Piše: Mark Lower, BBC (Prevela: Ena Stevanović)
Razmislite na trenutak o dvjema izjavama europskih povjerenika.
Prvu je dala visoka predstavnica Europske unije za vanjsku politiku Federica Mogherini: "Turska ima moralnu, ako ne i zakonsku obavezu zaštititi one koji bježe od progona".
Drugu izjavu je dao Johannes Hahn, povjerenik Europske unije za proširenje: "Plan akcije sa Turskom je dogovoren prije više od dva mjeseca, a još uvijek ne vidimo značajan pad broja migranata. Turska bi mogla učiniti više".
Sve se na kraju svodi na slijedeće: otvorite stražnja vrata da izbjeglice mogu ući, ali zatvorite prednja da se ne mogu kretati.
Turska se zato danas nalazi između dvije vatre: humanitarna kriza u Siriji i izbjeglička kriza u Europi. Na njenoj južnoj granici sa Sirijom, deseci tisuća izbjeglica čekaju da pređu u Tursku, koja je još uvijek prva stanica na putu ka boljem životu.
Međutim na njenoj zapadnoj granici sa Grčkom Europska unija zahtijeva da im se onemogući nastavak putovanja, kako bi se zaustavila najveća i najozbiljnija migracijska kriza u Europi od Drugog svjetskog rata.
Zbog ovih proturječnih pritisaka, granični prijelaz Kilis između Turske i Sirije je i dalje zatvoren, a oni koji žele pobjeći iz noćne more u Aleppu stoje zaglavljeni usred još veće i kompliciranije rasprave.
Pregovaračka politika
Europska unija kaže da su tri milijarde eura koje je Turska dobila na osnovu nedavnog sporazuma, namijenjene upravo tome da pomognu Turskoj da se suoči sa sve većim prilivom izbjeglica.
Ankara, međutim, tvrdi da im je taj novac potreban da pomognu 2,5 milijuna Sirijaca koji se već nalaze u Turskoj kako bi poboljšali njihove uvjete života i omogućili im da ostanu u Turskoj.
Europski novac bi se vrlo brzo mogao potrošiti na obrazovanje i osposobljavanje izbjeglica za radna mjesta.
Ukoliko tri milijarde eura bude potrošeno na nove izbjegličke kampove za nekoliko desetaka hiljada izbjeglica iz Aleppa, vrlo brzo novca ne bi bilo dovoljno.
Međutim, ne igra samo Europa političke igre sa krizom u Aleppu.
Turska, nesumnjivo, koristi ovu situaciju kao pregovaračku strategiju, u nadi da će dobiti više novca i pomoći od Europske unije, kao i konkretne mjere kojima će se zaustaviti ruski zračni napadi zbog kojih su se mnogi odlučili da pobjegnu iz Sirije.
Turska maše ključevima svojih granica pred očima Brisela. Glavna poruka je: "Pomozite nam ili ćemo ih pustiti da idu vama".
Štoviše, uspostavljajući izbjegličke kampove na sirijskoj strani granice, Turska želi ostvariti svoj dugo planirani cilj: kreirati "sigurnu zonu" u sjevernoj Siriji pod kontrolom međunarodne zajednice gdje se izbjeglice mogu skloniti.
Kritičari tvrde da je cilj Turske spriječiti sirijske kurdske skupine, neprijatelje Turske, da osiguraju kontrolu nad tim područjem.
Internoraseljene porodice u Siriji, 2016.
Bilo kako bilo, otvaranjem turskih kampova u koje su smještene tisuće izbjeglica iz Aleppa ova tampon zona prestaje biti samo ideja.
Do svega toga je došlo zbog neaktivnosti Zapada tijekom petogodišnjeg sirijskog rata i zbog nedostatka koordinacije u Europi zbog izbjegličke krize.
Izgledi za razješenje ovog problema su mali. Europske zemlje još uvijek raspravljaju o broju izbjeglica koje će primiti, napadi na Aleppo su još intenzivniji, a sirijski mirovni pregovori u Ženevi su propali zbog međusobnih konflikata.
Osim toga, mnoge članice Europske unije se ne žele zbližavati sa turskom vladom koja zatvara novinare, tuži kritičare i vodi oružane sukobe sa svojom kurdskom manjinom. A kad politika zakaže, rat se intenzivira.
Oko 350.000 stanovnika Aleppa bi moglo biti okruženo ukoliko se nastave napadi sirijske vlade i ruski zračni udari.
To bi mogao biti koban udarac za sirijsku opoziciju i poslati dodatnih desetak tisuća izbjeglica prema turskoj granici.
Možda ove ambivalentne poruke Europske unije samo otkrivaju neprijatnu realnost: nitko ne zna kako će se završiti pakao u Siriji.