Svijet

Preživjeli Ukrajinci iz Buče i Irpina prisjećaju se ruske brutalne okupacije

Pogledajte komentare

Autori: Alena Grom, Amos Chapple

Ukrajinski fotograf dokumentira mučne priče stanovnika područja oko Kijeva koje su okupirale ruske snage na početku ruske invazije 2022.

Fotograf Alena Grom je iz Onjecka, istočna Ukrajina. Nakon što je pobjegla od borbi koje su tamo izbile 2014. godine, preselila se u Buču, u blizini Kijeva.

Grom za RSE kaže da su ona i njena porodica 24. februara postali "izbjeglice po drugi put" jer su pobjegli od ruske invazije.

Nakon ruskog povlačenja iz okoline Kijeva, Grom se vratila svojoj kući u Buču. Danas, sa spakovanim koferom za slučaj da još jednom treba da pobjegne, šeta ulicama, susrećući mještane koji su ostali u Buči i okolini tokom okupacije.

Ovo su njihove priče o preživljavanju kroz nezamislive teškoće i opasnosti, koje su ispričali Aleni Grom:

Rustem, Buča

Rustemova kuća je u ulici Vokzalna, gdje je uništena cijela kolona ruske opreme. Kada je ta bitka bila u toku, Rustem se sa sinom, suprugom i ostalom rodbinom krio u podrumu. U blizini njihovog imanja eksplodiralo je borbeno vozilo pješadije. Kao rezultat jakog požara, uništena je garaža u kojoj se nalazio njihov automobi. Dim je ispunio kuću, a kada su izašli na ulicu vidjeli su da su se zapalile i susjedne kuće.

Nakon što su ovo preživjeli, mještani Buče su mislili da je sve gotovo i da su se Rusi povukli. Ali 4. marta, ruski vojnici su se vratili i smjestili u susjednu kuću. Stanovnici su uspjeli pobjeći kod Rustema.

Cijelu noć su se skrivali od Rusa. Zatim, 5. marta, vojnici su pokucali na vrata. Stanovnici su uzvikivali: "Mi smo starci i djeca. Nenaoružani smo." Rusi su sve istjerali iz kuće, postrojili ih, provjerili dokumente, a onda su im razbili telefone.

Jedan telefon je nekim čudom ostao netaknut, a Rustemova supruga ga je strpala u svoju torbu. Dali su im pet minuta da se spakuju. Vlasnik kuće želio je uzeti mačku po imenu Snježna lopta. Rustem je pokušao da stavi mačku u vreću, ali je ona iskočila i pobjegla.

Vojnici su sve premestili u podrum višespratnice u obližnjoj ulici. Tamo je bila čitava gomila ruskih vojnika i oklopnih vozila u svakom dvorištu. Na imanju komšija u Sadovaja ulici nalazilo se komandno vozilo.

Nakon što je nekoliko noći proveo u podrumu, Rustem je zamolio Ruse da puste ljude. Vojnici su pustili 10, uključujući ženu sa trogodišnjim djetetom, ali je jedna porodica ostala u podrumu još četiri dana.

Rustem i ostatak grupe koji su pušteni otišli su pješice do Irpina, gdje su prenoćili.

Irpin je bombardovan cijelu noć. Grupa je čekala jutro, a zatim nastavila. Pokupili su ih dobrovoljci i odvezli do čuvenog polomljenog mosta kod Irpina, a odatle su prevezeni u Kijev.

Grafit koji su ostavili ruski vojnici

Nakon što je mesec dana proveo u Poltavi, u istočnoj Ukrajini, sa svojim bratom, Rustem se vratio u Buču nakon ruskog povlačenja.

Na ulazu u njegovu kuću čekala ga je mačka Snježna lopta.

Unutra su bile prazne boce vina, napuštene vojničke čizme i grafiti u sobi njegovog sina na kojima je pisalo: "Bila su to naređenja" -- praćeno pogrešno napisanom riječi "Sorri" (oprosti) na engleskom jeziku.

Irina, Buča

Nakon što su Rusi zauzeli Buču, Irina se plašila da izađe napolje. Sjedila je u kući sa svojom bolesnom majkom i čekala da umre. Živjela je u ulici Jablonska, koja je kasnije postala ozloglašena kao Bučina ulica smrti.

