Od početka rata u Siriji poginulo je, prema podacima Ujedinjenih nacija, više od 120.000 ljudi, među njima preko 11.500 djece. U izvještaju Oxford Research Group se kaže da je najveći broj djece umro od eksplozija tokom napada na gradove i sela, ali mnogi su poginuli i od snajperskog hica, a stotinjak djece su bile žrtve torture. Brojne humanitarne organizacije upozoravaju na zastrašujući trend nasilja i pozivaju na prekid sukoba, te upozoravaju da treba zaštiti najmlađe.
Rat u Siriji ušao je u treću godinu. Međunarodni diplomatski napori da se sukob okonča, nisu dali rezultata. Mirovna konferencija Ženeva 2 ja završena, bez očekivanog ishoda. Prema podacima Sirijskog opservatorija za ljudska prava, tokom devet dana održavanja toga skupa, poginulo je najmanje 1.870 ljudi, među kojima ima i djece. UNHCR i UNICEF pokrenuli su niz akcija za spas, posebno djece, koja su istinske civilne žrtve rata.
Julliette Touma je UNICEF-ova specijalistkinja za sirijsku krizu u Regionalnom uredu za Bliski istok i Sjevernu Afriku, obišla je brojne izbjegličke centre u Libanonu, Iraku, Jordanu, Turskoj, Egiptu i drugim zemljama Sjeverne Afrike, u kojima je privremeni dom našlo više od 1,2 milijuna djece iz Sirije.
„Više od pet milijuna djece u Siriji treba pomoć. Među njima su djevojčice i dječaci u ratnim zonama, neki u gradovima pod opsadom, na samoj borbenoj liniji, a više od milijun ih je našlo utočište u izbjegličkim kampovima izvan Sirije. No, veliki je broj interno raseljene djece. To je jedna velika ljudska tragedija koja traje već više od tri godine. Neka djeca su od prvog dana sukoba u samom središtu toga užasa", kaže Touma.
Na stranicama UNICEF-a, pod nazivom Djeca Sirije, moguće je pročitati ispovijesti djece čije je djetinjstvo rat surovo prekinuo.
Odrastanje u ratu
Hasan je 13-godišnjak. Sa majkom je stigao u Libanon u nadi da će živjeti mirnije. Nikada nije išao u školi. Najvažnije mu je osigurati krov nad glavom u izbjegličkom kampu.
"Kada mislim o Siriji osjećam strah i vidim smrt. Želim pobjeći iz takvog stanja. Živim od danas do sutra. Ali imam, kao i svako normalno ljudsko biće, snove. Nadam se da će mi neki biti ispunjeni, da ću jednog dana imati neku radnicu od čega bi mogao živjeti", riječi su Hasana.
Ahmed ima 14 godina. Prije deset mjeseci s obitelji je izbjegao u irački Kurdistan. Počeo je raditi u jednom restoranu koji se nalazi na jedinoj cesti koja povezuje istočni Kurdistan i jug zemlje. Radi 13 sati dnevno. Pravi salate, servira čaj, čisti stolove.
„U Siriji sam išao u školu. Poslije nastave sam radio u jednoj trgovini. Bio je to lijep život“, prisjeća se Ahmed.
„Ja ću napisati tvoje ime, ime moje domovine, na suncu koje nikad ne zalazi“, pjeva Huda sa svojim prijateljima na sa satu muzičkog. Sedamnaestogodišnjakinja iz Dera'a redovito pohađa aktivnosti u karitativnom centru u jordanskom Amanu. Školu nije pohađala dvije godine, a zahvaljujući dodatnom obrazovanju u ovom centru uspjela se upisati u redovitu školu. Centar je pomogao 60-ero djece da se vrate formalnom obrazovanju, a u isto vrijeme omogućio je osnovno školovanje, ali i obrazovanje za razne životne vještine za više od 1.500 djece i njihovih obitelji.
Rat je tragedija za naciju, pojedinca, ali najviše pogađa one nevine, najmlađe, kaže Juliette Touma iz UNICEF-ova ureda za Bliski istok i Sjevernu Afriku. Ona ističe da se djeci u nevolji pomaže. Osigurali smo osnovne potrepštine, hranu, vodu, ogrjev. Oko milijun djece je cijepljeno protiv zaraznih bolesti, dva milijuna protiv dječje paralize.
„No, potrebe su daleko veće od onoga što UNICEF, odnosno UN mogu osigurati. Od onih nužnih za preživljavanje, do obrazovanja. Mnoge majke nam ponavljaju kako žele da njihova djeca ponovno idu u školu. To potvrđuju i djeca. Kažu, škola im najviše nedostaje. Mi smo u jednom gradiću, u ratnom okruženju, uspjeli osposobiti školu. To im je bio dokaz kakvog, takvog normalnog života u svom to užasu, koje treba okončati", navodi Touma.
