U "tajnoj sobi" u Kijevu 13. aprila 1993. godine Leonid Kravčuk (Kravchuk), prvi predsjednik Ukrajine, sjeo je sa gruzijskim kolegom Eduardom Ševarnadzeom (Shevardnadze) uz boršč i lepinjice "pampuške".
Između zalogaja, Ukrajinac se navodno povjerio da mu je, čak i usred neobuzdane korupcije i ekonomskih previranja, njegova "najveća glavobolja" bila pritisak Washingtona da Rusiji preda stotine nuklearnog oružja sovjetske proizvodnje.
Gruzijski predsjednik je spustio glas izražavajući saosjećanje. Amerikanci, rekao je, "ne razumiju komplikovanu, neizmjerno tešku i brutalnu istoriju naših odnosa s Rusijom i Sovjetskim Savezom, ili drugim carstvima".
Ševarnadze je tada iznio ideju. Umjesto da dopusti da bude potpuno nezaštićena, Ukrajina bi trebala zadržati samo jednu funkcionalnu nuklearnu raketu na svojoj teritoriji, kako bi "odvratila svakog luđaka". Na kraju krajeva, dodao je gruzijski predsednik, "danas imamo 'demokratskog' (Borisa) Jeljcina" u Kremlju, ali "ko zna ko može doći poslije njega".
Taj plan, tvrdi bivši gruzijski ministar vanjskih poslova Tedo Japaridze u svojim memoarima, nije se ostvario. U junu 1996. Kijev je objavio da je posljednje od oko 2.000 ukrajinskog nuklearnog oružja poslano Rusiji.
U zamjenu za uništavanje ili predaju svog nuklearnog oružja i povezanih objekata, Kijev je dobio milijardu dolara na ime kompenzacije i druge pomoći od Washingtona i Moskve. Ukrajina je također dobila obećanje koje su potpisale Sjedinjene Države, Velika Britanija i Rusija - poznato kao Budimpeštanski memorandum - da je nikada neće napasti nijedna od ovih velikih nuklearnih sila.
Ljudi u grupi gledaju ostatke uništenog silosa nuklearnog projektila u Ukrajini.
Nakon raspada SSSR-a, Washington je bio nervozan zbog "nekontrolisanih nuklearnih bombi" u rukama raznih novonastalih vlada postsovjetskih država. Mnogi su se plašili da je ovo oružje Armagedona podložno nesreći, terorizmu ili hirovima korumpiranih staratelja. SAD su 1991. kreirale program sa zadatkom "osiguranja i demontiranja oružja za masovno uništenje (WMD) i povezane infrastrukture u bivšim državama Sovjetskog Saveza".
Likvidacija sovjetskog nuklearnog oružja preko programa koji je finansirala Amerika bio je višegodišnji proces, koji je uglavnom prošao nezapaženo, osim povremenih odlazaka novinara da vide razaranja raketnih silosa. Ali u Nacionalnom arhivu SAD-a, upečatljiva serija slika bacila je svjetlo na to kako je to izgledalo.
Fotografije su napravljene kako bi se "komponentama Ministarstva odbrane i, na kraju, javnosti pružili vizuelni dokazi napretka" u demontaži sovjetskog oružja, navodi se u arhivima.
Ovdje objavljene slike su neke od hiljada fotografija pohranjenih u arhivi koje prikazuju rad projekta u Ukrajini. Većina je lošeg kvaliteta i dolazi bez detaljnih natpisa. U mnogim slučajevima, datumi koji se nalaze uz slike uveliko se razlikuju od vidljivih vremenskih oznaka. Ipak, fotografije ostaju fascinantan zapis procesa koji je, u dobru ili zlu, gotovo sigurno promijenio tok 21. vijeka.
Prezentacija u Pavlogradu 1999. kojom se slavi "milion sigurnih radnih sati" operacije rušenja ili uklanjanja ukrajinskog nuklearnog oružja.
Inspekcijski tim u posjeti neidentifikovanom objektu u Ukrajini koji je držao oružje za masovno uništenje.
Ploča sovjetske proizvodnje fotografisana tokom inspekcije lokacije za proizvodnju oružja za masovno uništenje.
Objekat u Ukrajini koja je adaptiran da služi kao "objekat za neutralizaciju" za interkontinentalne balističke rakete (ICBM).
Radnik s dugim bakrenim žicama na fotografiji s oznakom "projekat demontaže silosa".
Projektil se vadi iz silosa u Ukrajini. S lijeve strane je bunker sa oklopnim mitraljeskim gnijezdom. Bunker je dizajniran da bude zadnja odbrana nekadašnje tajne lokacije.
