Aktualni hrvatski udžbenici povijesti primjer su odmaka od nacionalističkog jednoumlja ratnih, devedesetih godina, ocjena je međunarodnih analiza. Ipak, podijeljeno sjećanje koje i danas postoji u hrvatskom društvu odražava se i na udžbenike.
Drugi svjetski rat i poraće tema je oko koje su se u devedesetim godinama najviše lomila koplja, kako u hrvatskom idruštvu i politici, tako, logično, i u udžbenicima povijesti. No, devedesete su za nama, ocjena je naših sugovornika.
Situacija s udžbenicima je danas bolja nego što je bila devedesetih godina, i tokom godina se poboljšava, ocjenjuje profesor na Katedri za hrvatsku povijest, zagrebačkog Filozofskog fakulteta i predsjednik Židovske vjerske zajednice Bet Israel, Ivo Goldstein. Bitan uvjet za to je bilo i uvođenje prakse više udžbenika za isti razred i isti predmet. Za osmi razred osnovne škole, kada se uči II svjetski rat, ponuđeno je prošle školske godine pet različitih udžbenika, a za četvrti razred gimnazije četiri:
„Imamo alternativne udžbenike i svaki nastavnik može birati užbenik po volji. Danas, 2009. godine, odnos prema II svjetskom ratu se u svim tim osjetljivim temama, u većini udžbenika, tretira korektno, iako i dalje ima revizionizma i dalje ima onoga što je apsolutno neprihvatljivo. Takvi udžbenici su bili odabrani od vrlo malog postotka profesora. Ne možemo biti 100 posto zadovolji, ali ritam promjena na bolje je prilično zadovoljavajući.“
Predavačica Metodike nastave povijesti i autorica udžbenika povijesti, Snježana Koren, sudjelovala je u više međunarodnih radnih grupa o udžbenicima na jugoistoku Europe. Prenosi zaključak tih analiza kako su aktualni hrvatski udžbenici povijesti primjer odmaka od nacionalističkog jednoumlja ratnih devedesetih godina. Iako joj je životni poziv predavanje metodike nastave povijesti budućim profesorima, ona upozorava da u formiranju stavova o nacionalnoj povijesti najveću ulogu imaju obiteljska povijest, mediji i prijatelji, dok su udžbenici tek na četvrtom mjestu. U svakom slučaju, u udžbenicima nakon 2000. godine nema zanemarivanja ustaških zločina i naglašavanja partizanskih i četničkih, što je bila praksa u nekim udžbenicima u devedesetim:
„Kada uđete malo dublje u cijelu priču onda vidite da se podijeljena sjećanja, koja i dalje postoju u hrvatskom društvu, održavaju i na udžbeničke narative. To ne treba nikoga iznenađivati jer dok je takva situacija u društvu, biće i u udžbenicima, pogotovo ako postoji pluralizam udžbenika. Ne može se očekivati da će udžbenici pričati jednu verziju, ako ih u društvu kola nekoliko i ako nemamo nikakav koncenzus o tome, ili je barem taj koncenzus vrlo slabašan.“
Pojasnimo ovdje da se Jasenovac razumije kao zbirni naziv i za sve ostale ustaške zločine, a Bleiburg kao zbirno ime za partizanska kažnjavanja i odmazde od 1944. do 1946. godine.
Profesor povijesti na zagrebačkoj Privatnoj klasičnoj gimnaziji i sam autor udžbenika povijesti, Vladimir Posavec, kaže kako smo do devedesete u udžbenicima povijesti imali jednu ideologiju, a nakon toga došlo je, kako kaže, do okretanja na drugu stranu, dodatno naglašenog Tuđmanovom idejom o „pomirbi svih Hrvata“. Sada je pak situacija - „pluralna“ - neki autori više naglašavaju zločine jednih, a drugi više zločine onih drugih:
„Među autorima udžbnika ima onih koje možemo nazvati lijevim ili desnim. Obzirom da nije definirano koliko treba pisati o kojim tipovima zločina, taj se problem ne razlučuje i jasno se ne doređuje zločin kao takav. Čini mi se da je takva situacija još uvijek preovladavajuća kod nas.“
Upravo je prostor nekadašnje Jugoslavije ogledni primjer kako je, među ostalim, i falsificiranje povijesti odvelo ljude u zločin. Međutim, pitanje je - jesu li za to krivi udžbenici? Da se gledalo udžbenike iz socijalizma, Jugoslavija nikada ne bi propala jer se još u vrijeme prvih sukoba, početkom devedesetih, učilo o brtatstvu i jedinstvu i Titovom putu, upozorila je jednom prigodom kolegica Koren. Dakle, udžbenici povijesti jesu važni, ali nisu najvažniji.