Četiri dana po okupaciji komšija je došao da uzme vodu iz bunara i rekao Irini da Rusi puštaju ljude napolje "ako imaš bijeli zavoj na rukavu". Irina je krenula u svoje dvorište kako bi kuhala hranu na otvorenoj vatri i skupljala vodu. Ruski vojnici su se smjestili u dvije susjedne zgrade. Nisu htjeli živjeti u Irininoj skromnoj kući, ali su u njeno dvorište stavili oklopno vozilo i zakamuflirali ga krpama.

Ruski vojnici su često dolazili do bunara da napune vodom četvrtaste plastične posude. Irina je razgovarala s njima i rekla im da je uplašena. Rekli su da su i oni bili prestravljeni. Vojnici, posebno oni koji su stigli u prvom talasu invazije, bili su veoma uplašeni. Bilo je nemoguće naviknuti se na pucnjavu.

Dvorište u Buči koje su koristili ruski vojnici

Od 18. do 19. marta došlo je do rotacije vojnika i prvi kontingent Rusa je zamenjen novim trupama. Gdje god su Rusi postavili svoja vozila, bili su pogođeni vrlo preciznim (ukrajinskim) udarima, a bilo je i ruskih žrtava. Irina nije vidjela tijela Rusa jer vojnici nisu ostavili svoje drugove da leže na ulici, ali su pretrpjeli velike gubitke. Kada je kuvala napolju, čula je o čemu pričaju ruski vojnici iz kuća sa obje strane.

U prvim danima okupacije, Irina je prihvatila da su vojnici samo žrtve okolnosti, sve dok nije vidjela da su počinjeni zločini.

Rusi su ubili trojicu muškaraca i zakopali ih kod komšije. Tada su ubili njenog prijatelja Dimu koji je sjedio u blizini kuće i pušio. Na obližnjem uglu vojnici su izbacivali ljude iz jedne kuće. Ljudi su izašli podignutih ruku, a onda je unutra bačena granata. Vlasnik imanja je upucan, a njegovo tijelo je ležalo na ulici mjesec dana. Irina je takođe kroz prozor posmatrala kako ruski vojnici sahranjuju tijelo komšije.

Irinina majka nije bila u mogućnosti da dobije medicinsku pomoć. Umrla je 14. marta. Irina je zamolila dvojicu muškaraca koji žive u podrumu stambene zgrade da pomognu oko sahrane. Dobila je dozvolu od ruskih vojnika da sahrani svoju majku u dvorištu. Oklopno vozilo se nadvijalo iznad njih dok su kopali. U aprilu, kada je snimljena ova fotografija, tijelo Irinine majke još je bilo pokopano u dvorištu.

Nakon majčine smrti Irina se preselila na sigurnije mjesto u podrumu druge stambene zgrade. Ponekad je odlazila kući da napravi hranu ili da se presvuče. Jednom su Rusi ušli u podrum i zabranili ljudima da izađu u Jablonsku ulicu, govoreći ljudima da je pod vatrom. Irina misli da je to možda bio pokušaj da se od lokalnog stanovništva sakriju razmjeri njihovih zločina.

Kada su ukrajinske trupe stigle, Irina nije mogla vjerovati da je Buča oslobođena i da je ova noćna mora gotova. Plakala je kada je ugledala ukrajinske vojnike sa zastavom.

Jurij, Puša-Vodica

On je udovac koji živi na prekrasnom mjestu u blizini šume na sjeverozapadnom rubu Kijeva. Sve u kući se radi ručno. Na verandi je namještaj koji je sam napravio. Nakon ruskog napredovanja, nijedna kuća u susjedstvu nije ostala netaknuta. Svi su bili pogođeni u različitom stepenu. Ako su zidovi i krov kuće ostali, vlasnici su se smatrali sretnima.

Početkom marta komšija je rekao: "Dođi. Moja punica je napravila supu. Ješćemo i onda odlazimo. Počelo je snažno granatiranje."

Jurij se spremao za evakuaciju. Na stolu je imao zlato, novac i dokumente, ali dok je išao da se sastane sa komšijom na kraju ulice, iz šume je izašao niski ruski vojnik sa bijelom krpom oko ruke i viknuo: "Ruke gore!". Jurij je podigao ruke, a zatim mu je rečeno: "Lezi!". Ima išijas, pa se kretao veoma sporo. Onda je čuo pucnje. Meci su pogodili Jurijevu ruku, petu i butinu. Nekim čudom nijedan nije pogodio vitalne organe.

