Za neznanje i neosjetljivost, koje mladi pokazuju prema žrtvama ratnih stradanja, ne treba kriviti djecu - kažu naši sagovornici, već širi društveni kontekst, koji isključuje saosjećanje kao ljudski kvalitet, a favorizuje površnost i kratko pamćenje.
Tokom nedavnog obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, anketa koju smo zabilježili među učenicima podgoričke gimnazije, pokazala je neznanje i neosjetljivost prema stradanju Jevreja i drugih naroda u Drugom svjetskom ratu:
„To je neki pokolj Jevreja, ne znam sada tačno.“
„Čega žrtve? Holokausta? Čega?“
„To je kada su Nijemci pobili sve Jevreje. Željeli su istrijebiti ljude koji nisu čiste plave rase kao oni.“
„Nikada nisam čula za holokaust.“
„Ne znam ništa o tome.“
RSE: Da li ti je možda poznato stradanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu?
„Ne. Ništa o tome ne znam.“
„Učili smo o tome, ali smo slabo ponavljali.“
„Holokaust se dešavao u Rusiji, kada su radioaktivne supstance otišle u vodu i zemlju. Onda su te erupcije prouzrokovale Drugi svjetski rat.“
Anketa je urađena među dvadeset učenika jedne od reprezentativnijih škola u državi. Znakovita je i otvara brojna pitanja, od toga kojim se to vrijednostima danas mladi uče, preko toga da li se gubi saosjećanje prema nesreći drugih, te da su li mladi samo žrtve svega onoga što se oko njih dešava?
Nastavni plan i program u Crnoj Gori baštini antifašističku tradiciju i učenici devetog razreda osnovne škole, kao i maturanti, imaju priliku da se upoznaju sa stradanjem Jevreja, ne samo kroz istoriju, nego i kroz druge predmete, poput građanskog obrazovanja i sociologije, kaže pomoćnik direktora Zavoda za školstvo Radovan Popović. Neznanje i neosjetljivost, koje su pokazali anketirani učenici, za Popovića je poruka nad kojom treba da se zapita, ne samo obrazovni sistem:
„Mislim da je generalno jako loše da se o tome na taj način promišlja u tom uzrastu, pogotovo što danas medijski ta slika izgleda sasvim drugačije, mogućnost da se preko Interneta i drugih medija upoznamo sa tim strašnim činom koji se desio skoro juče za istorjiu. Komentari na vaš upitnik treba da budu upitni za društvo i za naš kompletan sistem, da vidimo kako se odnosimo prema tako važnim pitanjima", kaže Popović.
Kreiranje svijeta
Za psihologa sa dugogodišnjom praksom, univerzitetsku profesoricu Danijelu Rakočević Medojević, prvi nivo problema je u načinu na koji se znanje prenosi, a ono je, kaže, svedeno na puku informaciju:
„Akcent više nije na ljudskim sudbinama i ljudima koji su završili u plinskim komorama, na tome da su to bili obični ljudi, studenti, radnici, profesori, domaćice, djeca. Kada bi se na taj način to predstavilo, postigla bi se snažnija empatija prema žrtvama, prema zlu i svemu onome što je loše", ocjenjuje Danijela Rakočević Medojević.
Medojević smatra da su djeca današnjice postala žrtve riječnika koji je medijski hladan i u kome su potisnute riječi poput ljubav, pomoć, dati, učiniti dobro. Zapaža i da djeca o dobru uče na osnovu informacija koje su usmjerene na loše:
„Uputstva su - prijavi nasilje, prijavi korupciju, prijavi mobing. Naravno da to treba prijaviti, ali djeca, slušajući to i gledajući, kreiraju svoj svijet i uvjerenja o svijetu", naglašava.
