13. novembra 1995: Holbruk je bosansku delegaciju poredio s 'mini-Jugoslavijom' u stalnom međusonom neslaganju. Premijer BiH Haris Silajdžić se nakratko pokazao kao najuravnoteženiji i najkooperativniji. Ali svaki put kad bi premijer pokušao da krene i povede razumne pregovore bio bi potkopan ili od Izetegovića ili Šaćirbeja.
U očekivanju povratka u Dayton državnog sekretara Vorena Kristofera (Warren Christopher) pregovarači su nastojali da se završe nacrti što većeg broja aneksa. Glavni medijator Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) i njegov tim nastavili su da idu od jednog do drugog predsjednika u vezi s mapom. Amerikanci su bili zaintrigirani ponašanjem balkanskih vođa: dok su u društvenim situacijama, kao što je bila večera koju je te večeri hrvatski predsjednik Franjo Tuđman priredio za predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića i predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, znali „uključiti“ i šarm, ništa od toga nije se pokazivalo u pregovorima: Bosanci i Hrvati su se prepirali o brojnim pitanjima, Izetbegović je bio u sumornom raspoloženju i odbijao je da vidi bilo Tuđmana ili Miloševića, a Tuđman je odbijao da vidi Miloševića.
U studiji se kaže kako – iako su sve tri strane teške – najiritantniji su Bosanci:
„Izetbegović još nije bio u stanju da dovede svoju delegaciju do zajedničke pozicije. Holbruk je bosansku delegaciju poredio s 'mini-Jugoslavijom' u stalnom međusonom nesgalanju. Silajdžić se nakratko pokazao kao najuravnoteženiji i najkooperativniji. Ali svaki put kad bi premijer pokušao da krene i povede razumne pregovore bio bi potkopan ili od Izetbegovića ili Šaćirbeja. 'Ponovo i ponovo', govorio je Holbruk, 'Silajdžićeva frustracija postajala je tako intenzivna da su njegove emocije prevladale i onemogućavale ga da donosi racionalne odluke'. Videći kakav psihološki teret to stalno podmetanje predstavlja za premijera, Holbruk je pokušao da mu pomogne da se opusti, pozvavši ga na podnevnu šetnju oko Wright-Patterson baze.
Premijer BiH Haris Silajdžić dolazi na Dejtonske pregovore, 31. 10. 1995
... Holbruk je rekao bosanskom vođi da 'kao vodeći zagovornik multietničke Bosne u Daytonu' Silajdžić može odigrati 'istorijsku ulogu'. Ako ne bude napretka ubrzo, državni sekretar Kristofer bi razmotrio prekid pregovora – s ozbiljnim posljedicama za Bosance. Silajdžić je eksplodirao, ljutito rekavši da on nikad ne bi trebalo da prijeti Bosancima na takav način: 'To će samo učvrstiti njihovu kičmu'. Nakon jednog sata te prilično napete konverzacije, Holbruk je rekao Silajdžiću da će Sjedinjene Države najzad ponuditi novu mapu popodne. 'Rekao sam mu da više nećemo pregovarati o njihovoj mapi, ili Miloševićevoj ili mapi kontakt grupe'“.
Nakon što je predstavljena ta nova mapa, američki pregovarači su do ponoći išli od jedne do druge delegacije: Bosanci su zahtijevali dijelove teritorije u sjeverozapadnoj Bosni zbog željezničkih veza i područja južno od Goražda zbog električnih centrala i insistirali su na Brčkom. Milošević je sve to odbijao osim onih područja koja je već držala Federacija i na koja on ionako nije računao.
Do kraja tih razgovora o mapi oko ponoći, Amerikanci su bili siti bosanskog odbijanja kompromisa o bilo čemu i zaključivali su da su „oni očito spremni da se vrate u rat“.
Za to vrijeme ostvaren je napredak u vezi s mandatom IFOR-a a predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) i visoki predstavnici njegove administracije poveli su inicijativu da pridobiju Kongres za slanje američkih trupa u misiju provođenja sporazuma u Bosni i Hercegovini.
Tog dana je predsjednik poslao pismo na devet strana predsjedavajućem Predstavničkog doma Njutu Gingriču (Newt Gingrich) objašnjavajući zašto Sjedinjene Države treba da budu uključene u uspostavu mira u Bosni. Klinton je uvažio kako postoje i cijena i rizici za sve koji će uspostavljati mir ali i da bi cijena neuspostavljanja mira bila mnogo veća.
„Ljudska cijena nastavljanja rata u Bosni bila bi još jedna surova zima izgladnjivanja i patnje, nakon čega bi slijedilo proljeće obnovljenog krvavog sukoba. Ekonomska cijena produženog ratovanja bili bi dodatni milioni dolara humanitarne pomoći, u troškovima produženih sankcija i održavanja zone zabranjenog letenja i nastojanjima naših saveznika da smjeste stotine hiljada izbjeglica širom Evrope. Cijena bezbjednosti uključivala bi rizike još šireg i opasnijeg sukoba kao i ozbiljnu štetu kredibilitetu i efikasnosti NATO-a i američkog liderstva ako se rat nastavi. Štaviše, ako se rat nastavi, NATO i Sjedinjene Države mogli bi biti pozvani da preduzmu potencijalno opasnu misiju obezbjeđenja povlačenja UNPROFOR-a pod neprijateljskim okolnostima,“ napisao je Klinton.
Tog dana u Dayton se vratio i pomoćnik državnog sekretara Džon Šatak (John Shattuck) nakon istraživanja ratnih zločina na području oko Banjaluke. On je do kraja pregovora radio na aneksu o ljudskim pravima i ulozi Tribunala za ratne zločine. Iako je bilo i onih koji su razmišljali da se radi uspjeha pregovora u nekim pogodbama odustane od Tribunala, Holbruk je insistirao da Tribunal ima i potencijalnu praktičnu vrijednost i da ga može koristiti za „izolaciju Karadžića i Mladića“ dok je državni sekretar Kristofer smatrao da o Tribunalu ne može da se pregovara i da tu instituciju valja zaštititi. Šatak je preostalo vrijeme u Daytonu koristio i da od balkanskih vođa traži oslobađanje ratnih zarobljenika.
U sljedećem nastavku: Posljednja opomena na ozbiljnost (14. dio)
**************
Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.