U svijetu se u srijedu obilježava Međunarodni dan tolerancije, ustanovljen Deklaracijom UN-a 1995. godine na Generalnoj konferenciji UNESCO-a.
U BiH, po svemu sudeći, tolerancije je sve manje jer je društvo sve podjeljenije, a mladi odgojeni da ne razumiju i ne vide drugo i drugačije. Iako u ovoj zemlji postoji Zakon o zabrani diskriminacije, on se krši svakodnevno.
Tolerancija se definiše kao pojam iz oblasti društva, kulture ili religije koji se odnosi na kolektivnu i individualnu praksu prihvaćanja i saradnje sa osobama koje nisu iste vjere, ne misle na isti način, imaju drugačiji politički stav ili se razlikuju po nekom drugom osnovu.
I tu se završava teorija i počinje realan život koji u BiH danas izgeda ovako iz iskustva sedamdesetogodišnjeg Ibrahima Karage, povratnika u Gurdiće, nadomak Olova.
„Ne mere da se sporazumije niko ni s kim - i to izgleda vodi jednoj velikoj katastrofi. Nekako je tužno, sve nešto mašta, daj nekud da se ide. Kuda ćemo iz ove zemlje? Nema nam bolje nigdi. Samo je trebamo prihvatiti ko svoju, a ne ko tuđu da je prihvaćamo. Ovo je naša zemlja. Ovo je naš narod. Za mene je narod... svaki je čovjek. Ne mislim uopšte na naciju, samo mislim na narod“, kaže on.
Stručnjaci vjeruju da je nekadašnju multikulturalnost BiH danas zamijenila duboka podijeljenost u svakom segmentu društva, pa je tako i tolerancije prema drugome i drugačijem sve manje. Sve je manje kulture dijaloga na javnoj sceni i u političkom životu, koja promoviše tolerenaciju, kaže bh. pjesnikinja Ferida Duraković.
„Ovog trenutka mi pada na pamet kako je jedno prije desetak godina Goran Bregović izjavio da za riječ tolernacija u našim jezicima ne postoji prevod. Ljudi zaboravljaju da je to neka vrsta trpljenja. Ali to ne mora biti patnja od trepljenja, to može da bude naprosto jedno civilizirano, uljudno ponašanje kada se radi o drugom. Mislim da su u BiH ova plemena koja su se posvađala previše bahata da bi bila tolerantna. Govorim i o politici bahatoj koja nije tolerantna, govorim o kulturi dijaloga koja nije tolerantna, i govorim na kraju o međusobnoj komunikaciji u porodici, u društvu - ni ta komunikacija nije tolerantna. Nažalost, mislim da se radi ne samo o tranziciji nego da se radi o siromašnoj zemlji, o zemlji koju su posvađali“, kaže Duraković.
Diskriminisanacija od djece do povratnika
Podaci govore da su u BiH danas diskriminisani svi - djeca u školama, invalidi, povratnici, nezaposleni, mladi. Samo na području Federacije BiH, prema podacima UNHCR-a, postoji oko 50 podijeljenih škola, poznatih pod nazivom dvije škole pod jednim krovom, koje oslikavaju kulturne raskole i koje su postale sredstva za razdvajanje.
Obrazovni sistem, nažalost, malo se razlikuje od cjeline političkog i ekonomskog sitema u BiH, koji je uglavnom zasnovan na nepovjerenju, netoleranciji i neuvažavanju drugog, ističe profesor sarajevskog Univerziteta Nerzuk Ćurak.
„Tolerancija unutar obrazovnoga sistema je nešto što možemo zahtijevati i tražiti kao normu, ali ne možemo pristati na lažni govor i reći da je tolerancija način života obrazovne zajednice. Ne govorim sad o nekoj interpersonalnoj toleranciji među ljudima koji rade edukativne poslove, nego o toleranciji kao načinu života koji uključuje razumijevanje potreba drugoga, koji prekoračuje granice i ove virtualne berlinske zidove koji su niknuli u BiH. Znači, objektivno toga nema, pa je i koncept dviju škola pod jednim krovom jedan radikalni, negativni iskaz takvog stanja“, ocjenjuje Ćurak.
Kravavi četverogodišnji rat na prostoru BiH jeste ostavio velike posljedice, kao i žrtve, i to se teško liječi. Ali, oni koji žive na ovom prostoru ne bi smjeli trajno izgubiti osjećaj za toleranciju, vjeruje Muhamed Džemidić, iz Helsinškog komiteta BiH.
„Ne bismo smjeli trajno da izgubimo, jer nije u prirodi čovjeka da živi sam. Nit je priroda to učinila, nit je Bog tako odredio. Stvoreni smo da živimo zajedno. I tako će i biti. Samo je pitanje hoćemo li insistirati, pa čak i prinudnim sredstvima, na svom mišljenju, na svom pogledu, na svojim tradicijama, na svojim običajima itd. zanemarujući pravo i drugih da žive kako oni to hoće. Moram reći da se sve to nepovjerenje i ta mržnja i ti spori iskoraci potiču od onih koji se predstavljaju kao predstavnici nekih kolektiva, nekih naroda - i pri tome uživaju u blagostanju, dok su ostali ljudi baš u nekoj trpnji u onom pravom smislu“, kaže Džemidić.
Tolerancija po definiciji uključuje i svjesnu odluku da se postupi nenasilno ili uzdržano. Zasnovana je i na vjerskim učenjima svih dominantnih religija, ali i na državnim zakonima koji ustanovljavaju pravo na različito mišljenje i neugrožavanje pojedinca. U BiH to je riješeno Zakonom o zabrani diskriminacije - koji se, nažalost, svakodnevno krši.
