U BiH živi više od 80.000 Roma. Srednju školu završi oko 10 posto, a polovina od tog procenta nađe posao. Za razliku od ostalih zemalja u regiji gdje su Romi u kategoriji nacionalnih manjina, u BiH nemaju taj status. Oni su tzv. ostali, odnosno ne mogu se kandidovati za člana bh. predsjedništva, niti za Dom naroda bh. parlamenta. To je i razlog zbog kojeg je Evropski sud za ljudska prava u predmetu „Sejdić-Finci“ naložio Bosni i Hercegovini da promijeni Ustav u dijelu u kojem se, između ostalog, i Romi ne mogu kandidirati na izborima naredne godine.
Mehmed Beganović već je kao dijete od sedam godina počeo prikupljati staro željezo. Kaže, vidi da njegovi susjedi - djeca rade isto ono što je i on kada je bio njihovim godinama:
„Od sedam, osam godina krenu da rade, da se bore sa roditeljima, da prose, da rade teške poslove koje rade roditelji, da skupljaju željezo. Nije bitno da li je to dijete, da li je muško, da li je žensko - mora da radi da bi imalo za danas ili za sutra.“
Posla za Rome jednostavno nema:
„Ja sam par puta onima u opštini govorio i predlagao zašto Rom sa srednjom školom ne može da radi na parkingu. Mi ne tražimo da on bude direktor. Gdje god da dođeš i tražiš ono na što imaš pravo, svi gledaju maltene da ti ne daju da to ostvariš“, pojašnjava Osman Biberović.
Preko 40.000 u BiH ih je bez krova nad glavom. I oni koji su uspjeli osigurati kakav takav dom nikada ga nisu legalizirali, pa naselja u kojima stanuju su bez puta i kanalizacije.
„Određeni kriteriji se nameću za Rome da bi ušli u određene programe, a svjesni su da Romi ne mogu ispuniti te kriterije. Primjera radi: da bi se riješilo stambeno pitanje moraš imati riješene imovinsko-pravne odnose, a prema istraživanjima preko 80 posto Roma živi u nelegalnim naseljima. To je udžbenička diskriminacija Roma. Znači:’Evo možete dobiti obnovu kuće, ali mi prvo morate donijeti da je to vaše zemljište, a ja znam, pogledao sam u opštini, da jednostavno nemate jedan kroz jedan!’, kaže Nedžad Jusića, predsjednik udruženja Roma Eurorom Tuzla.
Indira Bajramović, predsjednica udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ kaže da, iako smo prema zakonu svi jednaki, život ipak priča drugu priču:
„Bio jedan oglas gdje su tražili osam žena čistačica, i kad je došlo osam žena Romkinja, odmah im je rečeno:’A, ne možete vi.’ To je bio baš otvoren tip diskriminacije. Nažalost, ima malo pokrenutih slučajeva, malo Roma uopšte prijavljuje takve slučajeve jer razmišljaju da iako nekoga prijave, nemaju šanse nikakve jer taj neko će dobiti na sudu, a oni neće zato što su Romi. Društvo se samo postavilo prema Romima tako.“
Primjer Nazifa Mujića najbolje ilustrira sliku kakav je odnos bh. institucija spram Roma. Nakon što je u Berlinu dobio Srebrenog medvjeda, na njegova vrata mnogi iz institucija vlasti su se došli uslikati i mnogo toga mu obećali. Samo je obećanje o njegovom zaposlenju jedino ispunjeno:
„Da li vjerujete da ljudi u naselju Svatovac, gdje sam ja, nemaju šta jesti u kući, a kamoli da se priča o nekim ogromnim stvarima.“
Politička participacija Roma još uvijek je veoma slaba, mada romske zajednice nisu bile nikada snažnije. Bez svojih predstavnika u institucijama vlasti teško mogu do bilo kakvih promjena, ali ustav ove zemlje Rome je davno diskriminirao i napravio ih građanima drugog reda. To potvrđuje i činjenica da je BiH jedina zemlja na svijetu koja Rome naziva ostalima.
„Čitavo vrijeme političke partije se nešto kobajagi hoće dogovoriti, ali malo sam zabrinut i zbog odnosa evropske zajednice prema svemu tome. Isključivo razgovaraju sa šest, odnosno sedam političkih predstavnika, mogu slobodno reći nacionalnih korpusa u BiH, a izostavili su u tom razgovoru pripadnike nacionalnih manjina. Izostavili su sve druge građane. Isključivo razgovaraju i dogovaraju izmjene Ustava BiH sa ljudima koji su ovo i napravili“, kaže Nedžad Jusić.
