Hrvatska je posljednjih godina preplavljena akcijama solidarnosti u kojima građani velikodušno pomažu teško oboljelim sugrađanima, ali i sve češće postavljaju pitanje funkcioniranja samog zdravstvenog sustava. U zemlji koja je i u Ustav ugradila da je 'socijalna država', zdravlje pojedinaca ne bi smjelo ovisiti o 'velikom srcu dobrih ljudi' - upozoravaju sindikati i građani.
„Ja imam curicu koja je imala leukemiju i da nije bilo tuđih ljudi ja ne znam jel' bi ona danas bila živa", priča Zagrepčanka Danijela Kušić."Žalosno je, kaže, da to država ne može financirati!“
Danijela i danas teško priča o drami koju su prolazili prije 6 godina kad im se razboljela 6-godišnja kćerkica Marina, pod hitno je kaže trebalo nabaviti jedan lijek izvana, koštao je 2500 eura, a oni te novce nisu imali:
„Uspjeli smo uz pomoć prijatelja, isto je bila humanitarna akcija...“
Danijela priznaje da kod Hrvatskog zdravstvenog osiguranja tog trenutka nisu ni pokušavali isposlovati sve papire jer, jednostavno, nije bilo vremena.
„Jednostavno, dok dođeš do nekakvih papira, kak' je to u našoj državi da su 'papiri' važni,sve bude kasno. Možda bi naša Marina bila i dobila te novce za lijek, ali ona nije imala vremena čekati papire. U takvim se situacijama treba odmah krenuti u akciju, od liječnika do svih službi, a ne da mi, prestrašeni i s tak' bolesnim, djetetom hodamo po socijalnoj službi, da ih vučemo za rukav i onda ti još vele (nisam to jedamput čula) 'gospođo ne znam jel' će vam dijete to dobiti, prije nego što umre! Strašno, baš strašno. I, normalno, onda, kome ćeš, nego na građansku solidarnost jer prije će se novci skupiti nego od države.“
I ovih dana građani Hrvatske, solidarno pomažu u još jednoj potresnoj priči, ovaj put obitelji Šišak iz Sesveta, kraj Zagreba. Male djevojčice Gita i Karmen, od 5 i dvije godine, mogle bi uskoro ostati sasvim same jer im se oboje roditelja razbolilo od raka. Otac, Božidar ima još nadu za liječenje u Njemačkoj, ali nema novaca.
Zagrepčanka Adela, sreli smo je pred Domom zdravlja u novozagrebačkom naselju Siget, također govori o 'beskrajnoj dobroti ljudi', ali i manjkavosti sustava.
„Volim da se ljudima pomogne, ali onda sam ljuta, moj muž i ja baš razgovaramo 'pa, gle, zar je to sad potrebno, građane će opet dignut na noge, raja će dati i zadnju kunu, i ja ću dati iako mi je mirovina samo 1400 kuna (manje od 200EUR) ali dat ću barem onih 7 kuna što nazovem na telefon, jer me srce boli da to ne napravim, ali zašto i nekog drugog ne 'boli srce'?"
Adela ima i osobnih iskustava jer ima bolesnog unuka, sin i snaha su visokoobrazovani, s dobrim primanjima, ali samo specijalna kolica i sic za auto, jer dvogodišnji dječak još ne sjedi, koštaju 40 tisuća kuna ,a da i ne spominje sve ostalo.
„Evo, sad je išao jedan nalaz u Njemačku, uzorak krvi, to specijalno vađenje krvi da se dokaže da li je to genetska bolest ili nije, to su moj sin i snaha platili 1000 EURa, dakle, nalaz krvi, što će učiniti u Njemačkoj, Hrvatski Zavod za zdravstveno osiguranje, ništa“, kaže ona.