Vojna i civilna vozila viđena tokom posjete bazi interkontinentalnih balističkih projektila 1995. u sklopu projekta demontaže silosa.
Eksplozija na neidentifikovanoj lokaciji oružja za masovno uništenje.
Ukrajinski strateški bombarder Tu-95 koji se priprema za demontiranje u junu 2000.
Mariana Budjeryn, stručnjakinja na Univerzitetu Harvard koja je napisala knjigu o denuklearizaciji svoje rodne Ukrajine, rekla je za RSE da fotografije poput gornje slike Tu-95 ističu ključni aspekt procesa koji se često zanemaruje. "Ono što se propušta u raspravama o nuklearnom razoružanju Ukrajine je da ono nije bilo samo nuklearno", kaže ona.
U programu je uništeno 27 bombardera Tu-95 (gore) zajedno sa 11 supersoničnih bombardera Tu-160. Još 11 strateških bombardera i više od 500 krstarećih projektila prebačeno je u Rusiju. Neki od tih projektila kasnije su korišteni za udar na Ukrajinu.
Neidentifikovani muškarci gledaju kako se jedan od ukrajinskih supersoničnih bombardera Tu-160 razbija.
Strateški bombarder kojeg radnici režu motornom pilom.
Uništeni bombarderi na neidentifikovanom aerodromu u Ukrajini.
Neidentifikovano osoblje programa razoružanja predvođenog SAD ispred uništenog Tu-160
Budjeryn kaže da je jedan američki zvaničnik koji je svjedočio uništenju ukrajinskih strateških ratnih aviona opisao kako je gledao "odrasle muškarce, vojne pilote, kako plaču na pisti dok su gledali isjeckane potpuno nove bombardere Tu-160, koji nikada nisu letjeli na misiju ili čak (korišteni za) obuku".
Masivni čelični otvor silosa ICBM nakon njegovog rušenja na neodređenoj lokaciji u Ukrajini 1992.
Ukrajinski vojnici tokom "posjete inspekcijskog tima" lokaciji za proizvodnju oružja za masovno uništenje 1995.
Dvije neidentifikovane osobe koje nose zaštitnu opremu na lokaciji za proizvodnju oružja za masovno uništenje u Ukrajini 1996.
Ukrajinski vojnici tokom "posjete inspekcijskog tima" lokaciji za proizvodnju oružja za masovno uništenje 1995.
Stanovnici Pervomajska, grada južno od Kijeva, tokom pretvaranja lokacije ICBM u "fabričku i stambenu zajednicu".
Američki senator Richard Lugar, koji je bio jedan od ključnih pokretača projekta uklanjanja nuklearnog oružja iz bivših sovjetskih država, kasnije se prisjetio da je u nekim slučajevima davanje smeštaja bilo dio "usluge za uslugu za premještanje projektila".
Kuće u izgradnji u Pervomajsku.
Lugar je novinaru ispričao o bjeloruskoj bazi u kojoj su "ljudi koji su živjeli oko tih projektila imali vrlo dobre stambene jedinice. A da bi zadržali kuće, bili su spremni da zadrže projektile." Senator je to opisao kao "neku čudnu priču o repu i psu, ali je bila vrlo ozbiljna". U sklopu pregovora, rekao je, "kako bismo pokrenuli projektile, morali smo i bukvalno premjestiti kuće, ili izgraditi stambeni prostor negdje drugdje, a ne u ovoj bazi koju smo željeli da vidimo zatvorenu radi naše sigurnosti."
Roland Lajoie (lijevo) i Laura Holgate (desno) iz delegacije američkog ministarstva odbrane poziraju za fotografije s Volodimirom Mykhtyukom, komandantom 43. raketne armije, koja je raspuštena 2002. Trojac stoji uz ostatke raketnog silosa na neimenovanoj lokaciji.
Neidentifikovani ukrajinski vojnik 1998.
Napori predvođeni SAD-om da se likvidira nuklearno oružje u Bjelorusiji, Kazahstanu i Ukrajini naširoko su smatrani korakom ka sigurnijem svijetu. Ukrajinski predsjednik Leonid Kučma je 1996. godine pozvao druge zemlje "da slijede naš put i da učine sve da što prije izbrišu nuklearno oružje s lica zemlje".
U slučaju Ukrajine, međutim, Maria Budjeryn kaže da danas za mnoge, gledajući unazad, posebno gubitak ukrajinskih strateških aviona bombardera i krstarećih projektila, "izgleda kao trijumf nade nad razboritošću".