Kad se Bosna i Hercegovina u svjetskim medijima pojavila kao headlinese, onda je to zbog dva dijametralno suprotna razloga. Jedan su političari, koji 18 godina nakon rata nikako da zemlju „izvedu na zelenu granu”. A drugi briljantni pojedinci, po pravilu ljudi iz kulture i umjetnosti. Posljednji je primjer oskarovac Danis Tanović i Grand prix Berlinala. Iako ovakvi blistavi trenuci nisu rijetki, ipak su samo rezultat vanserijskih napora pojedinaca.
Država na žalost ne umije da se brine za svoje najvrednije, ni u kulturi, ni u umjetnosti. Najbolji je primjer Zemaljski muzej u Sarajevu, u kojem neprocjenljiva kulturnoistorijska baština zemlje propada već pet mjeseci, zakatančena s dvije daske na ulaznim vratima.
Tokom 60-godišnjeg djelovanja, Pozorište lutaka Mostar bilježi konstantan uspjeh kod domaće i inostrane publike. Proputovalo je svijet i nastavilo osvajati nagrade, kaže direktorka Pozorišta, Ranka Mutevelić:
„Nema gdje nismo igrali, na pozornicama Austrije, Francuske, Španije, Bugarske, Njemačke, Mađarske, Poljske, Irana. Ove godine idemo u Norvešku. Posljednjih nekoliko godina smo osvojili 25 nagrada na međunarodnim i domaćim lutkarskim festivalima. Ni prije rata u Mostar se nisu donosile takve nagrade. Dobili smo dva grand prixa, ali na to skoro niko nije reagovao u Mostaru. Iz grada nisu bili u stanju da napišu niti jednu rečenicu neke zahvale“, ogorčena je direktorka.
Iako bi brojna priznanja Pozorišta trebala motivisati lokalne donosioce odluka da značajnije ulažu u rad ove institucije, to se ne dešava. Lični entuzijazam, navodi Mutevelić, je ono što kolektiv Pozorišta lutaka Mostar vuče naprijed, uprkos barijerama:
„Ne samo da smo postali prepoznatljiv brend grada Mostara. Mi prenosimo nešto što je dobro iz ovoga garda, sve ostalo je na crnim hronikama. Ovo što okolo trčkaramo i zaradimo sa tim sredstvima je sve jer nama niko ne daje za putovanja, ni za festivale. Prije nekoliko godina grad bi nešto dao, a sada više niko ništa ne daje. Sada smo u jednoj bezizlaznoj situaciji. Ako Pozorište lutaka ne može praviti niti jednu novu predstavu godišnje, onda - šta ćemo raditi i zašto postojimo?“, pita Mutevelić.
Akademski slikar Mladen Miljanović izlagao je u Evropi, a do kraja godine to će učiniti i u New Yorku. Za najboljeg umjetnika iz centralno-istočne Evrope i centralne Azije proglašen je 2009. Ipak, trebalo je vremena da društvo prepozna kvalitet ovog banjalučkog umjetnika. Sada je situacija drugačija. Miljanović će predstavljati Bosnu i Hercegovinu na 55. Bijenalu umjetnosti u Veneciji koje se održava u junu ove godine:
Slično mišljenje dijeli i Danica Dakić, čije stvaralaštvo itekako cijeni evropska likovna scena:
„Mislim da u našoj sredini ne postoji neko veliko zanimanje za likovnu umjetnost. Neki umjetnici iz ove sredine su prepoznati na međunarodnom nivou kao zanimljivi umjetnici, pa je ta informacija došla i dovde“, navodi Dakić.