U međuvremenu, komšija Serhij je stajao u dvorištu njegove kuće. Jurij je viknuo: "Serjoža, uhvatili su me!"

Ruski vojnik je to čuo i pozvao svoje momke: "Ima još jedan. Postoji još jedan! Na posao!” I opet rafali iz automatskog oružja.

Serhij je viknuo "[Jurij] Ivanoviču, ne mogu da napustim dvorište. Puzi prema meni!"

Pod vatrom, Jurij je dopuzao do ugla ograde, gdje ga je neko zgrabio i povukao u dvorište. Onda se onesvijestio.

Probudio se u kući i vidio komšiju kako cijepa čaršaf na trake za zavoje. Rupa na njegovoj ruci bila je ogromna; rana na peti mu bila otvorena. Kada su mu Serhij i njegova punica krpili rane, ruski vojnici su ušli u kuću, vičući: "Ruke gore!" Svi su podigli ruke, a Rusi su pitali: "Ima li ovdje [ukrajinskih] vojnika?" Onda su ih sve bacili na koljena.

Rusi su pretresli kuću i zabranili bilo kome da izađe napolje. "Provjerićemo", rekli su, ali se više nikada nisu vratili.

Jurij je sedmicu dana ležao u krevetu. Nije jeo skoro ništa. Bili su između ukrajinske i ruske linije. Nije bilo internetske ili telefonske veze. Artiljerijske granate, minobacači, rakete "uragan" i kasetne bombe letjele su iznad njih.

Serhij je napravio štake za Jurija od dasaka kako bi se mogao kretati. Zbog nedostatka antibiotika, Jurijeve rane su se zagnojile i morale su se oprati kamilicom i tretirati još na druge načine.

Jednog dana u Serhijevo dvorište ušla je grupa ruskih vojnika. Izbrojao je 32 čovjeka. Imali su dobre uniforme i oružje, a svaki od njih je bio naoružan bacačem granata. Njih trojica su ušla u kuću i ugledala flašu pića u hodniku.

"Šta to imamo ovdje?" pitali su. "Horilka? (tradicionalno ukrajinsko žestoko piće). Možemo li probati malo?"

"Čak i ako kažem ne, ipak ćeš ga popiti", odgovorio je Jurij.

Vojnici su popili nekoliko čaša. "Oh, dobro je", rekli su. Na trećoj čaši pili su u ime mrtvih drugova. Dvojica su otišla, a najstariji je prišao Juriju i rekao: "Starče, žao mi je. Nismo mi ti koji se svađamo. Naša vlada je ta koja vodi ovaj rat." Jurij je odgovorio: "A ipak, vi ste ti koji ste ovdje, a ne vlada". Ruski vojnik je odgovorio: "Mi slijedimo naređenja!" a zatim se okrenuo i otišao.

Da su znali da će vojnici doći, otrovali bi piće.

Uništeni kontrolni punkt na kojem su nekada bili ruski vojnici u Buči

Sredinom marta stiglo je zahlađenje. Temperature su pale na -10 Celzijusa. Nije bilo struje. Živjeli su obučeni u jakne. U isto vrijeme bilo je jakog granatiranja do te mjere da je činilo život nemogućim. Nije se moglo sakriti nigjde. Kada je Sergej izašao u toalet u dvorištu, eksplodirala je granata i geleri su ga pogodili u u ruku i prepone.

Sada su u kući bila dvojia ranjenih. Serhiju je bilo gore. Rane su se inficirale i njegova punica ga je njegovala. Jurij je izgovorio molitvu: "Majko Božja, nema beznadežnih situacija. Izvadi nas odavde, jer uvijek postoji izlaz."

Ukrajinska vojska je 23. marta potisnula Ruse iz tog područja, a neki ukrajinski vojnici su stigli u Serhijevu kuću. Vojnici su im rekli da moraju brzo da se evakuišu. Kada su ukrajinski borci videli Jurija na improvizovanim štakama, rekli su mu: "Ne, deda. Nemoj." Ispraznili su kolica koje su koristili za prikupljanje protivtenkovskih mina, posjeli Jurija i požurili do autobusa za evakuaciju. Autobus je polako vozio kroz šumu, a zatim punom brzinom autoputem do bolnice.

