Autori: Julia Ratsjbarska i Robert Coalson
Ukrajinski rat protiv Rusije nije započeo u ranim jutarnjim satima 24. februara 2022., kada su desetine hiljada ruskih vojnika prešli u zemlju u masovnom, ničim izazvanom činu agresije. Za Ukrajince, njihova zemlja je krenula na opasan put otpora Rusiji 21. novembra 2013. godine, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
To je bio dan kada su izbili protesti na kijevskom Majdanu Nezaležnosti – Trgu nezavisnosti – nakon što je predsjednik Viktor Janukovič neočekivano popustio pod pritiskom Moskve i odbacio završeni Sporazum o pridruživanju s Evropskom unijom.
Revolucija dostojanstva, Trg nezavisnosti u Kijevu, decembar 2013.
Za nekoliko dana, masovni protestni kamp pojavio se u centru glavnog grada. Demonstranti su odbili da idu kući, okupirali su trg danonoćno čak i dok je zima odmicala. Uprkos stalnoj prijetnji napada ešalona interventne policije i povremenim sukobima sa snagama sigurnosti, demonstranti su organizovali govore i nastupe. Uz podršku cijele zemlje, postavili su kuhinje, ambulante i vlastite odbrambene snage.
Događaji iz tog perioda promijenili su živote miliona Ukrajinaca, podstičući kod mnogih viziju budućnosti koja ih motiviše do danas.
'Čvrsto stojimo'
Oleksandar Kolotvin bio je 28-godišnji kuhar u gradu Pjatikatkij u regiji Dnjepropetrovsk kada su izbili događaji na Majdanu. Odmah je donio odluku da otputuje u Kijev, rekavši svojoj vjerenici da mora "neko vrijeme živjeti sam", kazala je za RSE njegova majka Nađa Kolotvina.
Oleksandar Kolotvin, šef kuhinje jednog od restorana u Dnjepru
“U to vrijeme radio je tri dana i tri dana je bio slobodan”, prisjetila se. "A na slobodne dane odlazio je na Majdan u Kijev. U početku nam nije ni rekao."
Kolotvina je rekla da ga je pokušala odgovoriti od učešća, pozivajući ga da se vrati kući. "Ovdje je sve u redu", prisjetila se kako joj je rekao. "'Čvrsto stojimo'".
Napeti događaji dosegnuli su vrhunac 18. i 20. februara 2014., kada je u snajperskoj vatri i žestokim borbama vladinih snaga i demonstranata poginulo oko 100 demonstranata i 13 policajaca. Za nekoliko dana, Janukovič i većina njegove vlade pobjegli su u Rusiju. Moskva je osmislila okupaciju ukrajinske regije Krim i podstakla smrtonosni separatistički sukob u dijelovima dvije istočne regije.
Kolotvin se dobrovljno prijavio u bataljon Aidar u maju 2014., uzevši ratno ime Saška. Otišao je ne rekavši ništa majci.
“Kćerka mi je prišla i rekla: 'Mama, sjedni i ne brini'”, ispričala je Kolotvina. "Naš Saša je otišao u rat."
Oleksandr Kolotvin, učesnik Revolucije dostojanstva, borac bataljona "Aidar" iz Dnjepropetrovske oblasti
Do juna, Kolotvin je bio u borbenoj zoni, učestvujući u ukrajinskoj "antiterorističkoj operaciji" protiv ruskih snaga i militanata koje podržava Rusija u području oko aerodroma Lugansk.
Kolotvina je krajem jula i početkom avgusta više puta razgovarala sa sinom. Pokušala ga je uvjeriti da se vrati kući, ali on je bio odlučan. "'Ne mogu napustiti ostale'", sjeća se kako joj je rekao. "'Ne mogu iznevjeriti svoje drugove. Ako ne ja, ko će onda?"
Okeksandr Kolotvin poginuo je u Luganskoj regiji 13. avgusta 2014. kada je njegov oklopni transporter pogođen neprijateljskom vatrom. Prošlo je nekoliko dana prije nego što je njegovo tijelo pronađeno.
“Ležali su u polju ispod suncokreta”, rekla je Kolotvina. Imao je 29 godina i u borbi je proveo nešto manje od tri mjeseca.
'Idemo zajedno na groblje'
Denis Havrjušin bio je advokat u istočnom gradu Dnjepru. Njegova bivša profesorica i bliska porodična prijateljica, Ljudmila Kostrjukova, sjeća ga se kao pažljivog i živahnog studenta koji je volio čitanje i jogu.
Prvi put se počeo aktivno zanimati za politiku tokom Narančaste revolucije 2004. godine.
Denys Havrjušin, učesnik Revolucije dostojanstva, vojnik 25. brigade
U jesen 2013. Kostrjukova je među demonstrantima na kijevskom Majdanu naletjela na svog bivšeg studenta.
“Bila sam tako sretna što sam vidjela svoje bivše studente na Majdanu 2013.”, rekla je. – Denis je bio usred gomile sa svojim prijateljem.
"Posljednji put sam ga vidjela kad smo stajali ispred zgrade regionalne uprave (u Dnjepru, koji se do 2016. zvao Dnjepropetrovsk)", rekla je.
"Kružile su se glasine da će je tituški preuzeti", objasnila je, koristeći neformalnu riječ za proruske nasilnike koji su u to vrijeme često ponašali kao provokatori. "Dakle, mi i drugi ljudi s Majdana bili smo tamo, Denis i njegovi prijatelji također."
