje o bitnim odlukama, pogotovo u pitanju priznavanja potraživanja, zakazivanja ročišta i svega toga. U tom smislu treba da idu ili izmjene i dopune Zakona o stečaju ili donošenje zakona o reviziji stečaja, da bi se onda retroaktivno definisala i odgovornost određenih stečajnih sudija ukoliko se bude dokazalo da je bilo osnova za određeno problematično ponašanje. Nikako drugačije - sve ostalo će biti prazna priča. A to se mora jednom početi, jer ako se ovako nastavi, akcionari nemaju povjerenja u sudstvo“, navodi Siniša Božić.
Stečajni postupak trajao godinama
Za razliku od slučaja Mlinpek, radnici Građevinskog preduzeća Integra-inžinjering iz Tuzle sami su prije sedam godina zatražili pokretanje stečaja nad preduzećem kako bi dobili novac za neisplaćene plate u 2001. i 2002. godini.
Za stečajnog sudiju je imenovan sudija Opštinskog suda u Tuzli Milan Godžirov, koji je dalje imenovao stečajnog upravnika i odbor povjerilaca. Godinama se vodio stečajni postupak, a 2007. godine zemljište firme prodato je za oko dva miliona KM.
Bivši radnici Integra-inžinjeringa, foto: CIN
Radnici nisu bili zadovoljni i žalili su se Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je presudio da su tri člana Odbora imenovana nepravilno i da su izostali kontrola rada i nadzor nad provođenjem stečaja.Podnesene su i krivične prijave za zloupotrebu položaja protiv Godžirova i još nekoliko lica, ali Tužilaštvo Tuzlanskog kantona za tri godine nije okončalo istragu:
„Što se tiče odgovornosti sudija, a sud nema ovlaštenja da pokreće bilo kakve istrage, sve prijave koje se odnose na rad, zakonitost u radu i poštivanje etičkog kodeksa sudija, može obrađivati i po njima postupati jedino Ured disciplinskog tužioca pri Visokom sudskom i tužilačkom vijeću“, kaže predsjednica Opštinskog suda u Tuzli Biljana Novak.
Ovo su samo neki od primjera u kojima je stečaj preduzeća poslužio za njihovo totalno uništenje umjesto za naplatu potraživanja radnika i povjerilaca. Zvanična statistika o broju preduzeća koja su nakon privatizacije otišla u stečaj ne postoji.
Na osnovu podataka Udruženja stečajnih upravnika u BiH, a dijelom i informacija objavljenih u službenim glasnicima, Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva je utvrdio da je od 2000. godine stečajni postupak pokrenut za više od 2.400 firmi.
Završeno je blizu 1.900 postupaka, od čega je najveći broj okončan likvidacijom - prestankom postojanja preduzeća. U Bosni i Hercegovini nije podignuta nijedna optužnica za namjerno izazivanje stečaja radi preuzimanja imovine preduzeća.