Malo brige o djeci s posebnim potrebama

Kada porastu, suočavaju se s problemima kretanja i zaposšljavanjem

Rijetke su ustanove u BiH koje vode brigu o djeci sa posebnim potrebama. Jedan od svijetlijih primjera je iz Mostara. Djeca imaju adekvatan prostor za učenje, rad i zabavu.

Međutim, već na izlasku iz te ustanove suočeni su sa problemima kretanja i zapošljavanja.

Vedrana ima 28 godina. Polaznica je radionice „Maslačak“ koja djeluje u okviru centra za djecu sa posebnim potrebama Los Rosales. U vrijeme našeg posjeta crtala je jelku za novogodišnju čestitku, ali i pomagala mlađoj, kako kaže, najboljoj prijateljici Ivani koja je radila na izradi drvenog cvijeta:

„Ovdje provodim radno vrijeme sa kolegama i kolegicama. Sve što se zada za temu, sve ja volim raditi.“

„Družim se sa rajom svaki dan, onda slavimo rođendane, drvo uradimo i onda bojimo.“

Radionica “Maslačak“ osnovana je kako bi se mlade osobe s invaliditetom osposobile za izradu dekorativnih predmeta. Voditeljica radionice i terapeut Zlatka Hučec dodaje:

„Cvijeće, voće, mostovi, Valentinovo, letiri, ribe - različiti dizjani su tih predmeta i pravimo od magnetića malih, preko cvjetića, sličica, satova, grbova i ostalih stvari. Oni dolaze ovdje, rade, druže se, uče, izrađujemo predmete i od prodaje tih predmeta oni dobivaju svoju malu platu.“

Po mnoge čemu centar Los Rosales jedinstven je u BiH. Izgrađen prije 11 godina kao osnovna škola za 60 učenika, izrastao je u modernu ustanovu koja ima vrtić, radionice, rezidentni smještaj i školu - i 162 korisnika uzrasta od tri do 54 godine, te 35 zaposlenih. Učiteljicu Fadilu Kosović zatekli smo na času odjeljenske zajednice:

„Hajde, Skendere, kaži šta ove osobe s invaliditetom treba da imaju?“

Skender: Prava da mogu se kretati, da se mogu zapošljavati, liječiti se - to je to.

"Vi se nalazite u osmom razredu. Imamo pet učenika. Danas jedan nije tu. Ja njih od petoga razreda vodim. Dobri su. Njihove sposobnosti su umanjene i radimo po nekakvom skraćenom, odnosno prilagođenom programu. Ja im trenutno predajem istoriju, geografiju i matematiku i razredni sam starješina. Istakla bih da ovaj centar njima pruža ono sve što jedna savremena škola može da pruži,“ kaže Kosović.

A polaznici centra, kako nam kaže Jasna Rebac, direktorica, mogu mnogo toga ponuditi. Nakon osnovne škole djeca se upisuju u Specijalnu srednju poljoprivrednu i tekstilnu školu gdje stječu zvanje pomoćnik automehaničara, kuhara, krojača. Nekoliko njih se uspjelo zaposliti - još uvijek premalo, ogorčeno dodaje Rebac.

„Oni su još uvijek kako tegla na kojoj lijepe etikete. Dakle, mi apsolutno ne možemo to prihvatiti, stalno dižemo svoj glas i želimo poručiti: oni su osobe kao sve druge osobe, različitosti su naše bogatstvo, prihvatimo ih sa njihovim različitostima, da su nama ravnopravni, i živimo zajedno, a nikako jedni pored drugih. Gdje ćete naći na fakultetu da imate da amfitetatar može biti pristupan osobi s invalidskim kolicima, apsolutno je mentalno očuvana? Gdje ćete naći u bilo kojoj javnoj, privatnoj ili hotelskoj instituciji prilagođen toalet? Gdje ćete naći lift ugrađen za takve osobe? Pa dajte, to je osnovna komunikacija. A da ne govorimo o promjenama u našim glavama, o različitom pristupu socijalnim, zdravstvenim, obrazovnim institucijama, na ulici, na pošti itd,“ kaže Rebac.

Želje učenika i polaznika centra Los Rosales ne razlikuju se previše od želja ostale djece, kako doznajemo od Harisa, Skendera i Alije, da se zabavljaju, rade i žive od svog rada.