U konstrukciji državnog i društvenog uređenja prenaglašeni su elementi posebnih interesa, u ovom slučaju prije svega nacionalnih, a potpuno su zanemareni oni elementi koji bi trebali da jačaju koheziju ukupnog društva, objašnjava za RSE profesor ustavnog prava Kasim Trnka.
RSE: Profesore Trnka, dvadeset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina se kreće evroatlantskim integracijama. Međutim, on nikada nije priilagođen savremenim demokratskim standardima. Politički lideri u BiH ne pokazuju spremnost da rade na tom planu i čini se da se više bave izgradnjom stranačkih i nacionalnih kapaciteta nego državnih.
Trnka: Da, to je nažalost tako. Mislim da uzroci te permanentne krize leže u samoj konstrukciji Dejtonskog sporazuma. Vođeno je računa o puno različitih interesa, ali je činjenica i da su projektanti Dejtonskog sporazuma ipak napravili neke dinamičke elemente, pa su između ostalog predvidjeli mogućnost da domaće političke snage same mijenjaju ustav. Bilo je predviđeno i da će se u prvom periodu svake dvije godine održavati izbori, bila je zamisao da će kroz te relativno kratke izborne periode biračko tijelo da pokaže sposobnost da eliminiše te ratne zahtjeve i da se polako prelazi u mirnodopski period. Međutim, u konstrukciji državnog i društvenog uređenja prenaglašeni su elementi posebnih interesa, u ovom slučaju prije svega nacionalnih, a potpuno su zanemareni oni elementi koji bi trebali da jačaju koheziju ukupnog društva. Veoma je malo pažnje posvećeno ljudskim pravima i slobodama, slobodnog kretanja ljudi, kapitala, informacija... I za neke elemente koji su bili ugrađeni u Dejtonski sporazum međunarodna zajednica nije pokazivala interes da oni ožive.
Uzmimo samo primjer Anexa IX koji je trebao da stvori nezavisne strukture takozvanih javnih korporacija koje su trebale da kroz Elektroprivredu, Poštu, Željeznice, stvore jednu infrastrukturu za povezivanje cjelokupnog društva u BiH. Budući da je prenaglašen interes i pozicija tri konstitutivna naroda, a zanemareno sve ono što je povezivalo sve ljude i građane, to je imalo za posljedicu hipertrofiju parcijalnih interesa i zanemarivanje svega što je zajedničko. Pogotovo one snage koje po Dejtonu imaju „komfornu poziciju“ jer, na primjer, neke entitetske strukture mogu da zaustave svaki proces koji im „ne odgovara“, a tiče se afirmacije države, zajedničkih interesa itd. Oni imaju veoma komforne mehanizme, poput entitetskog glasanja, da zaustave svaku odluku koja im se ne sviđa. Taj debalans između posebnog i zajedničkog, nažalost, produbljuje kriznu situaciju. S druge strane, one nacionalne elite koje promoviraju te nacionalne interese, one se, ustvari, neprekidno obnavljaju i one su stvorile poziciju koje se sada nerado odriču, jer je to vezano i za materijalne interese, političke interese, itd. Stvorene su čitave strukture koje dosta dobro žive na osnovu te unaprijed garantovane pozicije u Dejtonu i svaki pokušaj da se promijene ustavne odredbe, da se ta struktura promijeni, to se pokazalo neuspješnim, kao i na predmetu Sejdić-Finci.
RSE: Čujemo često ocjene da je vrijeme pregazilo Dejton, međutim, bh vlasti u nekim se segmentima niti pridržavaju Dejtona, a s druge strane nemaju namjeru ni da ga mijenjaju. Otvoreno se čuju pozivi na secesiju, negiraju se institucije uspostavljene na nivou države. Čini se da se danas više ide u dezintegraciju države nego u integraciju.
Alija Izetbegović (L), Franjo Tuđman (S) i Slobodan Milošević
Trnka: Mislim da je najava ove evropske agende uznemirila one snage koje su imale drugačije ratne ciljeve i koje su pokušale u posljeratnom periodu da te ciljeve ostvare. Dejtonski sporazum uspostavio je takvu poziciju entiteta koja je dobila posebnu dimenziju u Republici Srpskoj zbog toga što je tamo izvršeno etničko čišćenje i što je praktično stvorena jednonacionalna struktura tog entiteta i što je još hiperbolisan nacionalni interes i kroz taj interes se veoma jednostavno mobiliše cjelokupna javnost tog entiteta. Zbog toga nije slučajno da se stalno prijeti referendumima, jer se unaprijed zna rezultat takvog referenduma ako se on prikaže kroz ugrožavanje nacionalnog interesa tog naroda. Svaku opasnost koja vodi demokratskoj integraciji bh društva, te strukture osjećaju kao ozbiljno upozorenje da se dovodi u pitanje njihova pozicija. Uzmite primjer - šta kad bi kroz tu demokratsku integraciju ojačala pozicija pravosuđa i kad bi se ozbiljnije krenulo u borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala? Većina tih struktura bi se mogla naći pod udarom tih procesa. Naravno, sve će učiniti, uključujući i mobilizaciju nacionalnog tijela, da to blokiraju.
