Turska nastavlja blokirati obrambeni plan Sjevernoatlantskog saveza (NATO) za Poljsku i baltičke države, unatoč sporazumu koji su prošle godine postigli turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan i saveznički čelnici, saopćila su tri saveznička diplomata i francuski obrambeni dužnosnik, javila je novinska agencija Reuters 17. juna 2020.
Diplomati su rekli da je Ankara odobrila plan, poznat kao Obrambeni orao (Eagle Defender), ali da nije dopustila vojnim načelnicima NATO-a da ga sprovedu u djelo.
Spor, o kojem je Reuters prvi put izvijestio u novembru 2019. godine, znak je da ostaju podjele između Ankare, Pariza i Washingtona zbog ofenzive Turske prošle godine na sjeveru Sirije i da trenja oko šire strategije NATO-a nisu riješena.
Turska vlada nije odmah odgovorila na zahtjev Reutersa za komentarom.
“Turska odbija prihvatiti ove planove ako ne priznamo PYD/PKK kao teroristički entitet”, rekao je francuski obrambeni dužnosnik. Riječ je o kurdskim skupinama u Siriji i Turskoj koje Ankara smatra teroristima.
“Mi kažemo ne. Moramo pokazati solidarnost prema saveznicima u Istočnoj Europi i nije prihvatljivo blokirati te planove”, dodao je taj dužnosnik za Reuters.
Planovi za Istočnu Europu i plan za Tursku
Turska je započela svoju ofenzivu na sjeveru Sirije nakon što su Sjedinjene Države u oktobru 2019. povukle 1.000 vojnika s tog područja. NATO saveznici rekli su da ulazak turske vojske na područja koja su kontrolirale kurdske snage u Siriji potkopava bitku protiv militanata tzv. Islamske države (IDIL), militantne organizacije koju je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija proglasilo terorističkom.
Ankara vidi YPG, glavni ogranak Sirijskih demokratskih snaga (SDF), podržanih od SAD-a, kao terorističku skupinu povezanu s kurdskim pobunjenicima na vlastitom tlu, a bijesna je zbog podrške koju su njeni NATO saveznici pružali SDF-u kao partnerima u borbi protiv militanata IDIL-a.
Plan za baltičke države i Poljsku, izrađen na njihov zahtjev nakon što je Rusija anektirala ukrajinski Krim 2014. godine, nema izravnog utjecaja na tursku strategiju u Siriji, ali postavlja pitanje sigurnosti na svim NATO granicama.
Pročitajte i ovo: NATO vježbe, SAD, Rusija, Sjeverni tok i COVID-19Prema osnivačkom ugovoru Sjevernoatlantskog pakta iz 1949., napad na jednog saveznika je napad na sve, a savez ima vojne strategije za kolektivnu obranu na cijelom svom teritoriju.
Izaslanici NATO-a traže formalno odobrenje svih 29 država članica za vojni plan obrane Poljske, Litve, Latvije i Estonije u slučaju ruskog napada. Bez odobrenja Turske, NATO-u bi moglo biti teže ojačati svoju obranu na Baltiku i u Poljskoj.
“Oni (Turci) uzimaju za taoce istočne Europljane i blokiraju odobrenje tog vojnog plana dok ne dobiju ustupke”, rekao je ranije Reutersu jedan od diplomatskih izvora.
Drugi izvor je ponašanje Turske nazvao “remetilačkim” dok je NATO pokušavao pokazati da je ujedinjen nakon što je američki predsjednik Donald Trump izrazio skepticizam prema savezu, a francuski predsjednik Emmanuel Macron sugerirao da “doživljava moždanu smrt”.
Izaslanici NATO-a nadali su se kompromisu, jer i Ankari također trebaju odobrenje čelnika za zaseban, nadograđeni vojni plan koji detaljno opisuje kako će NATO braniti Tursku u slučaju napada, naveo je Reuters.
Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Čavušolu najavio je ranije da će njegova zemlja blokirati konačno objavljivanje nacrta NATO-ove istočne obrane sve dok saveznici ne pristanu proglasiti YPG terorističkom skupinom dodavši da “neće biti plana za obranu istočnog boka ako Turska ne dobije sličan plan”, kako je izvijestio Euroaktiv.
Turski ministar obrane Hulusi Akar je kasnije potvrdio kako Ankara želi da oba obrambena plana budu objavljena zajedno i naglasio da Turska neće popustiti pred svojim zahtjevima vezanim uz kurdski YPG.
Pogoršanje odnosa s Turskom
Velike pukotine između NATO saveznika i druge najveće zemlje u savezu Turske pogoršale su se nakon neuspjelog državnog udara 2016. godine, pogoršanog Washingtonovim nevoljnošću izručenja turskog imama Fetulaha Gulena, kojeg turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan smatra arhitektom tog pokušaja državnog udara.
Mnogi saveznici i dužnosnici NATO-a više puta su izrazili zabrinutost zbog ponašanja Turske unutar saveza, posebno nakon što je Ankara kupila ruski sistem proturaketne obrane S-400, za kojeg kažu da je nespojiv i da se stoga ne može kontrolirati od komunikacijskih sistema NATO-a.
Francusko ministarstvo obrane je juna optužilo turski mornarički brod za ugrožavanje jednog od francuskih ratnih brodova u Sredozemlju, rekavši da je brod i pod zapovjedništvom NATO-a obavljao misiju NATO-a i pokušavao podržati UN-ov embargo na oružje u Libiju, što podrazumijeva da Turska pokušava omogućiti isporuku oružja vladi sa sjedištem u Tripoliju.
Prema dužnosniku francuskog ministarstva, kojeg je citirao Reuters, francuski je brod želio provjeriti je li turski brod Cirkin krijumčario oružje u Libiju.
Kao odgovor, francuski dužnosnici rekli su da je Cirkin isključio svoj sistem praćenja, maskirao svoj matični broj i odbio je reći kamo ide. Francuska je turske akcije na moru opisala kao “izuzetno agresivne i neprihvatljive prema jednom savezniku i NATO brodu”.
Pariz je u više navrata optuživao Ankaru za kršenje UN-ovog embarga na izvoz oružja u Libiju. Turska odbacuje francuske optužbe i negirala je da se incident, kako je to opisala Francuska, ikada dogodio.
Turska, koja podržava međunarodno priznatu Vladu nacionalnog sporazuma (GNA) u Tripoliju koju vodi Fajez Saradž, osigurala je uporište u Libiji pomažući odvratiti napad na glavni grad koji je pokrenuo general Kalifa Haftar čija Libijska nacionalna vojska (LNA) drži istok Libije i koga podržavaju Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat i Rusija. Štoviše, Turska je 16. juna saopćila da je Francuska prekršila odluke UN-a i NATO-a podržavajući Haftarove snage.