Evropska unija 4. novembra 2019. obilježila je Dan (ne)jednakih plaća. Prema podacima Evropske statističke agencije (EUROSTAT), žene u zemljama članicama EU imaju u prosjeku oko 16 posto niže plaće od svojih muških kolega.
Taj jaz u plaćama najveći je u Estoniji gdje su žene 25,6 posto manje plaćene. Slijedi Češka sa 21,1 posto, Njemačka sa 21 i Austrija sa 19,9 posto. U Hrvatskoj je, prema EUROSTAT-u, ta razlika 11,6 posto, dok je u Sloveniji osam posto.
Anamarija Tkalčec iz Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) iz Zagreba, koja vodi program "Socijalna pravda i jednake mogućnosti u Hrvatskoj" u razgovoru za facebook roburiku Zašto? Radija Slobodna Evropa (RSE) naglašava da je apsolutno nedopustivo da žene u 21. stoljeću mjesec i pol dana praktično rade besplatno i da svaka zemlja mora sustavno raditi na tome da rad žene i muškarca bude jednako vrjednovan.
RSE: Što utječe na jaz u plaćama?
Tkalčec: Nedavno je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u Hrvatskoj imala jedan sjajan komentar da se, u principu, kad govorimo o jednakosti plaća, često vrlo površno bavimo tim problemom zato što se često tek pitamo kako to da smo za jednak rad i iste vrijednosti plaćeni različito. Međutim, moramo sagledati cijelu situaciju.
Nejednakost plaća, odnosno rodni jaz u plaćama naprosto je posljedica više problema u društvu. Primjerice kad govorimo o Hrvatskoj, većina onih koji imaju ugovore na određeno vrijeme su žene. Jednako tako se žene pri napredovanju suočavaju sa “staklenim stropom”. Dođu do jedne granice na pozicijama na radnim mjestima i naprosto ne idu dalje.
Također, ono što ja mislim da je izuzetno važno, jeste usklađivanje privatnog i profesionalnog života. Odnosno, žene su te koje i dalje, a govorimo o 21. stoljeću, češće preuzimaju odgovornost za obiteljske i kućanske obveze, za brigu o djeci, ali i o starijim članovima i članicama obitelji.
Pročitajte i ovo: Danas djevojčice, sutra glave porodiceJednako tako moramo uzeti u obzir sustav obrazovanja. Dakle, bez obzira što žene i muškarci imaju jednak pristup obrazovanju, ja bih rekla da je jedna od ključnih stvari da i dalje vrlo rodno stereotipno biramo područje obrazovanja, a posljedično i radna mjesta. Samim time žene ulaze u sfere rada i u zanimanja, profesije koje su poslije manje plaćene.
Sve to dovodi do tog rodnog jaza u plaćama, a posljedično i onog najtužnijeg – razlika u mirovinama žena i muškaraca. Jednom sam čula i šokiralo me da su u Danskoj mirovine žena oko 42 posto manje nego mirovine muškaraca, a jednako tako i u Njemačkoj.
To je, zapravo, strašno. Stanovništvo EU stari, žene duže žive i imate jednu, zapravo, zastrašujuću posljedicu da su žene zaista na rubu siromaštva, pogotovo u državama kao što je Hrvatska, kao što je Rumunjska, Bugarska… Ne vidim da situacija, nažalost, ide na bolje.
RSE: U Rumunjskoj je, prema EUROSTATU, taj jaz 3,5 posto i najmanji je u EU, dok je on u Njemačkoj koja se smatra “gospodarskim motorom EU” razlika u plaćama između žena i muškaraca veća od 21 posto. Hrvatska je na 11,6 posto. Kako to objašnjavate?
Tkalčec: To je jako zanimljivo. Pogledajte Hrvatsku. Rekli biste da stoji dobro. Ovisi koje statistike gledamo. Ako gledamo EUROSTAT-ove, one uzimaju u obzir neke parametre koje hrvatska državna statistika jednako tako uzima, ali i dodatne statistike. Kad gledamo EUROSTAT, postotak je manji nego što kaže nacionalna statistika. Kod nas su žene zarađivale 13,2 posto manje.
Ono što je izuzetno zanimljivo je da imate Dansku i Njemačku gdje je statistika porazna. Ja bih rekla da je to jedan surovi kapitalistički sustav. Ono što sam doznala od kolegica i kolega iz Njemačke je da se dosta radi na sustavnom smanjivanju te nejednakosti.
Međutim, sve je ostavljeno poslodavcima. I to jeste do poslodavaca. Bez obzira koliko država zakonima i drugim mjerama donese određene akcije koje idu u korist jednakosti plaća, na koncu sami poslodavci su ti koji će svojim ponašanjima, uredbama, poslovanjem zapravo raditi na tome da se ta nejednakost smanji.
