U Bosni i Hercegovini ne postoji sfera života u kojoj politika nije umiješala „svoje prste" . Kultura, obrazovanje, ekonomija, zdravstvo, samo su neke od oblasti u kojima politika direktno utiče na život građana. Posao se najlakše dobija ako je osoba član političke partije, ili je na bilo koji način povezana sa stranačkim dužnosnicima.
Na svojoj koži to je najbolje osjetila 29-godišnja Sarajka Jelena. Nakon završenog Fakulteta političkih nauka, prijavila se na konkurs u državnim institucijama za pripravnički staž:
„Smatrala sam da zadovoljavam sve uslove za to mjesto, za taj pripravnički staž, i aplicirala sam. Ali, razgovarala sam sa prijateljima, poznanicima i kolegama i svi su mi rekli da se ne moram ni nadati da mogu dobiti tu poziciju, jer svi znaju da je to namješteno.”
Jelena kaže kako je bila svjesna da će teško dobiti posao jer nije članica ni jedne političke stranke, niti je, kako je to u Bosni i Hercegovini običaj, dala novac da ga dobije:
„Srela sam jednu osobu iz tog ministarstva i rekla sam da sam aplicirala na poziciju pripravnika. Otvoreno sam pitala da mi kaže mogu li se ičemu nadati. Taj gospodin mi je rekao da je stiglo jako puno prijava i sa se već sve zna, da se uopšte ne moram nadati jer je sve namješteno.”
Koliko politika još od potpisivanja Dejtonskog sporazuma utiče na život građana u pojedinim gradovima, svjedoči i primjer Olova.
Obzirom na činjenicu da prema tom istom sporazumu, građani iz jednog kantona nemaju pravo na liječenje u drugom kantonu, Olovljani za svaku zdravstvenu intervenciju moraju otići do Zenice, udaljene 120 kilometara.
Tifuna Bjelić je, prije nekoliko mjeseci, nakon što je dobila porođajne bolove, zbog rizičnog poroda, iz olovskog Doma zdravlja, upućena u sarajevski Klinički centar. No, tu je nisu mogli poroditi jer teritorijalno ne pripada Kantonu Sarajevo, pa su je uputili u Zenicu.
Nakon što su u zeničkom porodilištu porođaj ocijenili rizičnim, doktori su je ponovo poslali u Sarajevo. Tifuna i njen suprug Izudin kažu kako to traumatično iskustvo nikada neće zaboraviti:
„Oko šest sati sam provela u autu, vozeći se od grada do grada. Jako smo se uplašili i nismo znali šta da radimo i kome da se obratimo.”
Primjer drugi
Mostar je, također, jedan od bosanskohercegovačkih primjera sa kojim se politika poigrala. Grad je u svakom smislu riječi podijeljen na dva dijela, a svaki od njih ima svoje obrazovne, kulturne i zdravstvene ustanove.
U situaciji u kojoj nacionalne stranke sa hrvatskim predznakom misle kako ulagati samo u zapadni, a bošnjačke nacionalne stranke u istočni dio grada, gube najviše oni koji žele jedinstven Mostar, kakav je bio do početka rata.
U svemu tome, kako navodi Nedžad Maksumić, glumac mostarskog pozorišta lutaka, najviše trpi kultura:
„Pošto je u Mostaru napravljen prećutni, pa čak i ne toliko prećutni dogovor, da se jednako novaca odvaja za obje strane, onda nije važno šta i koliko stvaraš i kakvi su ti umjetnički i kulturni uspjesi. Važno je samo na kojoj si strani i koliko će ta strana da zaradi novaca. Ta uravnjilovka u finansiranju kulture je politički izum, koji ne potiče samo iz ovih vremena, ali je kod nas doveden do apsurda. Ljudi koji odlučuju o tome koliko će novaca dobiti određene kulturne institucije ili određeni kulturni projekti, odlučuju o tome na osnovu toga da li smo naši ili smo njihovi, da li smo za njih ili protiv njih. Dok je tako, veoma je teško očekivati rezultate u kulturi koji su dostojni grada sa kulturnom tradicijom, poput Mostara.”
Maksumić ističe da su, zbog politike koja se u Mostaru vodi već 17 godina, zatvorena jedina dva kina u gradu, a da je pozorišna produkcija bila bogatija krajem XIX vijeka nego danas. Zbog toga poručuje:
„Najbolje bi bilo da se stvore neki kriteriji, ali ko da ih stvori u gradu u kom je jedini kriterij - ko je čiji i ko za koga radi.”