Šok za šokom
Danijela Kušić čija je kćer preboljela leukemiju, priznaje da je danas ipak nešto lakše nego prije 10-tak godina, jer postoje i brojne udruge, ali i dalje teško:
„Za nas je sreća što smo mi iz Zagreba, ali ljudi koji s bolesnom djecom dolaze iz drugih mjesta, to je strašno. Dok se obavljaju pretrage ili traje liječenje... to je strašno, doslovce ljudi spavaju u autima, na cesti... strašno, od samog smještaja do novaca za hranu, šok za šokom i uz sve to se još s birokracijom izborit za svoja prava...jako teško“.
Pomoćnica ravnatelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Sandra Orešić, tvrdi da sustav nije zakazao i da svakodnevno odobravaju liječenja u inozemstvu, a glavni kriterij je da se dotična bolest ne može uspješno liječiti u Hrvatskoj.
„Uvijek apeliramo na ljude, kad se nađu u takvoj situaciji 'javite se', javite se Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, pitajte da li imate pravo na liječenje u inozemstvu, jer i mi, na žalost, za neke slučajeve saznamo iz medija. Često utvrdimo da neki nisu došli ni provjeriti, je li uopće imaju pravo na pokrivanje troškova liječenja u inozemstvu, jer postoji neko opće mišljenje da Zavod to neće odobriti.“
Sigurno ima i neinformiranosti, ali ljudi govore o sporosti, papirima, predugom čekanju, a bolest, kažu 'ne čeka' i u toj utakmici humanosti za ljudski život građani zasad debelo vode.
„Država nije dovoljno pokazala, koliko su, dosad, građani, sa svoje strane pokazali!“
No, kolikogod ljudi imali veliko srce, zaključuje predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, sve siromašniji građani će se i sve teže odazivati na humanitarne akcije, a i sve teže pokrivati vlastito liječenje dopunskim zdravstvenim osiguranjima, jer, ističe, već sada je očito raslojavanje na one koji si mogu priuštiti zdravstvene usluge i veću razinu zdravlja i one koji to ne mogu:
„Dakle, naše društvo koje je i u Ustav ugradilo da je socijalna država, sve manje se pretvara u takvu socijalnu državu, a dio pokazatelja je, svakkako, i sve veći broj različitih humanitarnih akcija, koje nadomještaju ono, što bi trebalo pružiti primarno zdravstvo."
„Ja imam curicu koja je imala leukemiju i da nije bilo tuđih ljudi ja ne znam jel' bi ona danas bila živa", priča Zagrepčanka Danijela Kušić."Žalosno je, kaže, da to država ne može financirati!“
Danijela i danas teško priča o drami koju su prolazili prije 6 godina kad im se razboljela 6-godišnja kćerkica Marina, pod hitno je kaže trebalo nabaviti jedan lijek izvana, koštao je 2500 eura, a oni te novce nisu imali:
„Uspjeli smo uz pomoć prijatelja, isto je bila humanitarna akcija...“
Danijela priznaje da kod Hrvatskog zdravstvenog osiguranja tog trenutka nisu ni pokušavali isposlovati sve papire jer, jednostavno, nije bilo vremena.
„Jednostavno, dok dođeš do nekakvih papira, kak' je to u našoj državi da su 'papiri' važni,sve bude kasno. Možda bi naša Marina bila i dobila te novce za lijek, ali ona nije imala vremena čekati papire. U takvim se situacijama treba odmah krenuti u akciju, od liječnika do svih službi, a ne da mi, prestrašeni i s tak' bolesnim, djetetom hodamo po socijalnoj službi, da ih vučemo za rukav i onda ti još vele (nisam to jedamput čula) 'gospođo ne znam jel' će vam dijete to dobiti, prije nego što umre! Strašno, baš strašno. I, normalno, onda, kome ćeš, nego na građansku solidarnost jer prije će se novci skupiti nego od države.“
I ovih dana građani Hrvatske, solidarno pomažu u još jednoj potresnoj priči, ovaj put obitelji Šišak iz Sesveta, kraj Zagreba. Male djevojčice Gita i Karmen, od 5 i dvije godine, mogle bi uskoro ostati sasvim same jer im se oboje roditelja razbolilo od raka. Otac, Božidar ima još nadu za liječenje u Njemačkoj, ali nema novaca.
