Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Goran Hadžić na Palama, januar 1993.
Predstavnici nevladinih organizacija koje okupljaju žrtve proteklog rata u Bosni i Hercegovini navode kako je hapšenje Gorana Hadžića, ali i Ratka Mladića i Radovana Karadžića, moglo da se desi i ranije jer, kako tvrde, vlasti u Srbiji su imale informacije gdje se nalaze trojica osumnjičenih za ratne zločine. Ističu i da je susjedna država uhapsila trojicu najtraženijih haških bjegunaca zbog toga što želi da što skorije dobije status kandidata u Evropskoj uniji.
Munira Subašić, predsjednica Udruženja „Majke enklave Srebrenica i Žepa“, smatra daje bilo krajnje vrijeme da Srbija, nakon Karadžića i Mladića, Haškom tribunalu preda i Gorana Hadžića. Ipak, prema njenim riječima, susjedna zemlja je to učinila onda kada je shvatila da njihovim hapšenjem može trgovati oko približavanja Evropskoj uniji.
„Mislim nije to hapšenje, to je predaja. Ako su oni živjeli u Srbiji tolike godine, nije moguće da su se mogli kriti i da nisu vlasti znale za njih. To je jedno. Drugo, što se tiče hapšenja zločinaca za nas žrtve su na neki način jedan mali dio pravde. Naše najmilije niko ne može vratiti, ali zločinci koji su organizovali zločin i koji su počinili zločin trebaju da odgavaraju. Na kraju-krajeva, trebaju se Evropa i svijet pobrinuti ako žrtva ima svoje ime i prezime da i zločinac ima svoje ime i prezime“, poručuje Subašić.
Memišević: Srbija mora da odgovara
Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra, također smatra da je Goran Hadžić mogao biti uhapšen i ranije, te da Srbija, zbog evropskih tokova, želi sa sebe da baci teret prošlosti.
Hapšenje Hadžića, navodi Tokača, pokazuje da kada postoji politička volja i kada se društva suoče sa posljedicama koje su njihovi prethodni režimi proizveli, onda je moguće da i žrtve imaju kakvu-takvu satisfakciju.
„Ne možemo mi graditi proces pomirenja na prošlosti. Mi moramo se sjećati prošlosti, razumjeti šta se desilo, ali ako nemamo projekte budućnosti i ako ne znamo da organizujemo naša društva da razumiju šta znači život u miru u budućnosti, teško da ćemo mi na prošlosti postići dugoročno, stabilno pomirenje i održanje mira i građanskih ljudskih prava i sloboda. Prema tome, ovo je samo jedna dimenzija, mi treba da se okrenemo i projektovanju budućnosti i da se posvetimo poslovima koji su mnogo važniji. A evo, nažalost, imamo mi u BiH još mnogo onih koji će se morati hapsiti i dovoditi pred sud, tako da je to jedna kombinacija dva procesa“, kaže Tokača.
Vaš browser nepodržava HTML5
Uhapšen Goran Hadžić
Hapšenje Hadžića pozdravlja i Petar Džodan, predsjednik Udruženja izbjeglica iz Hrvatske.
„Možemo samo reći da su ti ljudi trebali i ranije sami odlučiti i skinuti taj teret koji je nosio cio narod“, ističe Džodan.
Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode BiH, kaže kako je njena nevladina organizacija upozoravala da se svi optuženi za ratne zločine i genocid godinama kriju u Srbiji, te da srbijanski predsjednik Boris Tadić nema argumente kada govori o tome da tamošnja vlast to nije znala.