Na svojoj koži to je najbolje osjetila 29-godišnja Sarajka Jelena. Nakon završenog Fakulteta političkih nauka, prijavila se na konkurs u državnim institucijama za pripravnički staž:
„Smatrala sam da zadovoljavam sve uslove za to mjesto, za taj pripravnički staž, i aplicirala sam. Ali, razgovarala sam sa prijateljima, poznanicima i kolegama i svi su mi rekli da se ne moram ni nadati da mogu dobiti tu poziciju, jer svi znaju da je to namješteno.”
Jelena kaže kako je bila svjesna da će teško dobiti posao jer nije članica ni jedne političke stranke, niti je, kako je to u Bosni i Hercegovini običaj, dala novac da ga dobije:
„Srela sam jednu osobu iz tog ministarstva i rekla sam da sam aplicirala na poziciju pripravnika. Otvoreno sam pitala da mi kaže mogu li se ičemu nadati. Taj gospodin mi je rekao da je stiglo jako puno prijava i sa se već sve zna, da se uopšte ne moram nadati jer je sve namješteno.”
Koliko politika još od potpisivanja Dejtonskog sporazuma utiče na život građana u pojedinim gradovima, svjedoči i primjer Olova.
Olovo
Taj gradić, udaljen 40-tak kilometara od Sarajeva, Dejtonskim sporazumom, umjesto da pripadne Kantonu Sarajevo, postao je dio Zeničko-dobojskog kantona.Obzirom na činjenicu da prema tom istom sporazumu, građani iz jednog kantona nemaju pravo na liječenje u drugom kantonu, Olovljani za svaku zdravstvenu intervenciju moraju otići do Zenice, udaljene 120 kilometara.
Tifuna Bjelić je, prije nekoliko mjeseci, nakon što je dobila porođajne bolove, zbog rizičnog poroda, iz olovskog Doma zdravlja, upućena u sarajevski Klinički centar. No, tu je nisu mogli poroditi jer teritorijalno ne pripada Kantonu Sarajevo, pa su je uputili u Zenicu.
Nakon što su u zeničkom porodilištu porođaj ocijenili rizičnim, doktori su je ponovo poslali u Sarajevo. Tifuna i njen suprug Izudin kažu kako to traumatično iskustvo nikada neće zaboraviti:
„Oko šest sati sam provela u autu, vozeći se od grada do grada. Jako smo se uplašili i nismo znali šta da radimo i kome da se obratimo.”
Primjer drugi
Mostar je, također, jedan od bosanskohercegovačkih primjera sa kojim se politika poigrala. Grad je u svakom smislu riječi podijeljen na dva dijela, a svaki od njih ima svoje obrazovne, kulturne i zdravstvene ustanove.
U situaciji u kojoj nacionalne stranke sa hrvatskim predznakom misle kako ulagati samo u zapadni, a bošnjačke nacionalne stranke u istočni dio grada, gube najviše oni koji žele jedinstven Mostar, kakav je bio do početka rata.
U svemu tome, kako navodi Nedžad Maksumić, glumac mostarskog pozorišta lutaka, najviše trpi kultura:
„Pošto je u Mostaru napravljen prećutni, pa čak i ne toliko prećutni dogovor, da se jednako novaca odvaja za obje strane, onda nije važno šta i koliko stvaraš i kakvi su ti umjetnički i kulturni uspjesi. Važno je samo na kojoj si strani i koliko će ta strana da zaradi novaca. Ta uravnjilovka u finansiranju kulture je politički izum, koji ne potiče samo iz ovih vremena, ali je kod nas doveden do apsurda. Ljudi koji odlučuju o tome koliko će novaca dobiti određene kulturne institucije ili određeni kulturni projekti, odlučuju o tome na osnovu toga da li smo naši ili smo njihovi, da li smo za njih ili protiv njih. Dok je tako, veoma je teško očekivati rezultate u kulturi koji su dostojni grada sa kulturnom tradicijom, poput Mostara.”
Maksumić ističe da su, zbog politike koja se u Mostaru vodi već 17 godina, zatvorena jedina dva kina u gradu, a da je pozorišna produkcija bila bogatija krajem XIX vijeka nego danas. Zbog toga poručuje:
„Najbolje bi bilo da se stvore neki kriteriji, ali ko da ih stvori u gradu u kom je jedini kriterij - ko je čiji i ko za koga radi.”