Razgovarala sam s kolegicama i kolegama iz Nizozemske koja vrijedi kao zemlja koja poštuje rodnu ravnopravnost i radi mnogo da se nejednakost smanji. U Nizozemskoj imate situaciju da većina žena radi skraćeno radno vrijeme, odnosno “fleksibilno radno vrijeme”. Majke uzimaju jedan radni dan manje u tjednu. Međutim, što se događa?
Kada odu u mirovinu, one imaju naprosto manju mirovinu jer su radile manje. Ono što se u jednom trenutku čini kao dobra politika usklađivanja obiteljskog i profesionalnog života po ženu, jer je žena zapravo ta koja koristi mehanizme fleksibilnog radnog vremena zato što više brine o djeci i starijim ukućanima, na kraju se pokaže kao loša politika.
RSE: Koriste li očevi u Hrvatskoj roditeljski dopust na koji po zakonu imaju pravo?
Tkalčec: U Hrvatskoj već imaju pravo na roditeljski dopust, a uskoro ide i direktiva Europske unije o kojoj se zemlje članice dogovaraju kako omogućiti smanjenje te razlike, odnosno da se privatni, obiteljski život bolje uskladi s profesionalnim, da muškarci i žene jednako dijele brigu o obitelji. U Hrvatskoj zaista mali postotak, oko 1,5 posto muškaraca uzima roditeljski dopust. Već sam spomenula da su žene većina onih koji rade po ugovorima na određeno. To su ti krhki ugovori i vrlo lako možete ostati bez radnog mjesta.
Samim time, ako su muškarci u boljoj poziciji – a jesu jer imaju bolje ugovore i plaće – matematika je ta da će obitelj odlučiti tko ide na roditeljski dopust. To se naprosto mora mijenjati zato što je i demokratskije i ljudskije, ali i ekonomski isplativije u današnjem svijetu da, kao što bismo trebali imati jednake plaće, da imamo i jednaku podjelu poslova i obveza u kući. Ti rodni stereotipi vrve, pogotovo u ovim našim zemljama, da žena mora više brinuti o djeci i kući.
Pročitajte i ovo: Šator: Godišnje u BiH doktorira više žena nego muškaracaPrimjećujem, isto tako, kod mlađih obitelji da se to polako mijenja. Nekad, kad sam ja bila mala, uglavnom ste pred vrtićima vidjeli mame. Danas ćete vidjeti i muškarce, tate koji jednako tako brinu o svojoj djeci. To je dobro i tako treba biti.
RSE: Bilo je ideja, pa i u Hrvatskoj, da se tvrtke zakonski obvežu na objavu prosječnih plaća po spolu i vrsti posla. Treba li donijeti takav zakon?
Tkalčec: To nije loša ideja. Dapače. Statistika je važna. Pokazatelji su važni kako bi se vidjelo što se tu događa. Znam da ne možete privatni sektor samo tako obvezati da objavljuju iznose plaća, ali može se objaviti po kategorijama.
Zašto ne bismo vidjeli što se konkretno događa u našim društvima i gdje onda možemo utjecati. Kompanije će vrlo često reći da imaju pravilnike, politike, mjere kako postupati i što treba napraviti. Mislim da je to sasvim u redu, neke zemlje su to napravile.
Primjer je Belgija gdje imamo godišnja izvješća belgijskih kompanija i samim tim se počeo smanjivati jaz koji je bio izuzetno visok.
RSE: Koliko je postotak žena na čelima javnih tvrtki u Hrvatskoj?
Tkalčec: Nemam točan podatak, ali na pozicijama čak i u javnom sektoru u srednjem menadžmentu ćete naći žene. Međutim, čim krenete naviše… To vam je kao u školama. U nastavničkoj profesiji su većina žene. Ravnatelji muškarci su puno brojniji.
RSE: U Hrvatski sabor je na prošlim parlamentarnim izborima izabrano gotovo najmanje zastupnica u novijoj povijesti. Zašto je broj političarki manji od broja političara kad znamo da žene, dakle i potencijalne glasačice, čine većinu populacije u Hrvatskoj, odnosno u svijetu?
Tkalčec: Ono što se dogodilo na zadnjim izborima u Hrvatskoj je apsolutni kiks politike i apsolutno je poražavajuće. Tako je i na razini većine općina i gradova. Rekla bih da je to jako zanimljiva situacija jer se puno radilo na pitanju žena u politici, dakle žena na pozicijama odlučivanja i moći do ulaska u Europsku uniju. Čim smo ušli u EU, počeo se smanjivati broj žena.
Ono što je meni izuzetno poražavajuće je da trenutno i opozicija, Socijaldemokratska partija Hrvatske, ima možda pet zastupnica u Hrvatskom saboru što sebi jedna lijeva opcija, po meni, ne smije apsolutno dopustiti.
U Hrvatskoj imamo Zakon o ravnopravnosti spolova koji propisuje i tzv. kvote, što znači uravnoteženu zastupljenost muškaraca i žena na mjestima odlučivanja pa je taj omjer negdje 40:60 posto. Hrvatska je daleko ispod i mislim da je zaista sramotno da i u politici imamo takvu situaciju.