8. novembra 1995: Holbruk o šestosatnom maratonu nad mapama: „Do tog trenutka, ovi ljudi su bili razumno srdačni jedan prema drugom – ali pogled na mape ih je razdražio“.
*************
Osmi dan pregovora počeo je dobrom viješću: Američki novinar Dejvid Rod (David Rohde) je oslobođen u Bijeljini i neposredno nakon što je stigao u američku ambasadu u Beogradu sa njim su razgovarali i predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) i državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher).
Rod im je rekao da se nada da njegova situacija nije poremetila pregovore u Dejtonu. U razgovoru s Ričardom Holbrukom (Richardom Holbrookeom) rekao je da će razmotriti da dođe i u Dejton kad se vrati u Sjedinjene Države.
Predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović prvog dana mirovnih pregovora 1. novembra 1995. godine.
U Dejtonu je to bio dan u kojem su uz američko posredovanje predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i predsjednik Srbije Slobodan Milošević počeli pregovore u sobi B-29 Hotela Hope. Sastanak se gotovo isključivo bavio mapom. Nasuprot očekivanjima američkih posrednika da to bude početak druge faze pregovora u kojima će se „strane približiti“ sastanak je pokazao koliko su duboke razlike.
U studiji se o tom sastanku kaže:
„Ovaj šestosatni maraton oko mape bio je sastanak iz kojeg smo najviše saznali“, rekao je Holbruk. „Do tog trenutka, ovi ljudi su bili razumno srdačni jedan prema drugom – ali pogled na mape ih je razdražio“. Kerrick je opisao scenu koja „podsjeća na scene iz (filma) Kum, sa Don Slobom i otpadnicima bosanskim Srbima i Don Izzyjem i Federacijom“. Zapanjujuće, u jednom trenutku strane bi zurile jedna u drugu preko stola derući se dok biste ih koji minut kasnije vidjeli kako se smiju i šale preko posluženja.“
Najveći dio tog razgovora o mapama odnosio se na Sarajevo i plan o modelu Washingtona za glavni grad Bosne i Hercegovine. Napretka, ipak, nije bilo.
„Strane su ostale pri poznatim pozicijma – Srbi su željeli podijeljeno Sarajevo a Bosanci cijeli grad. Na primjer, vođa delegacije bosanskih Srba Krajišnik održao je dug monolog o prednostima podijeljeng grada dok je Šaćirbej objasnio da bi Bosanci radije napustili Dejton i vratili se u rat nego da prihvate podjelu,“ kaže se u studiji.
Kako je vrijeme isticalo, bosanski Srbi su „u principu“ pristali na ideju uređenja Sarajeva kao Washingtona a Amerikanci su pokazali aktuelizovanu mapu kontakt grupe koja sada uključuje sporazum o Sarajevu, gubitak enklava Srebrenice i Žepe i dobitke u tekućoj federalnoj ofanzivi.
Američki pregovarači su smatrali da je tokom dana ostvaren napredak u pregovorima koje je predvodio Mihael Štajner (Michael Steiner) o uspostavljanju „stabilne i funkcionalne Federacije“. Daniel Server (Serwer) je tog dana poslao poruku u Washington: „Sporazum o Federaciji biće spreman za potpisivanje sutra“.
Očekivalo se da će s očekivanim Tuđmanovim povratkom u Dejton biti ostvaren napredak i u pregovorima o Istočnoj Slavoniji.
Tokom dana pod predsjedavanjem generala Veslija Klarka (Wesley Clark) počelo je i razmatranje aneksa o IFOR-u, snagama za provođenje sporazuma, a bosanskoj delegaciji se – u svojstvu savjetnika – pridružio i Ričard Perl (Richard Pearle), čovjek s iskustvom u poslovima odbrane. Bosanci nisu bili zadovoljni nacrtom aneksa o IFOR-u: željeli su robusnije snage nego što je NATO bio spreman da obezbijedi i tražili su da IFOR ima mandat da hapsi ratne zločince, da obezbeđuje izbore i povratak izbjeglica. Holbruk se slagao da IFOR treba da ima snažniji mandat ali je znao da će to teško dobiti podršku u Pentagonu.
"Sankcije (protiv Srbije) ostale su prolem i Holbruk je prigovorio Washingtonu da to pitanje nastavlja da ometa američka nstojanja. 'Dok smo mi nastojali da ubrzamo danas', objasnio je Holbruk, 'imali smo problema s pitanjem sankcija koje su upropastile dan'. Milošević je izgledao kao da ga malo šta drugo zanima. Kako se pokazalo u diskusijama tog dana, srpski vođa bi se angažovao samo na nekoliko pitanja koja je smatrao kritičnim kao što su sankcije, mapa i IFOR. U nastojanju da otkloni bilo kakve izgovore da se ne napreduje u drugim pitanjima, američka delegacija je tražila od Vašingtona ograničeno popuštanje u sankcijama za snabdijevanje Beograda gorivom. Konačno, nakon kritične intervencije Tonija Lejka (Tony Lake), Vašington se složio da dozvoli ograničen protok prirodnog gasa za Beograd za zagrijavanje domaćinstava. Ali, odbili su predlog za razmjenu žita za gorivo koja bi omogućila Srbiji da prodajom žita obezbijedi novac za plaćanje goriva – uz milionski profit. Ako Milošević prihvati tu ponudu, napisao je Holbruk u izvještaju te večeri, 'mogli bismo imati više sreće'. Sljedećeg dana, Milošević je ljutito pristao,“ kaže se u studiju u opisu dejtonskih zbivanja osmog dana pregovora.
U sljedećem nastavku: Miloševićev teatar
**************
Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.