Negatorima zločina i političarima, pa i Aleksandru Vučiću, premijeru tehničke vlade Srbije, nije mesto u Potočarima 11. jula, poručila je Florens Artman - novinarka i bivša portparolka Haškog tužilaštva uoči obeležavanja 21. godišnjice genocida u Srebrenici. Ona je u Beogradu boravila na tribini "Učimo i razgovaramo o Srebrenici" održanoj u Centru za kulturnu dekontaminaciju.
„Jedan od najvećih zločina u okviru zločinačke politike koje su izvođene u toku rata nakon raspada Jugoslavije“, tako Florens Artman, nekadašnja reporterka koja je pratila ratna dešavanja devedesetih, govori o sudbini koju je doživelo više od osam hiljada Bošnjaka u Srebrenici – nakon pada te enklave u ruke snaga koje je kontrolisala Vojska Republike Srpske jula 1995. godine.
Artman je upozorila da se institucionalno i politički zločin negira mnogo više nego što je to bio slučaj pre deset godina.
Florens Artman
„Zločin je počinjen sa političkim ciljem, protiv određene grupe, naroda, u ovom slučaju protiv Bošnjaka i nastavlja se, nenasilno, ali politikom kojom se žele utvrditi politički ciljevi koji su postignuti nasiljem i ubistvima", poručila je Artman koja je nedavno objavila knjigu "Krv realpolitike: Afera Srebrenica" o ulozi zapadnih sila u događajima koji su prethodili padu Srebrenice i masovnom ubijanju Bošnjaka.
Ti događaji inspirisali su i Ivicu Đikića, hrvatskog novinara i publicistu, u pisanju dokumentarnog romana „Beara“. Njime je, kako kaže, nastojao da obelodani mehanizam ubijanja iza koga je utvrdio da je stajao nekadašnji glavni bezbednjak Ratka Mladića, danas doživotni haški osuđenik pukovnik Ljubiša Beara.
Dejan Anastasijević i Ivica Đikić
„Nije jednostavno ubiti 8.000 ljudi u četiri dana. Trebalo je naći mašineriju koja će to napraviti. Beara je tu mašineriju gradio imrovizirajući. Morao je naći doslovce svakog čovjeka koji je pucao. Šefove komunalnih poduzeća u Bratuncu i Zvorniku uvjeriti da daju svoje radnike za pokopavanje ljudi. Kao i šefove lokalnih autoprijevozničkih firmi da daju vozače i autobuse za tu operaciju. Glavno Bearino pogonsko gorivo, po mom mišljenju, je bilo dokazivanje Ratku Mladiću. Da je on sposoban napraviti ono što je zapravo nezamislivo“, kaže Đikić.
Nezamislive su bile masovne likvidacije muškaraca i dečaka Bošnjaka koje su počinile vojne, policijske i paravojne formacije snage bosanskih Srba pošto su preuzele nadzor nad Srebrenicom, tzv. zaštićenom zonom koju su osnovale Ujedinjene nacije da bi zaštile izbeglo bošnjačko stanovništvo.
Iza njih su ostale žene, kojima u današnje vreme političari nameću ulogu žrtve, iako su one s godinama postale heroine, podvlači Nidžara Ahmetašević, novinarka koja je istraživala i pisala o zločinima u BiH.
Nidžara Ahmetašević
„U porodicama u Srebrenici žene su postale one koje ih nose. Čak i tamo gde ima muškaraca jednostavno su one jače. Pokušavaju da se organizuju u male zadruge i vrlo često se bave poljoprivredom. Puno njih uzgaja maline i to se izvozi. Te žene koje sam upoznala su vrlo snažne i vrlo svjesne. Nemaju nikakav problem da nametnu i kažu u porodicama: ’Mi smo sada glavne’. Jednostavno ih je život, takav kakav vode u Srebrenici, na to natjerao“, kaže Ahmetašević.
Masakr hiljada ljudi još od kada je počinjen, nakon prikrivanja i negiranja, prate osporavanja i relativizacije. Međutim, Dejan Anastasijević, novinar sa priličnim stažom izveštavanja sa ratišta bivše Jugoslavije, upozorava na tendenciju opasniju od svih.
CZKD
„Ako bi se sada pravilo istraživanje javnog mnenja verovatno bi se došlo ne do poricanja zločina – već odobravanja. Po sistemu da je trebalo još nekoga ubiti. ’Imali bismo manje problema da smo ih pobili još’, mislim da biste pogotovo kod mlađe generacije našli veći broj takvih stavova. Ta vrsta procesa je mnogo opasnija nego samo poricanje genocida“, zaključuje Anastasijević.