"Trebamo djeci pomoći da se izdignu iznad užasa koje su vidjeli i preživjeli, ali i da im pomognemo da krenu dalje. No, nažalost, kod neke djece to neće biti dovoljno. Po našim procjenama, bar deset posto njih će trebati stalnu liječničku pomoć, psihologa, psihoanalitičara. Budući da sam po profesiji psiholog, znam, kada dijete progovori o vlastitoj patnji, čuje od drugih njihove strahove, da je to korak do izlječenja, korak prema naprijed i povratku u ono što možemo nazvati normalnim životom".
Civilne žrtve rata teško žive
Ratne drame brojnih dječaka i djevojčica ispisane su i na Balkanu. Mnogo djeca, civilne žrtve rata, svoje živote nastoje, i dvadesetak godina poslije rata, dovesti u normalu.
Potaknula me njena reakcija na Facebookovu fotografiju sirijskog dječaka koji je, navodno, prije nego je sklopio umorne okice, obećao: „Reći ću Bogu što mi radite“.
„Sama sjećanja na taj period i suočavanje sa stvarima koje su se tada desile, su vrlo rijetka pojava. Ljudi ne razmišljaju puno o tome, ne razgovaraju puno o tome. Iz tog razloga se i negira patnja nekoga drugog", kaže Veledar Perić.
RSE: Kada ste vidjela taj užas dječje boli i nesreće u Seriji, rekli ste da vas je to mnogo potreslo.
Perić: Dovelo me je do raspamećenosti. Ja sam majka, imam dijete. Vjerojatno sada na to gledam na drugačiji način, kroz oči roditelja koji se nalazi u situaciji da ne može ništa uraditi, iako vidi da se okolo dešava nešto jako loše. S druge strane, generacije djece u BiH, kada se sve to dešavalo, su hibernirale. Život je prolazio pored nas. Nije više samo stvar u neposrednom doživljavanju opasnosti od granata ili snajpera. Nakon svega toga naše porodice, ljudi s kojima smo odrasli, naši roditelji, više nikada nisu bili isti. Izgubili smo jedan čitav život. Možda je zbog toga taj moment toliko djelovao na mene, taj osjećaj bespomoćnosti, gdje jedno dijete vapi da mu se pomogne, a ni roditelj ne može učiniti ništa, ta bol koja potiče iz te nemoći.
RSE: Šta vas još boli? Kako bi ste opisali ta svoja sjećanja i ovaj današnji trenutak?
Ljudi ovdje više nemaju kapacitet da se suoče sa tuđom nesrećom jer se nisu suočili ni sa svojom. To je razlog zašto ljudi u Bosni i Hercegovini možda nedovoljno obraćaju pažnju na neka događanja u svijetu. Ljudi ovdje nisu sebi dali dovoljno prostora da se suoče sa nekim svojim teškim emocijama, koje su pratile ratna događanja.
Mi djeca, civilne žrtve rata u BiH, smo na neki način preživjeli sve te godine u stanju jednog životnog nazadovanja, jedne hibernacije. Svijet, koji smo mi poznavali, je preko noći nestao i mi smo se našli na nekom potpuno nepoznatom mjestu. Trebalo je zaboravite sve svoje mladalačke snove i želje i ponovo stvarati sebe i okruženje. Život je prolazio pored nas, a mi nismo mogli da sudjelujemo u njemu, onako kako je trebalo.
Rat u Siriji ušao je u treću godinu. Međunarodni diplomatski napori da se sukob okonča, nisu dali rezultata. Mirovna konferencija Ženeva 2 ja završena, bez očekivanog ishoda. Prema podacima Sirijskog opservatorija za ljudska prava, tokom devet dana održavanja toga skupa, poginulo je najmanje 1.870 ljudi, među kojima ima i djece. UNHCR i UNICEF pokrenuli su niz akcija za spas, posebno djece, koja su istinske civilne žrtve rata.
Julliette Touma je UNICEF-ova specijalistkinja za sirijsku krizu u Regionalnom uredu za Bliski istok i Sjevernu Afriku, obišla je brojne izbjegličke centre u Libanonu, Iraku, Jordanu, Turskoj, Egiptu i drugim zemljama Sjeverne Afrike, u kojima je privremeni dom našlo više od 1,2 milijuna djece iz Sirije.
