Rijetkost je u Bosni i Hercegovini da žrtve, neovisno o etničkoj i religijskoj pripadnosti, zajednički javno govore o svojim osobnim iskustvima. No, tri žene već nekoliko godina zajedno putuju Bosnom i Hercegovinom i svoja bolna iskustva iz rata dijele prije svega sa mladima. Cilj je, kažu, prevazići bol, sram i tugu, a prije svega sve one koji to žele upoznati i suočiti sa istinom.
Kroz projekat “Moja priča, izaberimo mir zajedno”, koji uz pomoć USAID–a, realizuju Catholic Relief Services i Caritas BiH razgovoraju preživjele žrtave i porodicanestalih tokom rata devedesetih na području Bosne i Hercegovine. Poslednja javna tribina organizovana je nedavno u Sarajevu. Simbolično uoči 8. marta svoje priče ispričale su ove tri žene.
Ema Čekić, Milka Kovačević i Mladenka Mikulić dolaze iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine. U posljednjem ratu ostale su bez najbližih članova porodice i same bivše zatočenice logora, tragediju rata su na nabrutalaniji način upoznale. Ovo su njihove priče.
„Neki meni nepoznati ljudi su odveli moga supruga u Potočare, u pilićarnik. Njegovim nestankom, ja sam upala u jednu provaliju. Nisam znala gde ću, šta ću.“
„I dan-danas tragam za kostima svoga supruga. Njega nisam pronašla. Dug put – dvadeset godina.“
„Ja sam tu bila dva i po mjeseca zatočena. Moja djeca su bila daleko od mene, nisu znali uopće za naše sudbine, nisu znali da li ćemo se uopće vratiti živi, jer je rat bjesnio.“
Ove tri hrabre žene dio su regionalnog projekta u kojem zajedno sa članovima udruženja logoraša, nestalih, nasilno odvedenih i oboljelih od PTSP-a javno govore o svojim osobnim iskustvima, vlastitim tragedijama - svima koji to žele čuti - studentima, srednjoškolcima, društvu u kojem se žrtve prečesto označavaju brojkama i koriste u političke svrhe.
„Oni koji prvi put čuju, zgražaju se, ne mogu da vjeruju da se tako nešto dogodilo, a posebno jednoj ženi koja je ostala sama, da je ponovo neko zarobi, pa da je strpa u nekakav logor. Tu nema ništa sakriveno, tu nema ništa što nije poznato. Mi svi znamo kakav je bio rat, da je bio jako prljav, da poslije rata, dvadeset godina, postoje ljudi koji još uvijek nemaju domove, nemaju ništa. I onda se jednostavno osjećaš na neki način dužan da podijeliš to sa svim ostalima i da pomogneš nekome ko je još uvijek negdje na dnu", kaže Mladenka Mikulić iz Mostara.
„Kad su nas sazvali, to je bilo šezdeset udruženja. Naš prvi susret da je neko snimio – to je bilo tako strašno, napadanja ’Ti si’, ’Ja sam’, ’Nisi’, ’Jeste’... Ali kroz ovo druženje, mi smo ti ljudi koji smo sasvim drukčiji. Evo, ova iz Bratunca, ova iz Vareša, došli su da podrže, da se izgrlimo, izljubimo", priča Milka Kovačević iz Bratunca.
Ema Čekic iz Vogošće dodaje:
„Mi, nekom željom da dostignemo neki nivo povjerenja, tolerancije prema drugima, ostali smo u ovoj grupi da pričamo svoju priču. Imaju nevladine organizacije u svakom projektu, spominju se tamo i naša prava i svi se bore našim pravima, a nas, žrtava, najmanje ima.“
Jezik kojim govore na javnim tribinama ove bh. žene je i bosanski i hrvatski i srpski ali, kako one ističu, to je prije svega jezik nade, povjerenja, snage i suosjećanja. Glas žena koje su prošle stradanja i koje unatoč svemu u sebi nose poruke istine i mira:
„Kod mene je već pomirenje nekako drugačije. Ljudi su se vratili, opet su se sjedinili, opet je to neko druženje, ’Dobro jutro’, ’Dobar dan’. Ne moramo mi ručati zajedno, a opet, mi tamo pijemo kafe. Ima ih i s ove strane koji nemaju neko poverenje, ali ima dobar deo kroz priču, kroz mnoge stvari. Opet ćemo mi negde doći jedni do drugih.“
„Neko ko hoće da čuje, njega to ponese, njega to dira. A neko ko neće, on će saslušati, poslije, kad vi odete, reći će ’Ma šta ova ima da priča’. Ovi koji nose markiranu robu, koji nose mobitele, koji se voze u autima, koji imaju dobre stanove i kuće – to njih uopće ne interesira.“
Iako projekat u kojem sudjeluju nije prepoznat u javnosti koliko bi željele, i na posljednjoj tribini, u Sarajavu, naše sagovornice poručile su kako pomirenje i oprost u Bosni i Hercegovini nemaju alternativu:
„Moja poruka bi bila da se ovo nikom ne desi, da ničija djeca ne traže dvadeset godina svoga oca. Mislim da je to dobra poruka i za omladinu – neka ne gledaju ono što je bilo, neka gledaju napred, da stvaraju neku bolju budućnost, ljepšu budućnost.“
„Jedini izlaz iz ove situacije je pomirenje, zajedništvo djece koja polaze u školu, da idu svi zajedno, da ih ne razdvajamo, da ih ne odvajamo. Inače, ako se to nastavi, nikad ni naše mlađe generacije neće imati stvarni mir.“
Kroz projekat “Moja priča, izaberimo mir zajedno”, koji uz pomoć USAID–a, realizuju Catholic Relief Services i Caritas BiH razgovoraju preživjele žrtave i porodicanestalih tokom rata devedesetih na području Bosne i Hercegovine. Poslednja javna tribina organizovana je nedavno u Sarajevu. Simbolično uoči 8. marta svoje priče ispričale su ove tri žene.
