Hrvatska čista stranka prava organizator je međunarodne konferencije nacionalističkih stranaka u Zagrebu 13. travnja. Hrvatska Vlada je na twitteru objavila da je „zgrožena“ i da ne namjerava financirati takvu manifestaciju, nevladine udruge i organizacije antifašista spremaju protuprosvjede.
Reklo bi se – Hrvatska je stvarno u Europi u svakom pogledu. Hrvatskim desničarima u goste dolaze, među ostalima, pripadnici i pristaše mađarskog Jobbika, njemačke NPD, francuske NP. Nacionalističke, ksenofobične i neonacističke stranke ulaze u parlamente, ima ih i u Europskom parlamentu, partneri su u koalicijskim vladama više zemalja. I na „pravom“ Zapadu i u postkomunističkim zemljama. Organiziraju javne marševe i skupove širom Europe. Ljevičari i građansko-liberalne stranke i organizacije im se suprotstavljaju. U pojedinim europskim gradovima odvijaju se pravi mali ulični ratovi. Traju jedan-dva dana i život ide dalje. Cijena demokracije.
Ali, pišem ovaj tekst 10. travnja. Nitko tko u Hrvatskoj javno djeluje nikada ne smije zaboraviti taj datum, dan kada je 1941. godine proglašena monstruozna Nezavisna država Hrvatska. Organizator najavljenog skupa u Zagrebu je stranka koja slijedi njezinu politiku. Ukoliko se „politikom“ može nazvati ozakonjeni genocid i istrebljenje čitavih naroda i političkih neistomišljenika. Na web stranici HČSP-a je u utorak ujutro osvanuo tekst s pozivom na obilježavanje dana NDH, s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“.
HČSP marginalna je, izvanparlamentarna stranka. Sudjeluje u lokalnim vlastima u nekoliko gradova i općina u Hrvatskoj. Njezin je program izrazito pasatistički, utemeljen na klasičnom, starinskom nacionalizmu prohujalih vremena. Sve što radi na političkoj pozornici jeftina je provokacija. Devedesete su bile njihovo vrijeme, ali ga nisu osobito kapitalizirali. Pravaške su se grupacije rascijepile u više stranaka, a dijelove programa preuzeo je Tuđmanov HDZ i u to vrijeme prekrio cijeli horizont desno od centra. Same stranke uspješno je pacificirao javnom i nejavnom infiltracijom svojih ljudi u njihove vrhove.
Danas je pravaštvo u Hrvatskoj ostalo bez pravog sadržaja i ikakvog povijesnog konteksta. Dio stranaka pokušava naći priključak na socijalne teme, na probleme proizašle iz ekonomskih nevolja i, kako oni vide, rasprodaje nacionalnog bogatstva strancima. Zagovaraju euroskepticizam. Ni ta im obnovljena politička retorika osobito ne uspijeva, najveća pravaška stranka nije ni u ušla u Sabor, a druga po snazi osvojila je tek jedan zastupnički mandat.
HČSP ostao je radikalno desno, vezan za NDH nostalgiju.
Toj stranci je izlazak na europsku desničarsku pozornicu prigoda za promociju.
Organiziraju konferenciju europskih nacionalističkih stranaka na, za sada, nepoznatoj lokaciji. Matica hrvatska, s kojom su pregovarali o prostorijama, povukla se nakon javnih kritika.
Pozvali su, među ostalima, i mađarski stranku Jobbik koja u programu ima i obnovu velike Mađarske koja bi zauzimala i značajne dijelove Hrvatske. I koja se „ističe“ neonacističkim marševima i premlaćivanjem Roma.
U Hrvatskoj do sada nije bilo organiziranog javnog neonacističkog djelovanja kakvog poznaje suvremena Europa. Skinhedske grupe postoje, ali premlaćuju u mraku i javno ne demonstriraju svoju pripadnost. Dio navijačkih skupina izrazito je militantan i tu je pravo potencijalno žarište batinaške desnice.