Uništenje kulturnog nasljeđa
Na međunarodnim takmičenjima učestvovao je i crtač Filip Andronik. Prošle godine je bio sudionik crtanja francuskog stripa „Gangs MS-13“. O ovom iskustvu Filip kaže:
„Zarađivati iz stripa ne znači crtati strip za naše izdavače jer oni nemaju novca. Ako si jako dobar, onda možeš upecati posao kod izdavača vani. U BiH postoje tri autora koja žive od stripa. Osim novčane zarade, kao nagradu za svoje zalaganje, smatram i to što mi je neko rekao da mene ne poznaje, nikada me nije vidio, čak ne zna ni gdje je moja država na karti, ali da toliko dobro crtam, da želi da me unajmi.“
Veliki ambasador kulturnih vrijednosti Bosne i Hercegovine je i Sanel Redžić. Rođeni Tuzlak je na nedavnom svjetskom takmičenju za klasičnu gitaru u Tokiju osvojio prvo mjesto i to isključivo svojim zaslugama:
Nagrađeno ostvarenje režisera i bosanskohercegovačkog oskarovca Danisa Tanovića „Epizoda u životu berača željeza“ na proteklom Berlin Film Festivalu, ponovo je skrenulo pažnju svjetske javnosti na Bosnu i Hercegovinu:
„Živim u državi koja ima četiri miliona stanovnika. To je toliko mala zemlja i želio sam dati primjer ljudima da se trebamo međusobno paziti. Nastaviću snimati filmove. Želim da film u BiH potakne dijalog. Ne postoji strategija niti vizija kuda moja zemlja ili Evropa ide. Stičem dojam da niko ne misli o tome. A to se užasno odražava na Rome jer su oni prvi koji budu povrijeđeni. Veoma sam cinična osoba, ali istovremeno snimam filmove i vjerujem da sa njima možemo načiniti neke promjene”, navodi Tanović.
Ali, kako bi se češće prenosio pozitivan imidž o Bosni i Hercegovini, država treba više ulagati u kulturu jer umjetnici, za razliku od političara, zaista tome i doprinose.
Još bitnije je sačuvati bazu, odnosno kulturno-historijsko naslijeđe, koje u BiH propada, ističe direktorka Pozorišta lutaka Mostar, Ranka Mutevelić:
„Vidimo šta se desilo sa Muzejem u Sarajevu. Šta je naša ostavština? Na čemu mi počivamo? Na ovome što se desilo poslije rata? Korijene će nam zatrti, i to ne samo jednoj naciji, nego će svima nama uništiti kulturno naslijeđe, uništiće sve. Ko ovo može zaustaviti? Ovo je neka bujica.“
Država na žalost ne umije da se brine za svoje najvrednije, ni u kulturi, ni u umjetnosti. Najbolji je primjer Zemaljski muzej u Sarajevu, u kojem neprocjenljiva kulturnoistorijska baština zemlje propada već pet mjeseci, zakatančena s dvije daske na ulaznim vratima.
Tokom 60-godišnjeg djelovanja, Pozorište lutaka Mostar bilježi konstantan uspjeh kod domaće i inostrane publike. Proputovalo je svijet i nastavilo osvajati nagrade, kaže direktorka Pozorišta, Ranka Mutevelić:
„Nema gdje nismo igrali, na pozornicama Austrije, Francuske, Španije, Bugarske, Njemačke, Mađarske, Poljske, Irana. Ove godine idemo u Norvešku. Posljednjih nekoliko godina smo osvojili 25 nagrada na međunarodnim i domaćim lutkarskim festivalima. Ni prije rata u Mostar se nisu donosile takve nagrade. Dobili smo dva grand prixa, ali na to skoro niko nije reagovao u Mostaru. Iz grada nisu bili u stanju da napišu niti jednu rečenicu neke zahvale“, ogorčena je direktorka.
Iako bi brojna priznanja Pozorišta trebala motivisati lokalne donosioce odluka da značajnije ulažu u rad ove institucije, to se ne dešava. Lični entuzijazam, navodi Mutevelić, je ono što kolektiv Pozorišta lutaka Mostar vuče naprijed, uprkos barijerama:
„Ne samo da smo postali prepoznatljiv brend grada Mostara. Mi prenosimo nešto što je dobro iz ovoga garda, sve ostalo je na crnim hronikama. Ovo što okolo trčkaramo i zaradimo sa tim sredstvima je sve jer nama niko ne daje za putovanja, ni za festivale. Prije nekoliko godina grad bi nešto dao, a sada više niko ništa ne daje. Sada smo u jednoj bezizlaznoj situaciji. Ako Pozorište lutaka ne može praviti niti jednu novu predstavu godišnje, onda - šta ćemo raditi i zašto postojimo?“, pita Mutevelić.
