Dvadeset i prvog novembra 1995. godine: Klinton je u 11:40 iz Vrta ruža (Bijele kuće) saopštio: "Nakon gotovo četiri godine i 250.000 ubijenih, dva miliona izbjeglica i zlodjela koja su zapanjivala ljude širom svijeta, narod Bosne konačno ima priliku da se od užasa rata okrene obećanju mira".
*********************
Ujutru je Dayton osvanuo pod svježim snježnim pokrivačem: "Izgledalo je to kao odgovarajući podsjetnik da se posao završi" - napisali su autori studije - "kao da sama majka priroda poručuje svima da je vrijeme da se ide kući".
Ali, bio je to dan neprestane drame i neizvjesnosti. Počeo je s raširenim očekivanjem da će se pregovori završiti neuspjehom. Ipak, dok se Holbruk oblačio, u njegov apartman uletio je Kristofer Hil saopštavajući mu de se Milošević zaputio Tuđmanu da predloži da njih dvojica potpišu sporazum nezavisno od toga hoće li to uraditi i Izetbegović. Holbruk je smjesta obavijestio Kristofera, a on je najodlučnije odbacio takvu mogućnost: vjerovao je da se postiglo suviše da bi se sad isključili Bosanci i vidio je u tome očajnički pokušaj Miloševićevog pritiska na treću stranu "i to na stranu zbog čije su zaštite Sjedinjene Države i ušle u mirovni proces".
Na sastanak američkog tima koji je počeo u osam ujutro upala je Holbrukova supruga, Kati Marton, s viješću da Milošević bez kaputa stoji na snijegu na parkingu i traži da se hitno vidi s Kristoferom i Holbrukom. Sam s njima dvojicom u Holbrukovoj sobi Milošević je ponudio da Srbi i Hrvati potpišu bez Izetbegovića. Kristofer je to odbio. Tada je Milošević iznio svoju konačnu ponudu: da se status Brčkog ostavi za kasnije kad će biti riješen međunarodnom arbitražom. Kristofer je vjerovao da bi to moglo pridobiti Bosance. Kad je Tuđman čuo za Miloševićevu ponudu o arbitraži, rekao je Amerikancima da sada treba da dobiju mir i da prisile Izetbegovića da prihvati.
Kristofer i Holbruk otišli su zatim u bosanske prostorije gdje su se u Izetegovićevom apartmanu sastali s Izetbegovićem, Silajdžićem i Šaćirbejom.
"Kristofer i Holbruk predočili su im posljednju ponudu Miloševića, insistirajući da je Izetbegović prihvati. Rekli su kako će sve što je dogovoreno u Daytonu biti provedeno, osim Brčkog, čiji će status odrediti arbitraža. U protivnom, za manje od dva sata će biti objavljen kraj Daytona. Kristofer je rekao da više nema vremena za neki novi rok. Trebalo je odlučiti odmah. Nakon duge pauze, Izetbegović je rekao 'ovo je nepravedan mir', a zatim, kao da je na silu izgovarao riječi, procijedio je: 'ali moj narod treba mir'. Bosanci su pristali. Holbruk je, znajući da stvari brzo mogu krenuti unazad ako on i Kristofer ostanu da razgovaraju o detaljima, došapnuo državom sekretaru: 'Hajdemo brzo odavde' ".
Kristofer i Holbruk smjesta su pozvali predsjednika Klintona koji je rekao kako je spreman da poleti u Dayton da učestvuje u ceremoniji potpisivanja sporazuma. Smatrajući da to može biti rizično, njih dvojica su preporučili predsjedniku da ostane u Vašingtonu i da objavi uspjeh pregovora u vrtu ruža (Bijele kuće).
"Gospodine Predsjedniče", rekao je Holbruk, "Vi ne želite da budete nigdje blizu ovih ljudi danas. Oni u divlji'. Predsjednik je rekao da će objaviti sporazum što prije kako bi se izbjegla bilo kakva vrdanja u posljednjem trenutku prije popodnevne ceremonije potpisivanja u Daytonu", piše u studiji.
Parafiranje sporazuma
Klinton je u 11:40 iz Vrta ruža saopštio: "Nakon gotovo četiri godine i 250.000 ubijenih, dva miliona izbjeglica i zlodjela koja su zapanjivala ljude širom svijeta, narod Bosne konačno ima priliku da se od užasa rata okrene obećanju mira".
Svečanom potpisivanju sporazuma prethodilo je neslaganje između Miloševića i Izetbegovića o načinu kako će biti najavljeno uzajamno priznanje Bosne i Hercegovine i Srbije koje je riješio Kristofer kompromisnom rečenicom kako će dvije zemlje "priznati jedna drugu kao suverene, nezavisne države u svojim međunarodnim granicama dok će 'drugi aspekti' uzajamnog priznanja biti predmet dalje diskusije". Neposredno prije potpisivanja odvijala se drama i unutar srpske delegacije: Milošević je tek tada predočio dogovorene mape bosanskim Srbima.
"Do tog trenutka, oni nisu znali da je on predao Sarajevo. Kad je Krajišnik vidio mapu - i činjenicu da je ne samo izgubljeno Sarajevo nego i njegova omiljena vila u zapadnoj Bosni - onesvijestio se. Upitan šta se desilo, Milošević je rekao: 'Pao je u komu'. Po svim saznanjima, bosanski Srbi bili su užasnuti onim što je Milošević učinio – ne samo u vezi s mapom, nego i sa aneksima o izborima, ustavu i IFOR-u", piše u studiji.
U skladu s tim, oni su odbili da stave inicijale na sporazum ili da učestvuju u završnoj ceremoni koja je održavana u istoj B-29 sobi u kojoj je konferencija prije tri nedjelje počela.
Kristofer je na toj svečanosti proglašenja sporazuma rekao:
"Na ovaj vikend (američkog praznika) Dana zahvalnosti, naš zajednički rad je učinio da se omogući narodu Bosne i Hercegovine da dočeka Novu godinu u miru prvi put nakon četiri godine".
************************
Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.