Ema Čekić, Milka Kovačević i Mladenka Mikulić dolaze iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine. U posljednjem ratu ostale su bez najbližih članova porodice i same bivše zatočenice logora, tragediju rata su na nabrutalaniji način upoznale. Ovo su njihove priče.
„Neki meni nepoznati ljudi su odveli moga supruga u Potočare, u pilićarnik. Njegovim nestankom, ja sam upala u jednu provaliju. Nisam znala gde ću, šta ću.“
„I dan-danas tragam za kostima svoga supruga. Njega nisam pronašla. Dug put – dvadeset godina.“
„Ja sam tu bila dva i po mjeseca zatočena. Moja djeca su bila daleko od mene, nisu znali uopće za naše sudbine, nisu znali da li ćemo se uopće vratiti živi, jer je rat bjesnio.“
Ove tri hrabre žene dio su regionalnog projekta u kojem zajedno sa članovima udruženja logoraša, nestalih, nasilno odvedenih i oboljelih od PTSP-a javno govore o svojim osobnim iskustvima, vlastitim tragedijama - svima koji to žele čuti - studentima, srednjoškolcima, društvu u kojem se žrtve prečesto označavaju brojkama i koriste u političke svrhe.
„Oni koji prvi put čuju, zgražaju se, ne mogu da vjeruju da se tako nešto dogodilo, a posebno jednoj ženi koja je ostala sama, da je ponovo neko zarobi, pa da je strpa u nekakav logor. Tu nema ništa sakriveno, tu nema ništa što nije poznato. Mi svi znamo kakav je bio rat, da je bio jako prljav, da poslije rata, dvadeset godina, postoje ljudi koji još uvijek nemaju domove, nemaju ništa. I onda se jednostavno osjećaš na neki način dužan da podijeliš to sa svim ostalima i da pomogneš nekome ko je još uvijek negdje na dnu", kaže Mladenka Mikulić iz Mostara.
„Kad su nas sazvali, to je bilo šezdeset udruženja. Naš prvi susret da je neko snimio – to je bilo tako strašno, napadanja ’Ti si’, ’Ja sam’, ’Nisi’, ’Jeste’... Ali kroz ovo druženje, mi smo ti ljudi koji smo sasvim drukčiji. Evo, ova iz Bratunca, ova iz Vareša, došli su da podrže, da se izgrlimo, izljubimo", priča Milka Kovačević iz Bratunca.
Ema Čekic iz Vogošće dodaje:
„Mi, nekom željom da dostignemo neki nivo povjerenja, tolerancije prema drugima, ostali smo u ovoj grupi da pričamo svoju priču. Imaju nevladine organizacije u svakom projektu, spominju se tamo i naša prava i svi se bore našim pravima, a nas, žrtava, najmanje ima.“
Jezik kojim govore na javnim tribinama ove bh. žene je i bosanski i hrvatski i srpski ali, kako one ističu, to je prije svega jezik nade, povjerenja, snage i suosjećanja. Glas žena koje su prošle stradanja i koje unatoč svemu u sebi nose poruke istine i mira:
„Kod mene je već pomirenje nekako drugačije. Ljudi su se vratili, opet su se sjedinili, opet je to neko druženje, ’Dobro jutro’, ’Dobar dan’. Ne moramo mi ručati zajedno, a opet, mi tamo pijemo kafe. Ima ih i s ove strane koji nemaju neko poverenje, ali ima dobar deo kroz priču, kroz mnoge stvari. Opet ćemo mi negde doći jedni do drugih.“
„Neko ko hoće da čuje, njega to ponese, njega to dira. A neko ko neće, on će saslušati, poslije, kad vi odete, reći će ’Ma šta ova ima da priča’. Ovi koji nose markiranu robu, koji nose mobitele, koji se voze u autima, koji imaju dobre stanove i kuće – to njih uopće ne interesira.“
Iako projekat u kojem sudjeluju nije prepoznat u javnosti koliko bi željele, i na posljednjoj tribini, u Sarajavu, naše sagovornice poručile su kako pomirenje i oprost u Bosni i Hercegovini nemaju alternativu:
„Moja poruka bi bila da se ovo nikom ne desi, da ničija djeca ne traže dvadeset godina svoga oca. Mislim da je to dobra poruka i za omladinu – neka ne gledaju ono što je bilo, neka gledaju napred, da stvaraju neku bolju budućnost, ljepšu budućnost.“
„Jedini izlaz iz ove situacije je pomirenje, zajedništvo djece koja polaze u školu, da idu svi zajedno, da ih ne razdvajamo, da ih ne odvajamo. Inače, ako se to nastavi, nikad ni naše mlađe generacije neće imati stvarni mir.“