U BiH, po svemu sudeći, tolerancije je sve manje jer je društvo sve podjeljenije, a mladi odgojeni da ne razumiju i ne vide drugo i drugačije. Iako u ovoj zemlji postoji Zakon o zabrani diskriminacije, on se krši svakodnevno.
Tolerancija se definiše kao pojam iz oblasti društva, kulture ili religije koji se odnosi na kolektivnu i individualnu praksu prihvaćanja i saradnje sa osobama koje nisu iste vjere, ne misle na isti način, imaju drugačiji politički stav ili se razlikuju po nekom drugom osnovu.
I tu se završava teorija i počinje realan život koji u BiH danas izgeda ovako iz iskustva sedamdesetogodišnjeg Ibrahima Karage, povratnika u Gurdiće, nadomak Olova.
„Ne mere da se sporazumije niko ni s kim - i to izgleda vodi jednoj velikoj katastrofi. Nekako je tužno, sve nešto mašta, daj nekud da se ide. Kuda ćemo iz ove zemlje? Nema nam bolje nigdi. Samo je trebamo prihvatiti ko svoju, a ne ko tuđu da je prihvaćamo. Ovo je naša zemlja. Ovo je naš narod. Za mene je narod... svaki je čovjek. Ne mislim uopšte na naciju, samo mislim na narod“, kaže on.
Stručnjaci vjeruju da je nekadašnju multikulturalnost BiH danas zamijenila duboka podijeljenost u svakom segmentu društva, pa je tako i tolerancije prema drugome i drugačijem sve manje. Sve je manje kulture dijaloga na javnoj sceni i u političkom životu, koja promoviše tolerenaciju, kaže bh. pjesnikinja Ferida Duraković.
„Ovog trenutka mi pada na pamet kako je jedno prije desetak godina Goran Bregović izjavio da za riječ tolernacija u našim jezicima ne postoji prevod. Ljudi zaboravljaju da je to neka vrsta trpljenja. Ali to ne mora biti patnja od trepljenja, to može da bude naprosto jedno civilizirano, uljudno ponašanje kada se radi o drugom. Mislim da su u BiH ova plemena koja su se posvađala previše bahata da bi bila tolerantna. Govorim i o politici bahatoj koja nije tolerantna, govorim o kulturi dijaloga koja nije tolerantna, i govorim na kraju o međusobnoj komunikaciji u porodici, u društvu - ni ta komunikacija nije tolerantna. Nažalost, mislim da se radi ne samo o tranziciji nego da se radi o siromašnoj zemlji, o zemlji koju su posvađali“, kaže Duraković.
Diskriminisanacija od djece do povratnika
Podaci govore da su u BiH danas diskriminisani svi - djeca u školama, invalidi, povratnici, nezaposleni, mladi. Samo na području Federacije BiH, prema podacima UNHCR-a, postoji oko 50 podijeljenih škola, poznatih pod nazivom dvije škole pod jednim krovom, koje oslikavaju kulturne raskole i koje su postale sredstva za razdvajanje.
Nerzuk Ćurak
Obrazovni sistem, nažalost, malo se razlikuje od cjeline političkog i ekonomskog sitema u BiH, koji je uglavnom zasnovan na nepovjerenju, netoleranciji i neuvažavanju drugog, ističe profesor sarajevskog Univerziteta Nerzuk Ćurak.
„Tolerancija unutar obrazovnoga sistema je nešto što možemo zahtijevati i tražiti kao normu, ali ne možemo pristati na lažni govor i reći da je tolerancija način života obrazovne zajednice. Ne govorim sad o nekoj interpersonalnoj toleranciji među ljudima koji rade edukativne poslove, nego o toleranciji kao načinu života koji uključuje razumijevanje potreba drugoga, koji prekoračuje granice i ove virtualne berlinske zidove koji su niknuli u BiH. Znači, objektivno toga nema, pa je i koncept dviju škola pod jednim krovom jedan radikalni, negativni iskaz takvog stanja“, ocjenjuje Ćurak.
Kravavi četverogodišnji rat na prostoru BiH jeste ostavio velike posljedice, kao i žrtve, i to se teško liječi. Ali, oni koji žive na ovom prostoru ne bi smjeli trajno izgubiti osjećaj za toleranciju, vjeruje Muhamed Džemidić, iz Helsinškog komiteta BiH.
„Ne bismo smjeli trajno da izgubimo, jer nije u prirodi čovjeka da živi sam. Nit je priroda to učinila, nit je Bog tako odredio. Stvoreni smo da živimo zajedno. I tako će i biti. Samo je pitanje hoćemo li insistirati, pa čak i prinudnim sredstvima, na svom mišljenju, na svom pogledu, na svojim tradicijama, na svojim običajima itd. zanemarujući pravo i drugih da žive kako oni to hoće. Moram reći da se sve to nepovjerenje i ta mržnja i ti spori iskoraci potiču od onih koji se predstavljaju kao predstavnici nekih kolektiva, nekih naroda - i pri tome uživaju u blagostanju, dok su ostali ljudi baš u nekoj trpnji u onom pravom smislu“, kaže Džemidić.
Tolerancija po definiciji uključuje i svjesnu odluku da se postupi nenasilno ili uzdržano. Zasnovana je i na vjerskim učenjima svih dominantnih religija, ali i na državnim zakonima koji ustanovljavaju pravo na različito mišljenje i neugrožavanje pojedinca. U BiH to je riješeno Zakonom o zabrani diskriminacije - koji se, nažalost, svakodnevno krši.