Denis Havrjušin kao vojnik
Neposredno nakon događaja u februaru 2014., kada je takozvano "Rusko proljeće" –eufemizam Kremlja za njegove napore da podstakne separatizam u Ukrajini – prijetilo regiji Dnjepropetrovsk, kao i onima istočnije, Havrjušin i mnogi drugi lokalni stanovnici prijavili su se u vojsku. Završio je u 25. padobranskoj brigadi i vidio je neke od najžešćih borbi u regiji Donjecka – Slovjansk, Kramatorsk, Debaltseve.
Stradao je 17. avgusta 2014. kada je raketirano vozilo u kojem se nalazio. Imao je 30 godina.
“Tugovala sam za njim kao da je moj”, rekla je Kostrjukova. "Na njegovoj sahrani sam upoznala njegovu majku... Sada nismo samo prijateljice, već i rodbina. Svake godine idemo zajedno na groblje na Denisov rođendan i na dan kada je poginuo. Bio je osoba s pojačanim osjećajem pravde i poštovanja ljudskog dostojanstva. Da je živ, mislim da bi sada bio vodeća ličnost u Ukrajini."
'Morali smo ustati i zahtijevati promjene'
Prije Majdana, Denis Kosenko bio je uspješan preduzetnik s nekoliko firmi u Dnjepropetrovsku. Njegov prijatelj Jevhen Žirko, koji je trenutno vojnik, upoznao je Kosenka prije više od 15 godina. Zbližili su se tokom događaja na Majdanu, putujući zajedno u Kijev kako bi dopremili zalihe u protestni kamp.
Tokom tog perioda, Žirko je rekao, "postali smo jedinica."
Denis Kosenko sa svojim prijateljima na Majdanu
"Razvili smo raspored rada u (Dnjepropetrovsku) tri ili četiri dana a zatim smo nekoliko dana bili u Kijevu", prisjetio se. "Tako je bilo tokom trajanja protesta na Majdanu. Nosili smo im namirnice i lijekove, dovodili volontere. Imali smo kombi koji je mogao voziti sedam ili osam ljudi."
Žirko se prisjeća da se jednog jutra probudio kod kuće i saznao da je u Kijevu bilo nasilja.
"Den me odmah nazvao i rekao: 'Pa, probudili smo se u drugoj zemlji'", rekao je. "Rekao sam mu: 'To je sigurno'."
Vratili su se na Majdan.
"Imali smo san", objasnio je Žirko. "I bili smo uvjereni da smo u pravu i da stvarno možemo nešto učiniti. Nismo imali drugog izbora. Morali smo ustati i zahtijevati promjenu."
Nakon što je Rusija okupirala Krim i izbio rat u dijelovima istočne Ukrajine, Kosenko se dobrovoljno javio da pomogne vojnicima i popravi oštećenu vojnu opremu. Organizovao je grupu podrške na Facebooku i njegova kancelarija je postala mjesto za te aktivnosti.
Nakon što je Rusija okupirala Krim i izbio rat u dijelovima istočne Ukrajine, Kosenko se dobrovoljno javio da pomogne vojnicima i popravi oštećenu vojnu opremu
Ljudi su tamo donosili pomoć, rekao je Žirko. "A vozila su tamo vučena na popravak za vojsku. Oko 15 kamiona smo popravili o svom trošku."
Godine 2015. Kosenko je mobilisan. Uzeo je ratni naziv Amur i raspoređen je u 25. zasebnu padobransku brigadu.
"Nije pokušao izbjeći službu... iako je imao veliki posao kojim je trebalo upravljati", rekao je Žirko.
Godinu dana kasnije, Kosenko se vratio kući i ušao u vojne rezerve. Pridružio se volonterskoj grupi i pomogao u stvaranju ljetnog kampa za djecu.
"Izgradio je i kuću za sebe, a on i njegova žena dobili su trećeg sina, Makara", prisjetio se Žirko.
Denss Kosenko, učesnik Revolucije dostojanstva a poslije vojnik 25. brigade.
Zatim je Rusija napala Ukrajinu rano ujutro 24. februara. Do sedam ujutro Kosenko je bio u kancelariji za regrutaciju. Poslat je u područje Avdijevke u Donjeckoj oblasti.
"Bio sam s njim u kontaktu, ali nismo puno pričali", rekao je Žirko. "U početku je bilo tiho, ali onda je počela ozbiljna borba."
Kosenko je poginuo u borbi kod Novobahmutivke u Donjeckoj oblasti u aprilu. Pokopan je u Dnjepru.
Živjeti s bolom
Osam godina otkako joj je sin ubijen bilo je teško za Nađu Kolotvinu. Svoj život, Koliko god je mogla, posvetila je doprinosu ratnim naporima.
"Vodim veliki volonterski centar", rekla je za Ukrajinski servis RSE. "Proizvodimo odjeću za vojnike, maskirne mreže, i slično. Pomažemo djeci da pišu pisma i crtaju slike za slanje na front... Nosimo odjeću i drugu robu u bolnice."
Suncokret među ruševinama u selu Dolina, Donjecka oblast, 22. septembra 2022.
Pošto je i sama izgubila sina, Kolotvina posebnu pažnju posvećuje porodicama ostalih poginulih vojnika.
"Pravimo zastave s portretima lokalnih heroja iz Pjatikhatkija", rekla je. "Kada je sahrana, ja... pokušavam biti tamo i pronaći riječi podrške ljudima."
“Cijena naše slobode bila je veoma velika”, rekla je. "Ali moramo da nastavimo živjeti s bolom."