„Više od pet milijuna djece u Siriji treba pomoć. Među njima su djevojčice i dječaci u ratnim zonama, neki u gradovima pod opsadom, na samoj borbenoj liniji, a više od milijun ih je našlo utočište u izbjegličkim kampovima izvan Sirije. No, veliki je broj interno raseljene djece. To je jedna velika ljudska tragedija koja traje već više od tri godine. Neka djeca su od prvog dana sukoba u samom središtu toga užasa", kaže Touma.
Djeca u Siriji
"Posjetila sam Damask, obišla sam izbjegličke kampove, ali oni koji najviše trebaju pomoć su upravo djeca u samoj Siriji. Kada se susretnem sa njima, prvo što vidim u njihovim očima je strah, mnogo straha. Oni stalno govore o smrti, boje se smrti, spominju mrtve. Prepričavali su mi snove u kojima je mnogo mrtvih. Tih noćnih mora se ne mogu osloboditi. Jasno je koliko oni pate, koliko je velika nesreća te djece. Sve nam to govori koliko je važno što prije okončati ovaj konflikt", ističe ona.Na stranicama UNICEF-a, pod nazivom Djeca Sirije, moguće je pročitati ispovijesti djece čije je djetinjstvo rat surovo prekinuo.
Odrastanje u ratu
Hasan je 13-godišnjak. Sa majkom je stigao u Libanon u nadi da će živjeti mirnije. Nikada nije išao u školi. Najvažnije mu je osigurati krov nad glavom u izbjegličkom kampu.
"Kada mislim o Siriji osjećam strah i vidim smrt. Želim pobjeći iz takvog stanja. Živim od danas do sutra. Ali imam, kao i svako normalno ljudsko biće, snove. Nadam se da će mi neki biti ispunjeni, da ću jednog dana imati neku radnicu od čega bi mogao živjeti", riječi su Hasana.
Ahmed ima 14 godina. Prije deset mjeseci s obitelji je izbjegao u irački Kurdistan. Počeo je raditi u jednom restoranu koji se nalazi na jedinoj cesti koja povezuje istočni Kurdistan i jug zemlje. Radi 13 sati dnevno. Pravi salate, servira čaj, čisti stolove.
„U Siriji sam išao u školu. Poslije nastave sam radio u jednoj trgovini. Bio je to lijep život“, prisjeća se Ahmed.
„Ja ću napisati tvoje ime, ime moje domovine, na suncu koje nikad ne zalazi“, pjeva Huda sa svojim prijateljima na sa satu muzičkog. Sedamnaestogodišnjakinja iz Dera'a redovito pohađa aktivnosti u karitativnom centru u jordanskom Amanu. Školu nije pohađala dvije godine, a zahvaljujući dodatnom obrazovanju u ovom centru uspjela se upisati u redovitu školu. Centar je pomogao 60-ero djece da se vrate formalnom obrazovanju, a u isto vrijeme omogućio je osnovno školovanje, ali i obrazovanje za razne životne vještine za više od 1.500 djece i njihovih obitelji.
Rat je tragedija za naciju, pojedinca, ali najviše pogađa one nevine, najmlađe, kaže Juliette Touma iz UNICEF-ova ureda za Bliski istok i Sjevernu Afriku. Ona ističe da se djeci u nevolji pomaže. Osigurali smo osnovne potrepštine, hranu, vodu, ogrjev. Oko milijun djece je cijepljeno protiv zaraznih bolesti, dva milijuna protiv dječje paralize.
„No, potrebe su daleko veće od onoga što UNICEF, odnosno UN mogu osigurati. Od onih nužnih za preživljavanje, do obrazovanja. Mnoge majke nam ponavljaju kako žele da njihova djeca ponovno idu u školu. To potvrđuju i djeca. Kažu, škola im najviše nedostaje. Mi smo u jednom gradiću, u ratnom okruženju, uspjeli osposobiti školu. To im je bio dokaz kakvog, takvog normalnog života u svom to užasu, koje treba okončati", navodi Touma.
Sirijske izbjeglice u Iraku
"Pored toga, djeca moraju imati osjećaj da nisu sama, da postoje oni koji im pružaju ruku, koji će ih zagrliti, liječiti njihove ranjene duše. Ove godine smo pokrenuli niz aktivnosti za djecu kojima je ukradeno djetinjstvo. Djeci treba omogućiti da govore o svojim osjećajima i strahovima, da to podjele s drugima. Mogu osjećaje pokazati kroz muziku i crteže. Pomaže i kada od drugih čuju da nisu oni jedini koje je zadesila tragedija. To je način da se negativni osjećaju prevladaju", dodaje ona te naglašava:"Trebamo djeci pomoći da se izdignu iznad užasa koje su vidjeli i preživjeli, ali i da im pomognemo da krenu dalje. No, nažalost, kod neke djece to neće biti dovoljno. Po našim procjenama, bar deset posto njih će trebati stalnu liječničku pomoć, psihologa, psihoanalitičara. Budući da sam po profesiji psiholog, znam, kada dijete progovori o vlastitoj patnji, čuje od drugih njihove strahove, da je to korak do izlječenja, korak prema naprijed i povratku u ono što možemo nazvati normalnim životom".
