Istog dana u Hercegovini i srednjoj Bosni počinjeni su zločini - nad Hrvatima u Trusini i nad Bošnjacima u Ahmićima. Danas, većina preživjelih Ahmićana vratila se kućama i sa komšijama Hrvatima žive bez problema. U Trusinu se vratio mali broj Hrvata
Trusina...
16. aprila 1993. godine u selu Trusina, opština Konjic, ubijena su 22 Hrvata. O tome svjedoči Dragica Tomić iz Udruge obitelji hrvatskih stradalnika:
„Od toga je bilo 19 civila i tri vojnika, koji su se prethodno svi predali. Znači, oni su se predali jer su im rekli:’Predajte se da vam ostanu obitelji.’ Međutim, poslije toga je bilo mučenje, zastrašivane su obitelji. Čak i meni osobno se prijeti da ne smijema 16. 4. polagati vijence. Prijete mi i Hrvati i Bošnjaci. Čak su mi prošle godine rekli: ’Ako budeš, Dragice, išla polagati vijence na 16. 4., upucaćemo te!’ ’Ma,’ kažem ja, ’upucajte me, jednom se gine.’ Tako da su i sada obitelji zastrašivane. Mnogi su odustali od svjedočenja zato što su zastrašivani.“
Milka Drljo izgubila je tada devet članova porodice. Sada, nakon 17 godina, samo želi saznati istinu:
„Da se to nešto završi, da se znade, da se više nikad ne ponovi. A ja – ja sam oprostila svima. Samo – zaboraviti ne mogu.“
Za zločin u Trusini uhapšeno je sedam osumnjičenika, bivših pripadnika Armije BiH. Četiri optužnice su u martu ove godine potvrđene. Tadašnji komandant jablaničke brigade „Neretvica“, Hasan Hakalović, u čijoj zoni odgovornosti se desio ovaj zločin, uhapšen je i zadržan u pritvoru prije mjesec dana. Hakalović je početkom ove godine za RSE izjavio :
„S Igmana sam se vratio. Tada sam saznao da se desila Trusina. Komanda brigade veze nije imala o tom slučaju. Najvjerovatnije da su to pojedinci, da je to više bilo koristoljublje, da su znali da imaju novce, pare. Oni su isplanirali to, najvjerovatnije neke grupe ljudi, i ušli su, i tu su doživjeli gubitak jednog od komandanata, zapovjednika jedinice ’Zulfikar’ i tada je nastala osveta zbog njega.“
Ahmići..
Istog dana, 16. aprila 1993. godine, između pet i šest sati ujutro, jake detonacije bude stanovnike sela Ahmići. Nedugo nakon granatiranja slijedi napad vojnika HVO-a , vojne policije i specijalne jedinice Jokeri. Vojno sposobne muškarce ubijaju na kućnom pragu, pale kuće...
Jedan od preživjelih, Ahmićanin Sulejman Pezer, koji će kasnije svjedočiti pred sudom, opisao je šta se dešavalo:
„Metež je nastao u selu. Kuknjava. Plač. Kuće su gorjele. Mrtvi su ležali svugdje na putu. Ubijali su sve što se kretalo. I životinje i ljude. I djecu. Od tri mjeseca dijete je ubijeno.“
Njegov rođak Ismet Pezer, vratio se u Ahmiće 1998. godine:
„Devetnaest nas je Pezera ubijeno 16. aprila. Zločin kao zločin se ne smije zaboraviti, ali ne gledamo u svakom katoliku, Hrvatu zločince, jer i nije.“
Pred Haškim tribunalom osuđeno je nekoliko lica za zločine u Ahmićima - Dario Kordić 25 godina, Miroslav Bralo 20, Vladimir Šantić 18 godina i još pet lica koji su dobili kazne zatvora od 6 do 12 godina.
Sudija Haškog tribunala, Ričard Mej, koji je predsjedavao Sudskim vijećem u ovim predmetima:
„Sudsko vijeće smatra da dokazi upućuju na dobro organiziran napad HVO-a na ovim lokacijama, naročito masakr koji je izveden u rano jutro u selu Ahmići 16. aprila, gdje je ubijeno oko 100 ljudi, uključujući 32 žene i jedanaestero djece, a selo uništeno. „
Šta je bilo, bilo je...
Fehim Ahmić kaže kako se većina preživjelih Ahmićana vratila na svoje ognjište. S komšijama Hrvatima danas žive bez ikakvih problema:
„Šta je bilo – bilo je. Uradili su da su narod rastavili. Te političke stranke su dosta toga uradile, one su i doprinijeli tome. Međutim, situacija je sad kudikamo bolja.“
S druge strane, u Trusini je povratak gotovo zaustavljen. Samo mali broj se vratio svojim domovima. Bosiljka Krešo koja je u Trusini izgubila muža, 17 godina živi izbjeglički život:
„Nikad me niko od ovih – evo, vid'te ih sada, političara , a ja sam u kolektivnom smještaju bila sedam godina, u muslimanskoj kući osam godina – nikad mi niko nije doš'o, otvorio vrata da upita kako ja to živim sa tom svojom djecom.“
I nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, koji je prisustvovao obilježavanju godišnjice zločina u Trusini, smatra da bi se politika, zbog koje se ovi ljudi ne mogu vratiti na svoja ognjišta, trebala promijeniti:
„Politika mora mijenjati kurs i dati istinsku potporu povratka, mogućnost povratka, slobodu povratka i opstanka. Ne samo vratiti se, nego i opstati.“
Sud BiH najavio je skori početak suđenja za zločine u Trusini, a stanovnici samo traže zadovoljenje pravde i priliku da ponovo žive u svoji kućama.