Ivana i Božidar Šišak sa kćerkama, foto: Facebook
Zagrepčanka Adela, sreli smo je pred Domom zdravlja u novozagrebačkom naselju Siget, također govori o 'beskrajnoj dobroti ljudi', ali i manjkavosti sustava.
„Volim da se ljudima pomogne, ali onda sam ljuta, moj muž i ja baš razgovaramo 'pa, gle, zar je to sad potrebno, građane će opet dignut na noge, raja će dati i zadnju kunu, i ja ću dati iako mi je mirovina samo 1400 kuna (manje od 200EUR) ali dat ću barem onih 7 kuna što nazovem na telefon, jer me srce boli da to ne napravim, ali zašto i nekog drugog ne 'boli srce'?"
Adela ima i osobnih iskustava jer ima bolesnog unuka, sin i snaha su visokoobrazovani, s dobrim primanjima, ali samo specijalna kolica i sic za auto, jer dvogodišnji dječak još ne sjedi, koštaju 40 tisuća kuna ,a da i ne spominje sve ostalo.
„Evo, sad je išao jedan nalaz u Njemačku, uzorak krvi, to specijalno vađenje krvi da se dokaže da li je to genetska bolest ili nije, to su moj sin i snaha platili 1000 EURa, dakle, nalaz krvi, što će učiniti u Njemačkoj, Hrvatski Zavod za zdravstveno osiguranje, ništa“, kaže ona.
Šok za šokom
Danijela Kušić čija je kćer preboljela leukemiju, priznaje da je danas ipak nešto lakše nego prije 10-tak godina, jer postoje i brojne udruge, ali i dalje teško:
„Za nas je sreća što smo mi iz Zagreba, ali ljudi koji s bolesnom djecom dolaze iz drugih mjesta, to je strašno. Dok se obavljaju pretrage ili traje liječenje... to je strašno, doslovce ljudi spavaju u autima, na cesti... strašno, od samog smještaja do novaca za hranu, šok za šokom i uz sve to se još s birokracijom izborit za svoja prava...jako teško“.
Pomoćnica ravnatelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Sandra Orešić, tvrdi da sustav nije zakazao i da svakodnevno odobravaju liječenja u inozemstvu, a glavni kriterij je da se dotična bolest ne može uspješno liječiti u Hrvatskoj.
„Uvijek apeliramo na ljude, kad se nađu u takvoj situaciji 'javite se', javite se Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, pitajte da li imate pravo na liječenje u inozemstvu, jer i mi, na žalost, za neke slučajeve saznamo iz medija. Često utvrdimo da neki nisu došli ni provjeriti, je li uopće imaju pravo na pokrivanje troškova liječenja u inozemstvu, jer postoji neko opće mišljenje da Zavod to neće odobriti.“
Sigurno ima i neinformiranosti, ali ljudi govore o sporosti, papirima, predugom čekanju, a bolest, kažu 'ne čeka' i u toj utakmici humanosti za ljudski život građani zasad debelo vode.
„Država nije dovoljno pokazala, koliko su, dosad, građani, sa svoje strane pokazali!“
No, kolikogod ljudi imali veliko srce, zaključuje predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, sve siromašniji građani će se i sve teže odazivati na humanitarne akcije, a i sve teže pokrivati vlastito liječenje dopunskim zdravstvenim osiguranjima, jer, ističe, već sada je očito raslojavanje na one koji si mogu priuštiti zdravstvene usluge i veću razinu zdravlja i one koji to ne mogu:
„Dakle, naše društvo koje je i u Ustav ugradilo da je socijalna država, sve manje se pretvara u takvu socijalnu državu, a dio pokazatelja je, svakkako, i sve veći broj različitih humanitarnih akcija, koje nadomještaju ono, što bi trebalo pružiti primarno zdravstvo."