Mučna potraga ukrajinske porodice za voljenima
Šezdesetdvogodišnja Nina Melenets stoji ispred svoje uništene kuće u selu Kamjanka, na periferiji Izjuma, u regiji Harkiv. Nedavno se vratila kući kako bi organizovala sprovod svog najstarijeg sina, četrdesetčetvorogodišnjeg Oleksandra, koji je ranije ubijen u sukobu.
Preživjeli sin Nine Melenets, tridesetsedmogodišnji Mikola, 37, dao je DNK uzorke forenzičkim stručnjacima kako bi se uporedili sa uzocima iz tijela ekshumiranih iz masovne grobnice u Izjumu. Dan nakon što je Mikola posjetio DNK laboratorij, identifikovani su ostaci njegovog nestalog brata Oleksandra.
Mikola Melenets prolazi kroz Oleksandrov uništeni dom. Pokušava shvatiti šta se dogodilo njegovom bratu i njihovom ocu, šezdesetdvogodišnjem Serhiju, kojem se trag gubi od kraja marta.
Nina Melenets pokazuje staru fotografiju Oleksandra na svom telefonu iz 1997., kada je služio vojni rok u Bahmutu.
Pobjegli su iz svog doma 21.marta, kada su Rusi preuzeli kontrolu nad područjem i dopustili im evakuaciju. Serhij i Oleksandr odlučili su ostati kako bi zaštitili svoje domove i pomogli drugima da izađu.
Nekoliko dana kasnije, granata je pala blizu Aleksandrove kuće i ubila ga.
Među krhotinama u kući Oleksandra Melenetsa vidi se dječji crtež tenka.
Ruske trupe koje su ga pronašle pitale su lokalno stanovništvo ko je on i pokrile su njegovo tijelo ceradom. Seljani su ga kasnije na mjestu pokopali. Otprilike u isto vrijeme nestao je Serhij Melenets.
Nina plače dok gleda mjesto gdje je njen sin Oleksandr ubijen.
U oktobru, kada su ukrajinske snage umarširale natrag u Kamjanku nakon protivofanzive, Oleksandrovo tijelo je ekshumirano i odvedeno u ponovo osvojeni grad Izjum, gdje je pohranjeno.
Početkom novembra, ukrajinsko državno tužilaštvo postavilo je privremeni mobilni laboratorij za DNK testiranje u Izjumu kako bi pomoglo rođacima da identificikuju svoje najmilije.
Mobilni DNK laboratorij osigurala je francuska vlada.
Dan nakon što je Mikola Melenets (desno) posjetio DNK laboratorij, posmrtni ostaci njegovog brata Oleksandra pušteni su iz mrtvačnice u Izjumu. Mikola je napisao bratovo ime na krstu za njegov grob.
Nina Melenets plače dok čeka isporuku kovčega s tijelom njenog sina.
U vlažnom, maglovitom jutru pod sivim nebom, grupa polako hoda iza kovčega Oleksandra Melenetsa stazom kroz zaraslu travu i šipražje, pazeći da ne gaze po nagaznim minama koje zasipaju tlo.
Stojeći na groblju obilježenom kraterima, Nina Melenets plače nad kovčegom svog sina Oleksandra dok Mikola gleda.
Čuje se tutnjava udaljenih eksplozija dok Mikola Melenets tješi svoju majku, a Aleksandrov kovčeg spuštaju na posljednje počivalište -- gotovo sedam mjeseci nakon što je ubijen.
"Našim srcima će biti lakše ako ustanove da se DNK podudara", rekla je Reutersu u Izjumu, gdje je unajmila malu kuću na nekoliko dana. "Znaćemo gdje [moj suprug] leži", dodaje ona. "Proveli smo 44 godine zajedno. Proveli smo cijeli život zajedno."
"Hvala ti, Rusijo", kaže Nina dok posmatra razaranje svog sela prije nego što se vrati na zapad, gdje su se ona i Mikola nastanili. "Ovo je dar koji si nam dala."