Serhij je podvrgnut operaciji, a Jurij se vratio u selo. Svuda su vidljivi tragovi ruske vojske. Sve dragocjenosti i novac, čak i portret Jurijeve preminule supruge, su nestali.

On obnavlja svoju kuću. Ruže rastu kroz ruševine. Život ide dalje. Tetiva na jednoj ruci i dalje ne funkciniše, ali može da rukuje sekirom i čekićem. Najvažnije je, kaže, držati malo votke u blizini, za popiti do pobjede!

Maj, Irpin

Maj ima 92 godine. U martu su ruske trupe bombardovale njen grad Irpin, blizu Kijeva. Tri granate su pogodile njenu kuću i zgrada je brzo izgorjela. Maj je uspjela da zgrabi čaršav da se umota, a zatim je istrčala na ulicu. Stajala je nasred puta sve dok je komšije nisu uvele u svoju kuću. Te noći u blizini su izgorjele još tri kuće.

Krater od granate na sportskom terenu u Irpinu

Uz pomoć svojih komšija, Maj je otišla u Lviv u zapadnoj Ukrajini. Zatim se u ljeto vratila u Irpin i sada živi u naselju za raseljena lica. Maj kaže: "Moja zemlja me je zvala."

Maj inače uzgaja cvijeće ukrajinskog duhana, ruže i ljiljane. Ponekad dođe u svoje dvorište i iskopa cvijeće da ga pokloni komšijama. Vlasti su obećale da će pomoći u obnovi kuća nakon rata, ali kada će se to dogoditi i da li će ova žena to doživjeti veliko je pitanje.

Volodimir, Buča

Dana 5. marta, Volodimir je šetao svog psa u Buči kada je iznenada 'kadirovac' -- ruski vojnik odan zloglasnom čečenskom lideru Ramzanu Kadirovu -- izašao iza ugla i uperio mitraljez u njega. Volodimir je skočio na verandu u potrazi za zaklonom. U istom trenutku začuo se glasan zvižduk i eksplozija nadolazeće granate. Višespratnica se snažno tresla. Volodimir je izašao sa trijema i vidio da gornji spratovi gore. Obišao je kuću sa druge strane i fotografisao vatru. Fotografiju Vladimira objavio je BBC.

U to vrijeme Rusi su neselektivno pucali na lokalno stanovništvo. Bilo je smrtonosno izaći na cestu. Ako su te vojnici uočili, bio si mrtav.

Rusko snajpersko gnijezdo u Buči

Jednog dana, Volodimir je sa svog balkona posmatrao kako ruski vojnici pucaju u čovjeka na ulici ispod. Trenutak kasnije začuo je zvuk i primijetio metak koji viri iz ograde ispred njega. Snajperista je htio da se riješi svjedoka. Volodimir misli da su pucali na njega iz pištolja sa prigušivačem.

Rusi su ubili druge stanare njegovog stambenog bloka i uništili automobile u dvorištu. Kada je počelo granatiranje, ljudi nisu silazili u podrum. Samo su ostali u svojim stanovima i pustili sudbini da odluči. Kako bi spriječili ruske vojnike da provale u zgradu nakon mraka, svake noći su čvrsto zaključavali vrata.

U prvoj polovini marta Volodimir je sa komšijama išao po okrugu, skupljajući leševe. Neki su umrli prirodnom smrću; druge su ubili Rusi.

Jednom je ruska vojska odvela Volodimira da identifikuje leš. Vidio je da je mrtav Rus i rekao: "Ovaj nije naš." Vojnici su mu rekli: "Pa šta da radimo? Odnesi to."

Volodimir je odgovorio: "Zašto bih ga stavio sa našim mrtvima? Radi šta želiš. Ti ga sahrani."

Kada su otvorili posljednji humanitarni koridor, Volodimir je otišao iz Buče kroz grad Vorzel. Došao je pješice sa svojim psom. Kada je prošao pored ruskog kontrolnog punkta, "kadirovac" je htio da ga upuca, ali se pas svidio drugim vojnicima i pustili su Volodimira da živi.

Tekst i fotografije Alena Grom; prevod i produkcija Amos Chapple.