Iskustva Starog sajmišta i Omarske ukazuju na potrebu najprije priznavanja onoga što se dogodilo na ovim prostorima, a potom i njegovo procesuiranje kroz različite sfere društva. U Hrvatskoj je nedavno počeo projekat koji bi mogao rasvijetliti neke od događaja s kojima se hrvatsko društvo, poput svih u regionu, bori posljednjih decenija - od traganja za nestalima u posljednjem ratu, preko bacanja u zaborav Golog otoka i odnosa prema spomenicima iz Drugog svjetskog rata. Lične ispovjesti preživjelih ratova na ovim prostorima od 1941. naovamo svjedočanstva su koja će vjeruju stručnjaci u konačnici pomoći da se u drugačijem svjetlu u posmatraju uspomene, te sagledaju istorijske činjenice.
Zagrebačka nevladina udruga Centar za suočavanje s prošlošću Documenta predstavila je projekt „Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas“. Ovo je prvi primjer oralne historije u Hrvatskoj u kojem je prikupljeno 450 sjećanja žrtava i svjedoka nasilja - od Drugog svjetskog rata i poraća do rata u Hrvatskoj devedesetih.
Sačuvati osobna sjećanja naših suvremenica i suvremenika za nas i za buduće generacije, pružiti svojevrsnu reparaciju žrtvama nasilja kada je državne institucije ne daju, dati priliku multiperspektivnosti nasuprot jednoumlju, jer u stvaranju društvenog pamćenja ništa ne može zamijeniti ljudsko svjedočanstvo – to su bar neke od ideja vodilja projekta „Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas“. Voditeljica Documente Vesna Teršelič kaže:
„Mislim da se kroz ova snimljena osobna sjećanja jasno vidi koliko ima perspektiva, koliko ima različitih priča, koliko ima vrijednih uspomena koje treba zabilježiti za budućnost.“
Nasilje od Drugog svjetskog rata naovamo još uvijek opterećuje i traumatizira hrvatsko društvo, i ovaj je projekt dio napora da se takvo stanje okonča, kazala je voditeljica Documente podsjećajući na tek neke neuralgične točke.
Već prvih nekoliko sjećanja stavljena na web stranice projekta www.osobnasjecanja.hr pokazuju da je projekt izuzetno vrijedan - od osobnog svjedočenja o ulasku Nijemaca u Zagreb travnja 1941. godine, preko iskustva djeteta s Kozare spašenog iz logora i logorašice na Golom otoku do policijskog nasilja nakon studentskih prosvjeda u Zagrebu 1971. godine i traumatičnih iskustava iz nedavnog rata u Hrvatskoj. Sa osobama koje su željele sačuvati anonimnost sačinjen je audio-zapis, a razgovor sa ostalima zabilježen je na video-zapisu. Snimanja sjećanja započela su 2006. godine, a u timu Documente su humanistički obrazovane osobe raznih profila – povjesničari, sociolozi, psiholozi. Documenta će sjećanja objaviti na DVD-ima i iskoristiti ih za produkciju dokumentarnih filmova. Plan je da do kraja godine svih 450 sjećanja bude dostupno na web stranici projekta.
Jedno od dramatičnih svjedočenja je ono Pakračanina Đorđa Gunjevića, kojeg - nakon što je izbjegao u Kutinu zajedno s ostalim Pakračanima raznih nacionalnosti koji se nisu pridružili srpskoj pobuni - 11. listopada 1991. hapsi hrvatska policija i odvodi u Pakračku poljanu, zloglasnu bazu postrojbe pričuvne hrvatske policije pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, kojem se upravo sudi za ratne zločine nad srpskim civilima.
„Da li je to logor, da li je to sabirni centar, nemam pojma, neko to zove ovako ili onako. Tamo sam proživio strahovite torture. Ostao sam tjedan dana tamo zatvoren. Na intervencije prijatelja i ostalih, pustili su me nakon toga vremena, slomljenih rebara i ostalo.“
Međutim, ovaj projekt nije samo prilika da se upotpuni priča o zločincima i žrtvama, nego i da se upozori na povijesne falsifikate. Gunjević za naš radio prenosi dio sjećanja na vrijeme kada je kao jedan od pomoćnika Vladinog povjerenika za općinu Pakrac uspješno organizirao evakuaciju bolesnika iz pakračke bolnice, u situaciji kada je od preko 600 zaposlenih u evakuaciji na kraju sudjelovalo njih 24!
„Međutim, neke ljude se želi marginalizirati. Recimo, moja ideja, moja organizacija evakuacije bolnice u Pakracu – danas se obilježava a da se mene uopće ne poziva. A ja sam organizator. Suglasnost na moj prijedlog je dao i tadašnji ministar zdravlja i ministar policije i ministar obrane, dakle, Hebrang, Špegelj, Vekić. Uspio sam, nijedan bolesnik mi nije stradao, nijedan nije bio ranjen.“
Predavačica Didaktike nastave povijesti na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta Snježana Koren u izjavi za RSE pozdravlja ovaj projekt kao način da se osnaži uloga pojedinca u odnosu na nastojanja da se nametne jednoobrazno tumačenje nekih razdoblja i događaja u društvu.
„Mi smo suočeni, recimo, u ovom slučaju sa dva rata, i onim od 1941.-1945. i ovim od 1991.-1995., koji se smatraju utemeljujućim događajima za državu, i postoji snažan i politički i institucionalni pritisak da se u javnosti plasira jedna jedina službena verzija povijesti. To, naravno, nikad nije tako, jer kada je riječ o ratu, uvijek izaziva snažne emocionalne reakcije i uvijek ima podijeljena sjećanja i različita iskustva. Ovakav projekt je mogućnost da se upravo čuju i neki drugi i drugačiji glasovi u odnosu na ovakvu jednu, recimo, službenu verziju povijesti.“
Zagrebačka nevladina udruga Centar za suočavanje s prošlošću Documenta predstavila je projekt „Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas“. Ovo je prvi primjer oralne historije u Hrvatskoj u kojem je prikupljeno 450 sjećanja žrtava i svjedoka nasilja - od Drugog svjetskog rata i poraća do rata u Hrvatskoj devedesetih.