Zapaža da i danas biti živ znači imati profil na nekoj od društvenih mreža, pripadati nekoj organizaciji, čime se lično zanemaruje i stavlja u drugi plan. Primjećuje i da se u društvu saosjećanje ne potencira dovoljno, niti se vrednuje kao univerzalni ljudski kvalitet, pa su djeca samo žrtve svega što se dešava oko njih:
„Ako malo bolje pogledate, vidjećete da postoji samo malo fokusa na koji su oni orjentisani, a to je kako zaraditi novac i kako zadovoljiti osnovne potrebe. Saosjećanje, kao jedan opšte-univerzalni ljudski kvalitet, postoji kao nešto što ne treba pokazivati. Djeca nisu kriva. Oni su negdje žrtve svega ovog što se dešava oko nas u svijetu, u kome je sve, od rečnika, pa do svih ostalih stvari, vrlo prepoznatljivo po nekom šablonu.“
Sociolog Ivan Radojičić uzroke nepoznavanja događaja, koji ne bi smjeli pasti u zaborav, vidi u globalizaciji, čije su posledice rascjepkanost znanja zbog potreba tržišta, strahovito ubrzanje života, brzi protok informacija, ali i druge važne negativne posljedice:
„Kada kažem da je to jedna od negativnih posljedica globalizacije, tu prije svega mislim na ubrzanje životnog stila, koji opet za posljedicu ima prosvjećenje čitavog društva po modelu sa kratkim pamćenjem, kojim dominiraju mediji i medijski skandali, koji često isključuju istorijski tok iz svog izvještavanja, agresivno napadaju samo sadašnji trenutak, a ono što ostaje iza ili prije toga, gotovo da pada u zaborav", smatra Radojičić.
Radojičić stvari gleda i kroz prizmu labavih kulturnih identiteta društava na Balkanu, pa ukazuje da se obrazovni sistem mora uhvatiti u koštac sa tim i biti poslednji bastion odbrane - vertikala neprolaznih, univerzalnih vrijednosti:
„Nije bitno samo ono što se događa u datom trenutku, nego je bitno napraviti istorijski hronološki tok događaja, koji su ugrađeni u sami univerzalni sistem vrijednosti, koji moraju biti baza ka boljem i slobodnijem društvu, vrijednosti sistem koji se upravo bori protiv svega onoga do čega može dovesti sadašnja situacija", zaključuje Radojičić.
Tokom nedavnog obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, anketa koju smo zabilježili među učenicima podgoričke gimnazije, pokazala je neznanje i neosjetljivost prema stradanju Jevreja i drugih naroda u Drugom svjetskom ratu:
„To je neki pokolj Jevreja, ne znam sada tačno.“
„Čega žrtve? Holokausta? Čega?“
„To je kada su Nijemci pobili sve Jevreje. Željeli su istrijebiti ljude koji nisu čiste plave rase kao oni.“
„Nikada nisam čula za holokaust.“
„Ne znam ništa o tome.“
RSE: Da li ti je možda poznato stradanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu?
„Ne. Ništa o tome ne znam.“
„Učili smo o tome, ali smo slabo ponavljali.“
„Holokaust se dešavao u Rusiji, kada su radioaktivne supstance otišle u vodu i zemlju. Onda su te erupcije prouzrokovale Drugi svjetski rat.“
Anketa je urađena među dvadeset učenika jedne od reprezentativnijih škola u državi. Znakovita je i otvara brojna pitanja, od toga kojim se to vrijednostima danas mladi uče, preko toga da li se gubi saosjećanje prema nesreći drugih, te da su li mladi samo žrtve svega onoga što se oko njih dešava?
Nastavni plan i program u Crnoj Gori baštini antifašističku tradiciju i učenici devetog razreda osnovne škole, kao i maturanti, imaju priliku da se upoznaju sa stradanjem Jevreja, ne samo kroz istoriju, nego i kroz druge predmete, poput građanskog obrazovanja i sociologije, kaže pomoćnik direktora Zavoda za školstvo Radovan Popović. Neznanje i neosjetljivost, koje su pokazali anketirani učenici, za Popovića je poruka nad kojom treba da se zapita, ne samo obrazovni sistem:
„Mislim da je generalno jako loše da se o tome na taj način promišlja u tom uzrastu, pogotovo što danas medijski ta slika izgleda sasvim drugačije, mogućnost da se preko Interneta i drugih medija upoznamo sa tim strašnim činom koji se desio skoro juče za istorjiu. Komentari na vaš upitnik treba da budu upitni za društvo i za naš kompletan sistem, da vidimo kako se odnosimo prema tako važnim pitanjima", kaže Popović.