„Boris Tadić bio je ministar odbrane u vrijeme kada se Ratko Mladić krio u vojnoj kasarni, primao je i penziju 2003. godine. To je jedna mimikrija, oni stavljaju u neke oblande, jer kada i Boris Tadić govori on izlazi, prvo njegovo obraćanje javnosti, sa takvim tragičnim izrazom lica kao da je njemu neko umro, kao da žali. Prema tome, Srbija je odgovorna i mi radimo na tome da obnovimo tužbu protiv Srbije i Crne Gore - i Srbija mora da odgovara. To je jedini put da Srbija doživi svoju katarzu, da se suoči sa prošlošću i da doživi taj svoj nulti čas“, kazala je Memišević.
Biografija Gorana Hadžića
(VIDEO: Intervju sa Goranom Hadžićem nakon pada Vukovara 1991. godine)
Biografija Gorana Hadžića
Goran Hadžić rođen je 7. septembra 1958 u selu Pačetin pokraj Vukovara.
Rat je dočekao kao skladištar u kombinatu "Borovo". Politikom se počeo aktvinije baviti krajem 80-tih, kada članstvo u SKJ, zamjenjuje onim u tek osnovanoj Srpskoj demokratskoj stranci na čijoj se političkoj hijerarhiji brzo uspinje tokom rata u Hrvatskoj.
U javnosti postaje poznat na samom početku rata . Uhapšen je u martu 1991., na Plitvicama zajedno s Željkom Ražnatovićem Arkanom i to po povratku iz Knina gdje se dogovarao sukob s Hrvatima.
S grupom istočno slavonskih Srba 25. juna 1991. odlučuje formirati takozvanu SAO , Srpsku autonomnu oblast Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema. Nešto kasnije se ta tvorevima priključuje još jednoj samoproglašenoj tvorevini, takozvanoj Republici Srpskoj Krajini.
U februaru 1992. s mjesta premijera smjenjuje Milana Babića, kasnijeg haškog osuđenika. Smatrao se produženom rukom i kurirom Slobodana Miloševića.
"Posao" premijera, pa onda i predsjednika, završava mu 1994. kada je za predsjednika tzv RSK izabran Milan Martić, koji je 8.oktobra 2008. osudjen na 35 godina zatvora.
U Hrvatskoj ostaje dok je istočna Slavonija bila pod protektoratom UN, čak je bio predsjednik distrikta, ali nakon mirne reintegracije tog dijela Hrvatske seli u tadašnju SR Jugoslaviju.
U srpskoj javnosti se pojavljuje 2000., na sprovodu ratnog druga Arkana koga naziva "velikim herojem".
Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu protiv njega je podigao optužnicu 4.juna 2004., a objavljena je 16.jula 2004. Neposredno uoči hapšenja nestaje iz svoga doma u Novom Sadu.
Haški sud ga tereti za sdjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu kao suizvršilac. Svrha tog zločinačkog poduhvata bila je da se trajno ukloni većina hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s otprilike jedne trećine teritorija Hrvatska kako bi to postalo dijelom nove države pod srpskom dominacijom.
Navodi se da je taj udruženi zločinački poduhvat započet najkasanije 25. juna 1991. i trajao barem do decembra 1993.
Optužen je u 14 točaka za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti od 1. augusta 1991. do kraja juna 1992.
Između ostalog za istrebljenja i ubojstva stotina civila Hrvata i drugih nesrba, uključujući žene i starije osobe, u Dalju, Erdutu, Klisi, Lovasu, Grabovcu i Vukovaru.
Dugotrajan i čest prislini rad hrvatskih i drugih nesprskih civila koji je uključivao kopanje grobova, tovarenje municije za srpske snage, kopanje rovova, kao i druge oblike fizičkog rada na linijama fronta.
Hadžiću se na teret stavljaju deportacija najmanje 5 tisuća stanovnika Iloka i 20 tisuća stanovnika Vukovara u Srbiju, te prisilno premještanje unutar Hrvatske 2 i po tisuće stanovnika Erduta.
Također se smatra odgovornim i za logore Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica, te za uništavanaja kuća, vjerskih i kulturnih objekata u Dalju, Erdutu, Lovasu, Tovarniku i Vukovaru.
