Piše: Serhiy Horbatenko
U istočnom ukrajinskom regionu Donjeck, grupa ljudi stoji pored puta sa svojim zavežljajima zaliha, uglavnom hrane i lijekova, čekajući autobus koji je organizovala nevladina organizacija da ih vozi nazad njihovim kućama, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Selo Kostjantinivka nalazi se oko 25 kilometara zapadno od Bahmuta, koji je u ruševinama poslije višemjesečnog nemilosrdnog i brutalnog ruskog vojnog napada s ciljem da zauzmu, kako tvrde mnogi stručnjaci, grad od male strateške važnosti.
Također je u blizini Kramatorska i Slovjanska, dva ključna grada koje ruska vojska želi da zauzme kako bi stekla dalju kontrolu nad regionom Donjecka.
Selo Kostjantinivka je također stradalo od ruskog granatiranja. Šest civila je poginulo, a osam osoba povrijeđeno 2. aprila kada su ruski projektili i rakete oštetili 16 stambenih zgrada. U još jednom ruskom napadu na selo, 24. marta, stradalo je pet ljudi.
Uprkos tome što je bila meta granatiranja, Kostjantinivka, s predratnom populacijom od skoro 70.000 stanovnika, još uvijek ima mnoge usluge, uključujući doktore i apoteke, koje nedostaju manjim obližnjim selima, plus tržnicu na otvorenom gdje ljudi prodaju šta mogu, često iz svojih vrtova.
Međutim, dolazak tamo predstavljao je izazov, jer je autobuski saobraćaj uglavnom prekinut otkako je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu u februaru 2022.
Za Olenu iz Zorje, 25 kilometara južno od Kostjantinivka, nova autobuska linija bila je spas.
"Sezona je počela i ljudi moraju doći do tržnice u Kostjantinivki. Neko prodaje meso, neko mlijeko. Ovako dolazimo tamo da prodamo ono što imamo da pokušamo preživjeti", objašnjavala je Olena u prepunom minibusu.
"Svi smo sretni što barem jedan autobus vozi jednom sedmično", rekla je za Ukrajinski servis RSE-a, dodajući da je također iskoristila lokalni bankomat kako bi podigla novac sa svog bankovnog računa.
Olena iz Zorje
Autobuski prevoz koordiniraju UN-ov Humanitarni fond Ukrajine i Proliska, ukrajinska nevladina organizacija koja tvrdi da upravlja sa 62 autobusa ne samo u regionu Donjeck, već i u oblastima Harkiva, Hersona, Sumija, Zaporižja i Dnjipropetrovska, opslužujući ukupno 200 naselja s više od 30.000 ljudi koji koriste besplatne usluge društvenog prevoza.
Sergej je došao u Kostjantinivku da kupi lijekove svom djedu sa invaliditetom, da podigne penziju za komšiju kojem su amputirane obje noge i da kupi veknu hljeba za sebe.
"Ali glavna stvar su lijekovi", objasnio je Sergej za RSE, dodajući da je prije besplatne autobusne usluge plaćao vožnju do grada, što je bio skup izdatak.
Sergej iz Kalinove, region Donjecka
U gradovima i selima koja se protežu duž linije fronta od 1.000 kilometara u istočnoj Ukrajini, mnoge porodice su odbile da napuste svoje domove, uprkos intenzivnim borbama i granatiranju, koje je često u blizini ili doslovno na njihovom kućnom pragu.
Sergej kaže da su oni koji su ostali u njegovom rodnom selu Kalinove stariji ljudi, s invaliditetom ili su prikovani za krevet - kao što je to slučaj i drugdje u istočnoj Ukrajini blizu linije fronta.
"Nemaju gdje da odu. Usamljeni su i nema ko da brine o njima. Ne planiraju otići. Imam i djeda i majku, koji su doživjeli moždani udar. Moram se brinuti o njima", objašnjava Sergej.
Kao i mnogi drugi, Sergej se nada kraju ruske invazije i povratku mira, kako bi se on i njegova porodica mogli vratiti obavljanju cjelodnevnevnih poljoprivrednih radovova.
Iz Kalinove je i Ljudmila, koja kaže da je selo već godinu dana bez struje, što dodatno povećava nedaće usred, kako kaže, čestih zvukova rata, uključujući artiljerijsku paljbu iz intenzivnih obližnjih borbi.
Ljudmila iz Kalinove
Ljekari su od početka rata prestali da posjećuju Kalinovu, kaže Ljudmila, naglasivši da joj je zubar u Kostjantinivki izvadio tri zuba, te je, kao i ostali, otišla do bankomata da podigne penziju, koju je dijelom iskoristila za kupovinu namirnica i lijekova.
Nađa, iz Stare Mikolajivke, nekih 30 kilometara južno od Kostjantinivke, govori o stalnom strahu od obližnjih borbi, ali kaže da je zaglavljena bez izlaza.
"Nemamo prevoza. A trebamo dignuti penzije, ići u apoteku po lijekove. A imamo i crkvu. Kako ćemo ovako živjeti? To vas rasplače", kazala je starija žena s jarko obojenom, cvjetnom maramom na glavi.
Ljudmila Ivanivna iz Zorje kaže da je besplatna autobusna usluga okončala osjećaj izolacije koji su ljudi poput nje osjećali u manjim selima ugroženim ruskom vojnom invazijom.
"I da nema ovog autobusa, sjedili bismo kući i kupovali skupe stvari u lokalnoj trgovini. A s čime? Živimo najbolje kako možemo", rekla je.
Ljudmila Ivanivna također kaže da ne planira otići, iako je njeno selo Zorja pogođeno granatiranjem i već godinu dana je bez tekuće vode.
"Nalazimo se između Avdijivke, Kostjantinivke i Bahmuta. Tamo je pucnjava, artiljerija. To je užasno i veoma strašno", rekla je, dodajući da svi bježe u svoje podrume kad se borbe rasplamsaju.
"Ali život ide dalje. Nadamo se najboljem; da će pobjeda biti naša."