Drugi svjetski rat i poraće tema je oko koje su se u devedesetim godinama najviše lomila koplja, kako u hrvatskom idruštvu i politici, tako, logično, i u udžbenicima povijesti. No, devedesete su za nama, ocjena je naših sugovornika.
Situacija s udžbenicima je danas bolja nego što je bila devedesetih godina, i tokom godina se poboljšava, ocjenjuje profesor na Katedri za hrvatsku povijest, zagrebačkog Filozofskog fakulteta i predsjednik Židovske vjerske zajednice Bet Israel, Ivo Goldstein. Bitan uvjet za to je bilo i uvođenje prakse više udžbenika za isti razred i isti predmet. Za osmi razred osnovne škole, kada se uči II svjetski rat, ponuđeno je prošle školske godine pet različitih udžbenika, a za četvrti razred gimnazije četiri:
„Imamo alternativne udžbenike i svaki nastavnik može birati užbenik po volji. Danas, 2009. godine, odnos prema II svjetskom ratu se u svim tim osjetljivim temama, u većini udžbenika, tretira korektno, iako i dalje ima revizionizma i dalje ima onoga što je apsolutno neprihvatljivo. Takvi udžbenici su bili odabrani od vrlo malog postotka profesora. Ne možemo biti 100 posto zadovolji, ali ritam promjena na bolje je prilično zadovoljavajući.“
Predavačica Metodike nastave povijesti i autorica udžbenika povijesti, Snježana Koren, sudjelovala je u više međunarodnih radnih grupa o udžbenicima na jugoistoku Europe. Prenosi zaključak tih analiza kako su aktualni hrvatski udžbenici povijesti primjer odmaka od nacionalističkog jednoumlja ratnih devedesetih godina. Iako joj je životni poziv predavanje metodike nastave povijesti budućim profesorima, ona upozorava da u formiranju stavova o nacionalnoj povijesti najveću ulogu imaju obiteljska povijest, mediji i prijatelji, dok su udžbenici tek na četvrtom mjestu. U svakom slučaju, u udžbenicima nakon 2000. godine nema zanemarivanja ustaških zločina i naglašavanja partizanskih i četničkih, što je bila praksa u nekim udžbenicima u devedesetim:
„Kada uđete malo dublje u cijelu priču onda vidite da se podijeljena sjećanja, koja i dalje postoju u hrvatskom društvu, održavaju i na udžbeničke narative. To ne treba nikoga iznenađivati jer dok je takva situacija u društvu, biće i u udžbenicima, pogotovo ako postoji pluralizam udžbenika. Ne može se očekivati da će udžbenici pričati jednu verziju, ako ih u društvu kola nekoliko i ako nemamo nikakav koncenzus o tome, ili je barem taj koncenzus vrlo slabašan.“
Pojasnimo ovdje da se Jasenovac razumije kao zbirni naziv i za sve ostale ustaške zločine, a Bleiburg kao zbirno ime za partizanska kažnjavanja i odmazde od 1944. do 1946. godine.
Profesor povijesti na zagrebačkoj Privatnoj klasičnoj gimnaziji i sam autor udžbenika povijesti, Vladimir Posavec, kaže kako smo do devedesete u udžbenicima povijesti imali jednu ideologiju, a nakon toga došlo je, kako kaže, do okretanja na drugu stranu, dodatno naglašenog Tuđmanovom idejom o „pomirbi svih Hrvata“. Sada je pak situacija - „pluralna“ - neki autori više naglašavaju zločine jednih, a drugi više zločine onih drugih:
„Među autorima udžbnika ima onih koje možemo nazvati lijevim ili desnim. Obzirom da nije definirano koliko treba pisati o kojim tipovima zločina, taj se problem ne razlučuje i jasno se ne doređuje zločin kao takav. Čini mi se da je takva situacija još uvijek preovladavajuća kod nas.“
Upravo je prostor nekadašnje Jugoslavije ogledni primjer kako je, među ostalim, i falsificiranje povijesti odvelo ljude u zločin. Međutim, pitanje je - jesu li za to krivi udžbenici? Da se gledalo udžbenike iz socijalizma, Jugoslavija nikada ne bi propala jer se još u vrijeme prvih sukoba, početkom devedesetih, učilo o brtatstvu i jedinstvu i Titovom putu, upozorila je jednom prigodom kolegica Koren. Dakle, udžbenici povijesti jesu važni, ali nisu najvažniji.