Pročitajte i ovo
Josipović se poklonio bošnjačkim žrtvama u Ahmićima
(Izvještaj BBC-ijevog novinara Martina Bella dan nakon masakra u Ahmićima)
Trusina...
16. aprila 1993. godine u selu Trusina, opština Konjic, ubijena su 22 Hrvata. O tome svjedoči Dragica Tomić iz Udruge obitelji hrvatskih stradalnika:
„Od toga je bilo 19 civila i tri vojnika, koji su se prethodno svi predali. Znači, oni su se predali jer su im rekli:’Predajte se da vam ostanu obitelji.’ Međutim, poslije toga je bilo mučenje, zastrašivane su obitelji. Čak i meni osobno se prijeti da ne smijema 16. 4. polagati vijence. Prijete mi i Hrvati i Bošnjaci. Čak su mi prošle godine rekli: ’Ako budeš, Dragice, išla polagati vijence na 16. 4., upucaćemo te!’ ’Ma,’ kažem ja, ’upucajte me, jednom se gine.’ Tako da su i sada obitelji zastrašivane. Mnogi su odustali od svjedočenja zato što su zastrašivani.“
Milka Drljo izgubila je tada devet članova porodice. Sada, nakon 17 godina, samo želi saznati istinu:
„Da se to nešto završi, da se znade, da se više nikad ne ponovi. A ja – ja sam oprostila svima. Samo – zaboraviti ne mogu.“
Za zločin u Trusini uhapšeno je sedam osumnjičenika, bivših pripadnika Armije BiH. Četiri optužnice su u martu ove godine potvrđene. Tadašnji komandant jablaničke brigade „Neretvica“, Hasan Hakalović, u čijoj zoni odgovornosti se desio ovaj zločin, uhapšen je i zadržan u pritvoru prije mjesec dana. Hakalović je početkom ove godine za RSE izjavio :
„S Igmana sam se vratio. Tada sam saznao da se desila Trusina. Komanda brigade veze nije imala o tom slučaju. Najvjerovatnije da su to pojedinci, da je to više bilo koristoljublje, da su znali da imaju novce, pare. Oni su isplanirali to, najvjerovatnije neke grupe ljudi, i ušli su, i tu su doživjeli gubitak jednog od komandanata, zapovjednika jedinice ’Zulfikar’ i tada je nastala osveta zbog njega.“
Ahmići..
Istog dana, 16. aprila 1993. godine, između pet i šest sati ujutro, jake detonacije bude stanovnike sela Ahmići. Nedugo nakon granatiranja slijedi napad vojnika HVO-a , vojne policije i specijalne jedinice Jokeri. Vojno sposobne muškarce ubijaju na kućnom pragu, pale kuće...
Jedan od preživjelih, Ahmićanin Sulejman Pezer, koji će kasnije svjedočiti pred sudom, opisao je šta se dešavalo:
„Metež je nastao u selu. Kuknjava. Plač. Kuće su gorjele. Mrtvi su ležali svugdje na putu. Ubijali su sve što se kretalo. I životinje i ljude. I djecu. Od tri mjeseca dijete je ubijeno.“
Njegov rođak Ismet Pezer, vratio se u Ahmiće 1998. godine:
„Devetnaest nas je Pezera ubijeno 16. aprila. Zločin kao zločin se ne smije zaboraviti, ali ne gledamo u svakom katoliku, Hrvatu zločince, jer i nije.“
Pred Haškim tribunalom osuđeno je nekoliko lica za zločine u Ahmićima - Dario Kordić 25 godina, Miroslav Bralo 20, Vladimir Šantić 18 godina i još pet lica koji su dobili kazne zatvora od 6 do 12 godina.
Sudija Haškog tribunala, Ričard Mej, koji je predsjedavao Sudskim vijećem u ovim predmetima:
„Sudsko vijeće smatra da dokazi upućuju na dobro organiziran napad HVO-a na ovim lokacijama, naročito masakr koji je izveden u rano jutro u selu Ahmići 16. aprila, gdje je ubijeno oko 100 ljudi, uključujući 32 žene i jedanaestero djece, a selo uništeno. „
Šta je bilo, bilo je...
Fehim Ahmić kaže kako se većina preživjelih Ahmićana vratila na svoje ognjište. S komšijama Hrvatima danas žive bez ikakvih problema:
„Šta je bilo – bilo je. Uradili su da su narod rastavili. Te političke stranke su dosta toga uradile, one su i doprinijeli tome. Međutim, situacija je sad kudikamo bolja.“
S druge strane, u Trusini je povratak gotovo zaustavljen. Samo mali broj se vratio svojim domovima. Bosiljka Krešo koja je u Trusini izgubila muža, 17 godina živi izbjeglički život:
„Nikad me niko od ovih – evo, vid'te ih sada, političara , a ja sam u kolektivnom smještaju bila sedam godina, u muslimanskoj kući osam godina – nikad mi niko nije doš'o, otvorio vrata da upita kako ja to živim sa tom svojom djecom.“
I nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, koji je prisustvovao obilježavanju godišnjice zločina u Trusini, smatra da bi se politika, zbog koje se ovi ljudi ne mogu vratiti na svoja ognjišta, trebala promijeniti:
„Politika mora mijenjati kurs i dati istinsku potporu povratka, mogućnost povratka, slobodu povratka i opstanka. Ne samo vratiti se, nego i opstati.“
Sud BiH najavio je skori početak suđenja za zločine u Trusini, a stanovnici samo traže zadovoljenje pravde i priliku da ponovo žive u svoji kućama.
Pročitajte i ovo
Josipović se poklonio bošnjačkim žrtvama u Ahmićima
(Izvještaj BBC-ijevog novinara Martina Bella dan nakon masakra u Ahmićima)