Dva milijuna Roma živi u Europi, 80.000 ih je u BiH. Žive jedino sa problemima - sa kojima se, najveći dijelom, nose sami.
Mehmed Beganović već je kao dijete od sedam godina počeo prikupljati staro željezo. Kaže, vidi da njegovi susjedi - djeca rade isto ono što je i on kada je bio njihovim godinama:
„Od sedam, osam godina krenu da rade, da se bore sa roditeljima, da prose, da rade teške poslove koje rade roditelji, da skupljaju željezo. Nije bitno da li je to dijete, da li je muško, da li je žensko - mora da radi da bi imalo za danas ili za sutra.“
Posla za Rome jednostavno nema:
„Ja sam par puta onima u opštini govorio i predlagao zašto Rom sa srednjom školom ne može da radi na parkingu. Mi ne tražimo da on bude direktor. Gdje god da dođeš i tražiš ono na što imaš pravo, svi gledaju maltene da ti ne daju da to ostvariš“, pojašnjava Osman Biberović.
Preko 40.000 u BiH ih je bez krova nad glavom. I oni koji su uspjeli osigurati kakav takav dom nikada ga nisu legalizirali, pa naselja u kojima stanuju su bez puta i kanalizacije.
„Određeni kriteriji se nameću za Rome da bi ušli u određene programe, a svjesni su da Romi ne mogu ispuniti te kriterije. Primjera radi: da bi se riješilo stambeno pitanje moraš imati riješene imovinsko-pravne odnose, a prema istraživanjima preko 80 posto Roma živi u nelegalnim naseljima. To je udžbenička diskriminacija Roma. Znači:’Evo možete dobiti obnovu kuće, ali mi prvo morate donijeti da je to vaše zemljište, a ja znam, pogledao sam u opštini, da jednostavno nemate jedan kroz jedan!’, kaže Nedžad Jusića, predsjednik udruženja Roma Eurorom Tuzla.
Indira Bajramović, predsjednica udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ kaže da, iako smo prema zakonu svi jednaki, život ipak priča drugu priču:
„Bio jedan oglas gdje su tražili osam žena čistačica, i kad je došlo osam žena Romkinja, odmah im je rečeno:’A, ne možete vi.’ To je bio baš otvoren tip diskriminacije. Nažalost, ima malo pokrenutih slučajeva, malo Roma uopšte prijavljuje takve slučajeve jer razmišljaju da iako nekoga prijave, nemaju šanse nikakve jer taj neko će dobiti na sudu, a oni neće zato što su Romi. Društvo se samo postavilo prema Romima tako.“
Primjer Nazifa Mujića najbolje ilustrira sliku kakav je odnos bh. institucija spram Roma. Nakon što je u Berlinu dobio Srebrenog medvjeda, na njegova vrata mnogi iz institucija vlasti su se došli uslikati i mnogo toga mu obećali. Samo je obećanje o njegovom zaposlenju jedino ispunjeno:
„Da li vjerujete da ljudi u naselju Svatovac, gdje sam ja, nemaju šta jesti u kući, a kamoli da se priča o nekim ogromnim stvarima.“
Politička participacija Roma još uvijek je veoma slaba, mada romske zajednice nisu bile nikada snažnije. Bez svojih predstavnika u institucijama vlasti teško mogu do bilo kakvih promjena, ali ustav ove zemlje Rome je davno diskriminirao i napravio ih građanima drugog reda. To potvrđuje i činjenica da je BiH jedina zemlja na svijetu koja Rome naziva ostalima.
„Čitavo vrijeme političke partije se nešto kobajagi hoće dogovoriti, ali malo sam zabrinut i zbog odnosa evropske zajednice prema svemu tome. Isključivo razgovaraju sa šest, odnosno sedam političkih predstavnika, mogu slobodno reći nacionalnih korpusa u BiH, a izostavili su u tom razgovoru pripadnike nacionalnih manjina. Izostavili su sve druge građane. Isključivo razgovaraju i dogovaraju izmjene Ustava BiH sa ljudima koji su ovo i napravili“, kaže Nedžad Jusić.
Dva milijuna Roma živi u Europi, 80.000 ih je u BiH. Žive jedino sa problemima - sa kojima se, najveći dijelom, nose sami.