3. novembra 1995: Kako je protekao četverosatni sastanak s Miloševićem i kako je Krajišnik tražio podjelu Sarajeva prije nego što je dan zaokružen elegantnom večerom u Muzeju vazdušnih snaga u sjenci američkih bombardera i Tomahawka.
*****************
Dan je počeo plenarnim sastankom u devet sati između američke i delegacije kontakt grupe radi usaglašavanja aneksa o ljudskim pravima, izbjeglicama i nacionalnim spomenicima koji su sada bili spremni za prezentaciju pregovaračkim stranama. Za Evropljane je bilo važno da oni dobiju vodeću ulogu u provođenju civilnih aspekata sporazuma i tu ulogu – visokog predstavnika – namijenili su Šveđaninu Carlu Bildtu. Amerikancima se činilo da je to bila jedina instrukcija koju su evropski predstavnici dobili od Savjeta ministara Evropske Unije.
Mnogo zanimljiviji bio je sastanak glavnog pregovarača Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) i njegovog tima s Miloševićem. O tome u studiji „Tajna istorija Dejtona“ piše:
Neposredno nakon sastanka s Evropljanima, Holbruk i njegov najuži tim sastali su se s Miloševićem četiri sata u prostorijama američke delegacije. Nasuprot njegovom prilično samouvjerenom i opuštenom držanju proteklih nekoliko dana, Milošević je bio napet i nesiguran. Počeo je sastanak prigovarajući o tretmanu koji je imao u američkoj štampi tih dana, tvrdeći da su ti članci dio koordiniranog američko-bosanskog nastojanja da se kompromituju Srbi.
Milošević je bio posebno ljut zbog članka tog dana u Njujork tajmsu o zahtjevu iz haškog tribunala da se svaki mirovni sporazum poveže s predajom bosanskih Srba optuženih za ratne zločine. Članak je takođe podsjetio da i sam Milošević ostaje osumnjičen za ratne zločine. Bio je takođe gorak povodom nedavnog profila o njemu koji je u Njujork tajmsu objavio Rodžer Koen (Roger Cohen), posebno u dijelu o samoubistvu njegovog oca. Srpski diktator očito nije bio komforan u vezi s realnostima slobodne štampe.
Holbruk je uvjeravao Miloševića da, za razliku od nedavnih članaka o Srebrenici i Žepi, ovi najnoviji nisu bili dio bilo kakvih namjernih dostava informacija štampi i da on ne može kontrolisati šta će mediji objavljivati“.
Tokom tog razgovora Holbruk je takođe zahtijevao od Miloševića što brže bezuslovno oslobađanje američkog novinara Dejvida Rodea (David Rohde) koji se nalazio u zatvoru u Bijeljini, upravo tog dana osuđen na dvije nedjelje zbog ilegalnog ulaska na teritoriju pod kontrolom bosanskih Srba i lažnih identifikacionih dokumenata a po nekim izvještajima mogao je biti optužen i za špijunažu uz moguću kaznu od pet godina zatvora.
Holbruk je zahtjev da se Miošević angažuje u osloađanju Rohdea pojačao insistiranjem da nikakav sporazum ne može biti objavljen dok je jedan američki novinar u zatvoru. Rohde je bio prvi novinar koji je u svjetskoj štampi – u dnevniku Christian Science Monitor – objavio reportažu u masovnim grobnicama oko Srebrenice: slijedeći satelitke snimke prekopanih gomila zemlje na bivšem lokalnom stadionu otišao je na to mjesto i našao ostatke ljudskih tijela i gomile dokumenata pogubljenih Srebreničana.
Predsjednik Srbije Slobodan Milošević (L) i vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić (D) u aprilu 1995.
U nastavku se razgovaralo o bosanskom ustavu i Milošević nije imao značajnijih primjedbi na nacrt „okvirnog sporazuma“ koji je sadržavao opšte principe kojima će biti dodano 11 tematskih aneksa. Milošević je jedino tražio da se voši Bosnaksih Srba Radovanu Karadžiću omogući učešće na prvim poratnim izborima: uvjeravao je Holbruka da će Karadžić izgubiti izbore i da je to najbolji način da bude uklonjen umjesto da postane simbol srpskog žrtveništva. S fokusom na kažnjavaanje ratnih zločina ta ideja je bila neprihvatljiva za Holbruka.
Dok je trajao taj sastanak s Miloševićem, Džim Perdu (Jim Pardew) bio je na petosatnom sastanku s delegacijom bosanskih Srba u njihovim prostorijama gdje se pregovaralo o mapi. Bilo je očito da Milošević još nije učinio dovoljno da ih pridobije za principe budućeg sporazuma. Šef delegacije bosanskih Srba Momčilo Krajišnik predlagao je podijeljeno Sarajevo i tražio premještanje sarajevskog aerodroma kako bi se proširio centar „srpskog Sarajeva“. Njegova delegacija odbijala je ideju zajedničkog upravljanja gradom a Krajišnik je rekao da će Sjedinjene Države „napraviti veliku grešku ako budu nastojale da nametnu jedinstvenu državu (u Bosni)“. Amerikanci su im rekli da su njihovi predlozi neprihvatljivi ali da će ih prezentirati bosanskoj delegaciji.
„Te večeri“ – kaže se u studiji – „Sjedinjene Države su priredile večeru za više predstavnike delegacija u Wright-Patterson Muzeju vazdušnih snaga. Holbruk je želio da ugosti formalni prijem na samom početku pregovora, vjerujući da je to dobar način za opuštanje nakon tri puna dana u Dejtonu. Ambijent za prvu formalnu večeru ove mirovne konferencije bio je ironičan: održana je u glavnoj sobi muzeja u vidu pećine a gosti su večerali u sjeni ogromnog B-29, nekoliko nevidljivih F-117 lovaca i, odgovarajuće po nekima, s krstarećim projektilom Tomahawk koji je izgledao usmjeren prema Miloševićevom stolu. Simbolizam je bio dobrodošao ali slučajan – Holbruk je jednostavno želio da ugosti jednu elegantnu večeru a ne da šalje poruke pregovaračkim stranama ... Pri ruci je bio i orkestrar vazdušnih snaga koji je izvodio muziku velikih orkestara u stilu Glenn Millera. To veče je čini se proizvelo i neke zanimljive razgovore licem-u-lice (na primjer, između Miloševića i Izetbegovića) dok su bosanska, srpska i hrvatska delegacija mijenjale mjesta za stolovima“.
U sljedećoj epizodi: Napredak i rivalstvo u bosanskoj delegaciji
******************
Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.