Vijeće za provedbu mira (PIC) koje je osnovano kako bi osiguralo trajni mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini, uvelo je šira ovlaštenja za visoke predstavnike, tzv. 'bonske ovlasti' 1997. nakon okončanja rata na osnovu kojih su smenjivani najviši dužnosnici – od članova državnog Predsjedništva, preko predsjednika Skupštine do ministara i zvaničnika na svim nivoima vlasti.
OHR je u periodu 1997. do 2012. godine zahvaljujući bonskim ovlastima nametnuo 899 odluka. Međutim, pokazalo se da to nije doprinijelo stabilizaciji situacije u Bosni i Hercegovini niti naučilo političare da se dogovaraju oko bitnih pitanja, ocjenjuju analitičari.
S druge strane, BiH se bez provođenja "bonskih ovlasti" i ubrzanim pripremama za održavanje referenduma u Republici Srpskoj našla pred kolapsom.
Uprkos brojnim apelima sadašnjem Viskom predstavniku Valentinu Incku (Valentinu Inzku) da spriječi referendum, njemu su 'vezane ruke'.
Podsjećamo, međunarodna zajednica je palicu BiH predala još 2007. godine kada je donesena odluka o zatvaranju ureda Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Osnažena Ruska Federacija tada je insistirala da se ta institucija ukine. Mandat je produžen na godinu dana, uz obećanje da se "bonske ovlasti" više neće koristiti. Godina je potrajala desetljeće, ali političari u Bosni I Hercegovini nisu preuzeli odgovornost za vođenje države bez međunarodnog uplitanja, podsjeća profesor politologije Dražen Pehar.
‘’U Vijeću za provedbu mira nema konsenzusa za ostanak Visokog predstavnika u BiH i njegov rad, a pogotovo nema konsenzuza za ponovno korištenje ‘bonskih ovlasti’. Ja sam ubijeđen da nije u pitanju samo Ruska Federacija nego da je Vijeće potpuno podijeljeno i vjerovatno zbog toga nije ni održana najavljena sjednica’’, kaže profesor Pehar i dodaje da su se prilike u svijetu promijenile, da se velike sile suočavaju sa mnogo ozbiljnijim problemima nego što je BiH.
Novinar i analitičar Almir Terzić podsjeća na neke važne odluke koje su donosili visoki predstavnici u BiH.
Ante Jelavić
‘’Jedna od takvih odluka spriječila je uspostavu ‘hrvatske samouprave’ 2001. godine. Osporen je pokušaj rušenja ustavno-pravnog poretka. Tada je smijenjen i član predsjedništva BiH Ante Jelavić koji se i danas krije u susjednoj Hrvatskoj, te niz zvaničnika na federalnom i kantonalnim razinama. Da nije bilo toga posljedice bi po BiH bile katastrofalne."
Podsjećamo, od sedam visokih predstavnika "bonske ovlasti" najviše je koristio Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown), koji je bio na toj dužnosti 2002. do 2006. godine.
Smijenio je 59 funkcionera u Republici Srpskoj, među njima i Dragana Kalinića, predsjednika Narodne skupštine RS i do tada prvog čovjeka Srpske demokratske stranke, Zorana Đerića, ministra unutrašnjih poslova RS, poslanike SDS-a u parlamentu Srpske i znatan broj načelnika opština, posebno onih u kojima je izražen uticaj ove stranke – Bijeljina, Pale, Srpsko Sarajevo, Han Pijesak, Sokolac, Modriča. Na listi trajno smijenjenih našlo se 12 osoba, dok su ostali smijenjeni uslovno, do hapšenja Radovana Karadžića.
Nakon ovog poteza uslijedile su brojne kritike na račun međunarodne zajednice. Mnogi su smatrali da je smjenama učinio uslugu nacionalistima koji su godinama kasnije koristili argument o ugroženosti srpskog naroda i RS.