U Hrvatskoj je bilo nečeg drugog. Resentiman NDH oživio je 90-tih. I kao dio ubrzanog traženja novog nacionalnog identiteta u obračunu s, kako se tvrdilo, komunizmom, koji je po toj interpretaciji gušio hrvatski nacionalni osjećaj i nametao kolektivnu krivnju hrvatskom narodu. Neoustaštvo se javilo i kao stvarni program dijela političkih struktura i ostavilo svoje tragove u zatiranju antifašističke prošlosti i baštine, povijesnom revizionizmu koji je zavladao javnim govorom, progonu Srba tokom najnovijeg rata i opiranju da se kazne hrvatski ratni zločini.
Hrvatska u cjelini ipak nije zaglibila na tom putu i polako se uzdizala iz mamurluka 90-tih. Proces priključenja Europskoj uniji u tome je odigrao značajnu ulogu, jer je prije svega djelovao na najjaču stranku – HDZ. Danas niti jedna relevantna hrvatska stranka otvoreno ne zagovara bilo što što je vezano za nasljeđe NDH.
Suvremena se europska desnica hrani na aktualnoj i neriješenoj ekonomskoj krizi, na sve većem siromaštvu, nezaposlenosti i besperspektivnosti mladih. Raste na bijesu prema bankarskoj pohlepi, neosjetljivosti korumpiranih i poslušničkih političkih elita. Krivce traži, što je desnica uvijek činila, među strancima, imigrantima, ljudima drugih nacija, vjera, svjetonazora.
Najavljena međunarodna nacionalistička konferencija u Zagrebu izaziva pozornost zbog prvog pokušaja povezivanja domaće krajnje desnice sa suvremenim europskim neofašizmom. Hrvatski partner, spomenuta Hrvatska čista stranka prava, je slabašan, ali fenomen nije nimalo. Svaki je fašizam opasan i upozoravajući.
Nova je hrvatska Vlada izabrala suvremene oblike komunikacije s građanima. Pa se oglašava i na twitteru, a pojedini ministri i na facebooku. Možda sam malo staromodna, ali mi se čini da je reakcija na najavu nacionalističke konferencije zasluživala nešto jače od zgražanja na twitteru.
Reklo bi se – Hrvatska je stvarno u Europi u svakom pogledu. Hrvatskim desničarima u goste dolaze, među ostalima, pripadnici i pristaše mađarskog Jobbika, njemačke NPD, francuske NP. Nacionalističke, ksenofobične i neonacističke stranke ulaze u parlamente, ima ih i u Europskom parlamentu, partneri su u koalicijskim vladama više zemalja. I na „pravom“ Zapadu i u postkomunističkim zemljama. Organiziraju javne marševe i skupove širom Europe. Ljevičari i građansko-liberalne stranke i organizacije im se suprotstavljaju. U pojedinim europskim gradovima odvijaju se pravi mali ulični ratovi. Traju jedan-dva dana i život ide dalje. Cijena demokracije.
Ali, pišem ovaj tekst 10. travnja. Nitko tko u Hrvatskoj javno djeluje nikada ne smije zaboraviti taj datum, dan kada je 1941. godine proglašena monstruozna Nezavisna država Hrvatska. Organizator najavljenog skupa u Zagrebu je stranka koja slijedi njezinu politiku. Ukoliko se „politikom“ može nazvati ozakonjeni genocid i istrebljenje čitavih naroda i političkih neistomišljenika. Na web stranici HČSP-a je u utorak ujutro osvanuo tekst s pozivom na obilježavanje dana NDH, s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“.
HČSP marginalna je, izvanparlamentarna stranka. Sudjeluje u lokalnim vlastima u nekoliko gradova i općina u Hrvatskoj. Njezin je program izrazito pasatistički, utemeljen na klasičnom, starinskom nacionalizmu prohujalih vremena. Sve što radi na političkoj pozornici jeftina je provokacija. Devedesete su bile njihovo vrijeme, ali ga nisu osobito kapitalizirali. Pravaške su se grupacije rascijepile u više stranaka, a dijelove programa preuzeo je Tuđmanov HDZ i u to vrijeme prekrio cijeli horizont desno od centra. Same stranke uspješno je pacificirao javnom i nejavnom infiltracijom svojih ljudi u njihove vrhove.