Sačuvati osobna sjećanja naših suvremenica i suvremenika za nas i za buduće generacije, pružiti svojevrsnu reparaciju žrtvama nasilja kada je državne institucije ne daju, dati priliku multiperspektivnosti nasuprot jednoumlju, jer u stvaranju društvenog pamćenja ništa ne može zamijeniti ljudsko svjedočanstvo – to su bar neke od ideja vodilja projekta „Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas“. Voditeljica Documente Vesna Teršelič kaže:
„Mislim da se kroz ova snimljena osobna sjećanja jasno vidi koliko ima perspektiva, koliko ima različitih priča, koliko ima vrijednih uspomena koje treba zabilježiti za budućnost.“
Nasilje od Drugog svjetskog rata naovamo još uvijek opterećuje i traumatizira hrvatsko društvo, i ovaj je projekt dio napora da se takvo stanje okonča, kazala je voditeljica Documente podsjećajući na tek neke neuralgične točke.
Vesna Teršelič
„Mi smo zemlja opterećena traganjem za nestalima. Mi smo zemlja u kojoj na Golom otoku još uvijek pasu ovce umjesto da stoji neki memorijalni centar, mi smo zemlja u kojoj nisu obilježena sva mjesta stradanja i obnovljen je tek neznatan broj od u devedesetima srušenih antifašističkih spomenika. I kad ćemo zapravo početi ozbiljno raditi na stvaranju uključive kulture pamćenja i kao društvo iskazati pijetet prema svim žrtvama?“Već prvih nekoliko sjećanja stavljena na web stranice projekta www.osobnasjecanja.hr pokazuju da je projekt izuzetno vrijedan - od osobnog svjedočenja o ulasku Nijemaca u Zagreb travnja 1941. godine, preko iskustva djeteta s Kozare spašenog iz logora i logorašice na Golom otoku do policijskog nasilja nakon studentskih prosvjeda u Zagrebu 1971. godine i traumatičnih iskustava iz nedavnog rata u Hrvatskoj. Sa osobama koje su željele sačuvati anonimnost sačinjen je audio-zapis, a razgovor sa ostalima zabilježen je na video-zapisu. Snimanja sjećanja započela su 2006. godine, a u timu Documente su humanistički obrazovane osobe raznih profila – povjesničari, sociolozi, psiholozi. Documenta će sjećanja objaviti na DVD-ima i iskoristiti ih za produkciju dokumentarnih filmova. Plan je da do kraja godine svih 450 sjećanja bude dostupno na web stranici projekta.
Jedno od dramatičnih svjedočenja je ono Pakračanina Đorđa Gunjevića, kojeg - nakon što je izbjegao u Kutinu zajedno s ostalim Pakračanima raznih nacionalnosti koji se nisu pridružili srpskoj pobuni - 11. listopada 1991. hapsi hrvatska policija i odvodi u Pakračku poljanu, zloglasnu bazu postrojbe pričuvne hrvatske policije pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, kojem se upravo sudi za ratne zločine nad srpskim civilima.
„Da li je to logor, da li je to sabirni centar, nemam pojma, neko to zove ovako ili onako. Tamo sam proživio strahovite torture. Ostao sam tjedan dana tamo zatvoren. Na intervencije prijatelja i ostalih, pustili su me nakon toga vremena, slomljenih rebara i ostalo.“
Međutim, ovaj projekt nije samo prilika da se upotpuni priča o zločincima i žrtvama, nego i da se upozori na povijesne falsifikate. Gunjević za naš radio prenosi dio sjećanja na vrijeme kada je kao jedan od pomoćnika Vladinog povjerenika za općinu Pakrac uspješno organizirao evakuaciju bolesnika iz pakračke bolnice, u situaciji kada je od preko 600 zaposlenih u evakuaciji na kraju sudjelovalo njih 24!
„Međutim, neke ljude se želi marginalizirati. Recimo, moja ideja, moja organizacija evakuacije bolnice u Pakracu – danas se obilježava a da se mene uopće ne poziva. A ja sam organizator. Suglasnost na moj prijedlog je dao i tadašnji ministar zdravlja i ministar policije i ministar obrane, dakle, Hebrang, Špegelj, Vekić. Uspio sam, nijedan bolesnik mi nije stradao, nijedan nije bio ranjen.“
Predavačica Didaktike nastave povijesti na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta Snježana Koren u izjavi za RSE pozdravlja ovaj projekt kao način da se osnaži uloga pojedinca u odnosu na nastojanja da se nametne jednoobrazno tumačenje nekih razdoblja i događaja u društvu.
„Mi smo suočeni, recimo, u ovom slučaju sa dva rata, i onim od 1941.-1945. i ovim od 1991.-1995., koji se smatraju utemeljujućim događajima za državu, i postoji snažan i politički i institucionalni pritisak da se u javnosti plasira jedna jedina službena verzija povijesti. To, naravno, nikad nije tako, jer kada je riječ o ratu, uvijek izaziva snažne emocionalne reakcije i uvijek ima podijeljena sjećanja i različita iskustva. Ovakav projekt je mogućnost da se upravo čuju i neki drugi i drugačiji glasovi u odnosu na ovakvu jednu, recimo, službenu verziju povijesti.“