Kreiranje svijeta
Za psihologa sa dugogodišnjom praksom, univerzitetsku profesoricu Danijelu Rakočević Medojević, prvi nivo problema je u načinu na koji se znanje prenosi, a ono je, kaže, svedeno na puku informaciju:
„Akcent više nije na ljudskim sudbinama i ljudima koji su završili u plinskim komorama, na tome da su to bili obični ljudi, studenti, radnici, profesori, domaćice, djeca. Kada bi se na taj način to predstavilo, postigla bi se snažnija empatija prema žrtvama, prema zlu i svemu onome što je loše", ocjenjuje Danijela Rakočević Medojević.
Medojević smatra da su djeca današnjice postala žrtve riječnika koji je medijski hladan i u kome su potisnute riječi poput ljubav, pomoć, dati, učiniti dobro. Zapaža i da djeca o dobru uče na osnovu informacija koje su usmjerene na loše:
„Uputstva su - prijavi nasilje, prijavi korupciju, prijavi mobing. Naravno da to treba prijaviti, ali djeca, slušajući to i gledajući, kreiraju svoj svijet i uvjerenja o svijetu", naglašava.
Zapaža da i danas biti živ znači imati profil na nekoj od društvenih mreža, pripadati nekoj organizaciji, čime se lično zanemaruje i stavlja u drugi plan. Primjećuje i da se u društvu saosjećanje ne potencira dovoljno, niti se vrednuje kao univerzalni ljudski kvalitet, pa su djeca samo žrtve svega što se dešava oko njih:
„Ako malo bolje pogledate, vidjećete da postoji samo malo fokusa na koji su oni orjentisani, a to je kako zaraditi novac i kako zadovoljiti osnovne potrebe. Saosjećanje, kao jedan opšte-univerzalni ljudski kvalitet, postoji kao nešto što ne treba pokazivati. Djeca nisu kriva. Oni su negdje žrtve svega ovog što se dešava oko nas u svijetu, u kome je sve, od rečnika, pa do svih ostalih stvari, vrlo prepoznatljivo po nekom šablonu.“
Sociolog Ivan Radojičić uzroke nepoznavanja događaja, koji ne bi smjeli pasti u zaborav, vidi u globalizaciji, čije su posledice rascjepkanost znanja zbog potreba tržišta, strahovito ubrzanje života, brzi protok informacija, ali i druge važne negativne posljedice:
„Kada kažem da je to jedna od negativnih posljedica globalizacije, tu prije svega mislim na ubrzanje životnog stila, koji opet za posljedicu ima prosvjećenje čitavog društva po modelu sa kratkim pamćenjem, kojim dominiraju mediji i medijski skandali, koji često isključuju istorijski tok iz svog izvještavanja, agresivno napadaju samo sadašnji trenutak, a ono što ostaje iza ili prije toga, gotovo da pada u zaborav", smatra Radojičić.
Radojičić stvari gleda i kroz prizmu labavih kulturnih identiteta društava na Balkanu, pa ukazuje da se obrazovni sistem mora uhvatiti u koštac sa tim i biti poslednji bastion odbrane - vertikala neprolaznih, univerzalnih vrijednosti:
„Nije bitno samo ono što se događa u datom trenutku, nego je bitno napraviti istorijski hronološki tok događaja, koji su ugrađeni u sami univerzalni sistem vrijednosti, koji moraju biti baza ka boljem i slobodnijem društvu, vrijednosti sistem koji se upravo bori protiv svega onoga do čega može dovesti sadašnja situacija", zaključuje Radojičić.