Danas je pravaštvo u Hrvatskoj ostalo bez pravog sadržaja i ikakvog povijesnog konteksta. Dio stranaka pokušava naći priključak na socijalne teme, na probleme proizašle iz ekonomskih nevolja i, kako oni vide, rasprodaje nacionalnog bogatstva strancima. Zagovaraju euroskepticizam. Ni ta im obnovljena politička retorika osobito ne uspijeva, najveća pravaška stranka nije ni u ušla u Sabor, a druga po snazi osvojila je tek jedan zastupnički mandat.
Twitter stranica Vlade Hrvatske
HČSP ostao je radikalno desno, vezan za NDH nostalgiju.
Toj stranci je izlazak na europsku desničarsku pozornicu prigoda za promociju.
Organiziraju konferenciju europskih nacionalističkih stranaka na, za sada, nepoznatoj lokaciji. Matica hrvatska, s kojom su pregovarali o prostorijama, povukla se nakon javnih kritika.
Pozvali su, među ostalima, i mađarski stranku Jobbik koja u programu ima i obnovu velike Mađarske koja bi zauzimala i značajne dijelove Hrvatske. I koja se „ističe“ neonacističkim marševima i premlaćivanjem Roma.
U Hrvatskoj do sada nije bilo organiziranog javnog neonacističkog djelovanja kakvog poznaje suvremena Europa. Skinhedske grupe postoje, ali premlaćuju u mraku i javno ne demonstriraju svoju pripadnost. Dio navijačkih skupina izrazito je militantan i tu je pravo potencijalno žarište batinaške desnice.
Neoustaštvo se javilo i kao stvarni program dijela političkih struktura i ostavilo svoje tragove u zatiranju antifašističke prošlosti i baštine, povijesnom revizionizmu koji je zavladao javnim govorom, progonu Srba tokom najnovijeg rata i opiranju da se kazne hrvatski ratni zločini.
U Hrvatskoj je bilo nečeg drugog. Resentiman NDH oživio je 90-tih. I kao dio ubrzanog traženja novog nacionalnog identiteta u obračunu s, kako se tvrdilo, komunizmom, koji je po toj interpretaciji gušio hrvatski nacionalni osjećaj i nametao kolektivnu krivnju hrvatskom narodu. Neoustaštvo se javilo i kao stvarni program dijela političkih struktura i ostavilo svoje tragove u zatiranju antifašističke prošlosti i baštine, povijesnom revizionizmu koji je zavladao javnim govorom, progonu Srba tokom najnovijeg rata i opiranju da se kazne hrvatski ratni zločini.
Hrvatska u cjelini ipak nije zaglibila na tom putu i polako se uzdizala iz mamurluka 90-tih. Proces priključenja Europskoj uniji u tome je odigrao značajnu ulogu, jer je prije svega djelovao na najjaču stranku – HDZ. Danas niti jedna relevantna hrvatska stranka otvoreno ne zagovara bilo što što je vezano za nasljeđe NDH.
Suvremena se europska desnica hrani na aktualnoj i neriješenoj ekonomskoj krizi, na sve većem siromaštvu, nezaposlenosti i besperspektivnosti mladih. Raste na bijesu prema bankarskoj pohlepi, neosjetljivosti korumpiranih i poslušničkih političkih elita. Krivce traži, što je desnica uvijek činila, među strancima, imigrantima, ljudima drugih nacija, vjera, svjetonazora.
Najavljena međunarodna nacionalistička konferencija u Zagrebu izaziva pozornost zbog prvog pokušaja povezivanja domaće krajnje desnice sa suvremenim europskim neofašizmom. Hrvatski partner, spomenuta Hrvatska čista stranka prava, je slabašan, ali fenomen nije nimalo. Svaki je fašizam opasan i upozoravajući.
Nova je hrvatska Vlada izabrala suvremene oblike komunikacije s građanima. Pa se oglašava i na twitteru, a pojedini ministri i na facebooku. Možda sam malo staromodna, ali mi se čini da je reakcija na najavu nacionalističke konferencije zasluživala nešto jače od zgražanja na twitteru.