Akademski slikar Mladen Miljanović izlagao je u Evropi, a do kraja godine to će učiniti i u New Yorku. Za najboljeg umjetnika iz centralno-istočne Evrope i centralne Azije proglašen je 2009. Ipak, trebalo je vremena da društvo prepozna kvalitet ovog banjalučkog umjetnika. Sada je situacija drugačija. Miljanović će predstavljati Bosnu i Hercegovinu na 55. Bijenalu umjetnosti u Veneciji koje se održava u junu ove godine:
Mladen Miljanović
„Mislim da umjetnici ovdje više ulažu sopstvena sredstva koja su zaradili mimo umjetnosti, a od te umjetnosti malo kada imaju bilo kakvu povratnu finansijsku informaciju, a da ne pričamo o nekom dugom društvenom priznanju. Umjetnici su, ne samo finansijski obespravljeni u ovoj državi, nego i moralno, a to je nekada teže nego finansijski jer kada konstantno pokušavate nešto da radite i borite se, a nemate povratnu informaciju, onda to postaje u određenom trenutku frustracija“, kaže Miljanović.Slično mišljenje dijeli i Danica Dakić, čije stvaralaštvo itekako cijeni evropska likovna scena:
„Mislim da u našoj sredini ne postoji neko veliko zanimanje za likovnu umjetnost. Neki umjetnici iz ove sredine su prepoznati na međunarodnom nivou kao zanimljivi umjetnici, pa je ta informacija došla i dovde“, navodi Dakić.
Uništenje kulturnog nasljeđa
Na međunarodnim takmičenjima učestvovao je i crtač Filip Andronik. Prošle godine je bio sudionik crtanja francuskog stripa „Gangs MS-13“. O ovom iskustvu Filip kaže:
„Zarađivati iz stripa ne znači crtati strip za naše izdavače jer oni nemaju novca. Ako si jako dobar, onda možeš upecati posao kod izdavača vani. U BiH postoje tri autora koja žive od stripa. Osim novčane zarade, kao nagradu za svoje zalaganje, smatram i to što mi je neko rekao da mene ne poznaje, nikada me nije vidio, čak ne zna ni gdje je moja država na karti, ali da toliko dobro crtam, da želi da me unajmi.“
Veliki ambasador kulturnih vrijednosti Bosne i Hercegovine je i Sanel Redžić. Rođeni Tuzlak je na nedavnom svjetskom takmičenju za klasičnu gitaru u Tokiju osvojio prvo mjesto i to isključivo svojim zaslugama:
Sanel Redžić
„Dobio sam jednu turneju od 12 koncerata u Japanu. Javljaju mi se sada mnogi menadžeri, pa i jedan od najpoznatijih menadžera u Americi, koji želi da napravimo u Americi jednu veliku turneju. Gdje god da se pojavim, uvijek ću se osjećati kao Tuzlak. Stvarno sam ponosan da dolazim iz najljepšeg grada iz BiH“, kaže Redžić.Nagrađeno ostvarenje režisera i bosanskohercegovačkog oskarovca Danisa Tanovića „Epizoda u životu berača željeza“ na proteklom Berlin Film Festivalu, ponovo je skrenulo pažnju svjetske javnosti na Bosnu i Hercegovinu:
„Živim u državi koja ima četiri miliona stanovnika. To je toliko mala zemlja i želio sam dati primjer ljudima da se trebamo međusobno paziti. Nastaviću snimati filmove. Želim da film u BiH potakne dijalog. Ne postoji strategija niti vizija kuda moja zemlja ili Evropa ide. Stičem dojam da niko ne misli o tome. A to se užasno odražava na Rome jer su oni prvi koji budu povrijeđeni. Veoma sam cinična osoba, ali istovremeno snimam filmove i vjerujem da sa njima možemo načiniti neke promjene”, navodi Tanović.
Ali, kako bi se češće prenosio pozitivan imidž o Bosni i Hercegovini, država treba više ulagati u kulturu jer umjetnici, za razliku od političara, zaista tome i doprinose.
Još bitnije je sačuvati bazu, odnosno kulturno-historijsko naslijeđe, koje u BiH propada, ističe direktorka Pozorišta lutaka Mostar, Ranka Mutevelić:
„Vidimo šta se desilo sa Muzejem u Sarajevu. Šta je naša ostavština? Na čemu mi počivamo? Na ovome što se desilo poslije rata? Korijene će nam zatrti, i to ne samo jednoj naciji, nego će svima nama uništiti kulturno naslijeđe, uništiće sve. Ko ovo može zaustaviti? Ovo je neka bujica.“