Civilne žrtve rata teško žive
Ratne drame brojnih dječaka i djevojčica ispisane su i na Balkanu. Mnogo djeca, civilne žrtve rata, svoje živote nastoje, i dvadesetak godina poslije rata, dovesti u normalu.
Dolores Veledar Perić
Dolores Veledar Perić je Mostarka, profesorica likovne kulture, majka jednog dječaka. Kada je rat počeo, imala je tek nešto više od deset godina. Rat je provela u Mostaru i svjedočila o ratnim strahotama. Pitala sam je da li njena generacija ima snage pomoći i shvatiti da i drugdje u svijetu ima onih koji pate, ili smo postali ravnodušni prema tuđoj nesreći?Potaknula me njena reakcija na Facebookovu fotografiju sirijskog dječaka koji je, navodno, prije nego je sklopio umorne okice, obećao: „Reći ću Bogu što mi radite“.
„Sama sjećanja na taj period i suočavanje sa stvarima koje su se tada desile, su vrlo rijetka pojava. Ljudi ne razmišljaju puno o tome, ne razgovaraju puno o tome. Iz tog razloga se i negira patnja nekoga drugog", kaže Veledar Perić.
RSE: Kada ste vidjela taj užas dječje boli i nesreće u Seriji, rekli ste da vas je to mnogo potreslo.
Perić: Dovelo me je do raspamećenosti. Ja sam majka, imam dijete. Vjerojatno sada na to gledam na drugačiji način, kroz oči roditelja koji se nalazi u situaciji da ne može ništa uraditi, iako vidi da se okolo dešava nešto jako loše. S druge strane, generacije djece u BiH, kada se sve to dešavalo, su hibernirale. Život je prolazio pored nas. Nije više samo stvar u neposrednom doživljavanju opasnosti od granata ili snajpera. Nakon svega toga naše porodice, ljudi s kojima smo odrasli, naši roditelji, više nikada nisu bili isti. Izgubili smo jedan čitav život. Možda je zbog toga taj moment toliko djelovao na mene, taj osjećaj bespomoćnosti, gdje jedno dijete vapi da mu se pomogne, a ni roditelj ne može učiniti ništa, ta bol koja potiče iz te nemoći.
RSE: Šta vas još boli? Kako bi ste opisali ta svoja sjećanja i ovaj današnji trenutak?
Ilustracija iz sirijskog Abbouda
Perić: Godinama je to negdje stajalo i nisam o tome razmišljala. Nije se o tome pričalo. Ni ljudi generalno nisu pričali puno o ratu kada se završio. Za mene lično, to odmotavanje je počelo prije desetak godina, kada sam došla u kontakt sa strancima, koji su htjeli nešto da čuju, a ja sam htjela nešto da kažem jer sam imala potrebu da upoznam ljude sa onim što se ovdje desilo. Oni koji nisu preživjeli takve stvari, ne mogu da vjeruju i da pojme da se tako nešto dešava. Nakon toga, u želji da iskopam svoja traumatska iskustva i da poradim na sebi, priključila sam se jednoj edukaciji grupne psihoterapije. Kod mene same je krenuo proces samoisceljenja kroz pisanje.Ljudi ovdje više nemaju kapacitet da se suoče sa tuđom nesrećom jer se nisu suočili ni sa svojom. To je razlog zašto ljudi u Bosni i Hercegovini možda nedovoljno obraćaju pažnju na neka događanja u svijetu. Ljudi ovdje nisu sebi dali dovoljno prostora da se suoče sa nekim svojim teškim emocijama, koje su pratile ratna događanja.
Mi djeca, civilne žrtve rata u BiH, smo na neki način preživjeli sve te godine u stanju jednog životnog nazadovanja, jedne hibernacije. Svijet, koji smo mi poznavali, je preko noći nestao i mi smo se našli na nekom potpuno nepoznatom mjestu. Trebalo je zaboravite sve svoje mladalačke snove i želje i ponovo stvarati sebe i okruženje. Život je prolazio pored nas, a mi nismo mogli da sudjelujemo u njemu, onako kako je trebalo.