RSE: Je li međunarodna zajednica koja se polako povlači iz ovih procesa u BiH trebala jače da se angažuje na ispunjavaju obaveza iz anexa mirovnog sporazuma. Snose li oni taj dio odgovornosti? Kao što rekoste nema javnih korporacija, nema novog ustava, Anex 7 za mnoge nije polučio željeni rezultat...
Trnka: Naravno, mislim to prije svega zato što su se desila neka nova žarišta u svijetu, što su se SAD povukle s ovih prostora i što i danas očekujemo da oni ozbiljnije odrede svoju poziciju i u koordinaciji sa EU zajednički djeluju na ovom prostoru. Međutim, ja se bojim, ako budu istrajavali na takvoj „nebrizi“ za događaje na teritoriji Zapadnog Balkana, to može ponovo postati sigurnosni problem. Vidjeli smo sada na jednom sporednom pitanju – prolaska migranata - da se odmah pojavljuju problemi i da neki čak upozoravaju na opasnost obnavljanja sukoba na Balkanu. Nešto se mora raditi na stabilizaciji prilika kako bi se stvorio prostor da ovaj pokušaj ekonomskih i socijalnih reformi finansijski potpomognutih od Evropske unije da bolje rezultate i da zaustavi retrogradne tendencije koje se javljaju u BiH.
RSE: Pored uklanjanja diskriminatornih odredbi što je i najočitije postoji još mnogo toga što treba uraditi kada je u pitanju izmjena ustava. Bilo je nekoliko neuspješnih pokušaja, od aprilskog paketa, do pokušaja izmjene Ustava Federacije. Jasno je da nema političke volje, ali je li ovo ključni trenutak da se svi pozabave kreiranjem ustava prilagođenog svim građanima BiH, a ne samo određenim elitama?
Trnka: Svi elementi bi išli u prilog toj tezi. Međutim, i one snage koje se suprotstavljaju tim reformama, za ovih 20 godina su relativno učvrstile svoje pozicije. Onda se desila, po mom mišljenju, jedna pogubna stvar u socioekonomskoj situaciji u konstalaciji nacionalnih odnosa - da se produžio proces etničke homogenizacije na određenim prostorima u BiH. To ustvari znači da je došlo do teritorijalizacije nacionalnih interesa što je potpuno suprotno vjekovnoj tradiciji suživota u Bosni i Hercegovini. Najprije rat, a potom i politike poslije rata, vodile su daljoj etničkoj homogenizaciji uključujući i neprovođenje Anexa VII Dejtonskog sporazuma i doveli do toga da će se, kada se definitivno objave rezultati popisa stanovništva, pokazati frapantne promjene u etničkom rasporedu stanovništva na terotoriji BiH. Onda imate zahtjev za teritorijalizacijom nacionalnog interesa, to što se već desilo u Republici Srpskoj. To je i proizvelo sve ove posljedice o kojima govorimo, prijetnje referendumima i bojim se da se mogu pojaviti i na drugim teritorijama, a to onda direktno pogađa nacionalni interes bošnjačkog stanovništva koje će biti reducirano na relativno uzak teritorijalni prostor.
RSE: Uklanjanje diskriminatornih odredbi iz Ustava BiH čini se naizgled jednostavno. Zašto je to toliko teško učiniti taj minimum i prilagoditi ustav evropskim vrijednostima?
Trnka: U presudi Sejdić- Finci sam Sud konstatira da je uspostavljanje posebne pozicije tri konstitutivna naroda imalo legitimno opravdanje kada je trebalo zaustaviti rat. Ali, taj isti Sud konstatira da je otpao taj legitiman zahtjev za garantiranje posebne pozicije tri konstitutivna naroda. Taj isti Sud sada konstatira da treba da se prihvate evropski standardi u kome će biti garantovano da niko neće biti diskriminiran po nacionalnom ili bilo kojem ličnom statusu. To znači da treba reducirati ovakvu isključivu poziciju konstitutivnih naroda. Pored toga, hrvatski politički lideri su uspjeli da nametnu i domaćoj i međunarodnoj političkoj javnosti zahtjev da se uz rješavanje diskriminatornih odredbi pokuša riješiti hrvatsko nacionalno pitanje. Onda se otvorilo pitanje reforme izbornog sistema, izbora članova Predsjedništva kroz koje se pokušalo uvesti i pitanje trećeg entiteta. Kada bi se to reduciralo na to da se svim građanima bez diskriminacije osigura jednaka pozicija u pasivnom biračkom statusu, da mogu biti kandidovani za javne funkcije, onda bi to bilo mnogo lakše. Međutim, zbog ovih intervencija je dobilo druge dimenzije. Sada kad je Evropa krenula sa agendom, fokusiranje na ekonomske i socijalne aspekte, iz HDZ-a se ponovno javlja problem rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja i vraćanja na staru šemu nacionalnih odnosa u BiH.