Mnogi su tada spočitavali da je nerazdvajanje kriminalaca i korumpiranih političara, od kojih je navodno spašavao ovdašnju javnost, od onih koji nisu ispunjavali obaveze hapšenja optuženih za ratne zločine, time što ih je sve upakovao u hašku korpu, dovelo do prebacivanja pažnje građana sa teškog, gotovo neizdržljivog ekonomskog položaja na najopasniju moguću razinu – nacionalnu.
Za smjenama su manje posezali Volfgang Petrič (Wolfgang Petritsch) i Karlos Vestendorp (Carlos Westendorp).
Vestendorp je 1999. godine smijenio predsjednika RS-a Nikolu Poplašena zbog odbijanja da imenuje Milorada Dodika mandatarom za sastav vlade.
Miroslav Lajčak
Najmanje je smjenjivao Miroslav Lajčak koji je u svom mandatu smijenio direktora policije RS-a Dragomira Andana i zaposlenika OSA-e Predraga Ćeranića.
Osim smjena zvaničnika koji su ugrožavali opstojnost BiH kao suverene države, Ured visokog predstavnika angažiran je i na sprječavanju opstrukcije povratka, vraćanju imovine, odnosno stanarskog prava davanju mogućnosti otkupa. Potom na uspostavi ministarstva odbrane, Agencije za istrage zaštitu niz drugih institucija na državnom nivou.
Zatim prenos brojnih nadležnosti sa entitetskog na državni nivo.
Terzić podsjeća da je OHR učestvovao i u donošenju na desetine zakonskih rješenja poput Zakona o lijekovima, Zakona o sukobu interesa koji bez pritiska međunarodne zajednice ne bi bili usvojeni.
Zanimljivo je da je, nakon isteka mandata Paddyja Ashdowna, Upravni Odbor PIC-a donio odluku o pripremi zatvaranja Ureda visokog predstavnika, odnosno o prestanku važenja „bonskoga mandata“. Odluka je obrazložena činjenicom da bi „bilo u interesu svih“ da BiH preuzme odgovornost za samu sebe; kao i činjenicom prelaska BiH iz stadija implementacije Daytona u stadij „euro-atlantskih integracija“.
No, rješavanje problema umjesto domaćih političara u tako dugom vremenskom periodu doprinijelo je tome da se i danas očekuje da će neko drugi riješiti bosanskohercegovačke probleme.
‘’Njihova nesposobnost ili manjak želje da rade svoj posao osiguravao je posao njemu. Upravo stoga, utjecaj je figure visokog predstavnika s 'bonskim ovlastima' na unutarnju dinamiku konflikta u BiH bio poguban. Ta figura naprosto zamrzava, i povremeno naravno odmrzava, konflikt bez ikakvog realnog progresa u samim temeljnim stavovima domaćih političkih elita. Ona konflikt može, uvjetno rečeno, riješiti, ali je rješenje prividno jer je uvezeno’’, napisao je svojevremeno profesor Dražen Pehar.
On kaže da (osim poruka i sugestija) zvanične akcije međunarodne zajednice nema niti će je biti. Takođe smatra da u slučaju referenduma neće reagovati ni susjedna Srbija, odnosno premijer Aleksandar Vučić kojeg međunarodni zvaničnici pozivaju da utiče na Milorada Dodika i spriječi održavanje referendum, jer je to previše ozbiljno i osjetljivo pitanje.
‘’Smatram da se neće ništa radikalno dogoditi, poput oružanih sukoba kao što to neki predviđaju. Neko će se morat pomrit s nekim. U ovom slučaju mislim da ćemo se morat pomirit sa 9. siječnjem kao rođendanom RS i to je to. Podsjetiću samo da bošnjački politički vrh godinama nije prihvatao obilježavanje datuma potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a onda se situacija promijenila i sad je taj datum ok, a 9. siječanj nije.
Na kraju krajeva ako je pušteno da se 1. ožujak slavi kao Dan nezavisnosti BiH (jer je na taj dan 1992.održan referendum) pa neka ostave onda i mogućnost Republici Srpskoj da 9. siječanj slave kao svoj dan", zaključuje Pehar.