Priča koju je Radio Slobodna Evropa objavio koji dan prije američkih predsjedničkih izbora (Blagoja Kuzmanovski: „Makedonski grad Veles: U službi Trampa“ – 4. novembra 2016.) postala je u nedjeljama nakon izbora, i neočekivane pobjede Donalda Trampa (Trump), predmet globalne debate o uticaju lažnih vijesti na ishod i američkih izbora i upravljanje raspoloženjem javnosti u „post-činjeničnom svijetu“. Neke od uvaženih američkih medijskih kuća – uključujući agenciju Associated Press (AP), NBC i Nacionalni javni radio (NPR), istražujući porijeklo lažnih vijesti u izbornoj kampanji, utvrdili su da najveći broj takvih vijesti potiče iz makedonskog gradića Velesa: do 1996. Titovog – 20 godina kasnije Trampovog. Krejg (Craig) Silverman, urednik za medije, u njujorškoj kompaniji BuzzFeed, koja se bavi digitalnim medijima i digitalnom tehnologijom, zajedno s kolegom Lorensom Aleksanderom (Lawrence Alexander) proveo je istraživanje u kojem je utvrdio da u Velesu postoji 140 portala o američkoj politici: lično je posjetio svaki od tih portala i napravio uporednu analizu o tome kakve vijesti proizvode i kakvo im je političko opredjeljenje – naginju li desno ili lijevo ili se drže sredine. Ta analiza, kako je Silverman rekao u dugom razgovoru za NPR, pokazala je da su oni „izrazito pro-trampovski“.
„Posjećujući te portale, i čitajući njihov sadržaj, vidio sam da je mnogo šta što oni guraju neistinito, ekstremno pristrasno i takođe povremeno lažno. Provjeravali smo i dublje i našli da je među njihovim člancima s najvećim odjekom (na društvenim mrežama) prvih pet bilo potpuno lažno“, rekao je Silverman.
Jedan od sajtova iz Velesa
Ono što su i njegovo istraživanje, i medijski izvještaji s „lica mjesta“ u Velesu pokazali bilo je, prije svega, otkriće da iza proizvodnje tih „vijesti“ stoje mahom tinejdžeri ili studenti u dvadesetim godinama rukovođeni isključivo željom da unovče interesovanje javnosti za američku izbornu trku. Oni su, u razgovorima sa svjetskim medijima, uvjeravali sagovornike da su pokušali da plasiraju i vijesti u prilog Trampove protivnice u izbornoj trci Hilari Klinton (Hillary Clinton) ali da ništa nije imalo ni približnu prođu kao dezinformacije u prilog Trampa.
Tako je neistinita „informacija“ koju su plasirali, kako je papa podržao Trampa, smjesta postala senzacija dana na Internetu donoseći im stotine hiljada posjetilaca s kojima dolaze i prihodi.
Jedan od studenata koji se bavi tim poslom rekao je istraživačima kako ima prijatelja koji zarađuje 5.000 dolara mjesečno „ili čak 3.000 dnevno“ kad proizvede „vijest“ koja posredstvom fejsbuka postane senzacija dana.
Motiv zarade i nuđenja političkom tržištu najtraženije robe sam po sebi nije kriminalna djelatnost, i u blagonaklonim gledanjima može se tumačiti i kao manifestacija preduzetničkog duha, ali način kako oni proizvde dnevne političke senzacije, kopirajući najkontroverznije sadržaje sa ekstremno desnih Internet izvora, nameće i neka dramatična pitanja o budućnosti „post-činjeničnog svijeta“: nije li onespokojavajuće – pa i zastrašujuće – da „informacije“ bez ikakve vjerodostojnosti, kao u slučaju američkih izbora 2016, imaju više uticaja nego sva istraživanja, komentari i mišljenja najpozvanijih eksperata u „tradicionalnim medijima“?
Istovremeno, preuranjeni su – i pretjerani – i zaključci kako nakon ovog najnovijeg iskustva slijedi i kraj klasičnog novinarstva. To što značajan, pa u nekim izbornim provjerama i ishodima, i većinski dio javnosti prihvata „alternativne izvore“ kao vjerodostojne, nije nužno i poraz tradicionalnih medija: ima, naime, i toga da su ljudi skloni da prihvataju informacije i izjave koje potvrđuju ono što oni sami misle ili u šta vjeruju i za tu slabost ljudskog karaktera ne treba kriviti novinare koji sa svim ograničenjima društava i svijeta u kojem funkcionišu ostaju oslonac i glas demokratske javnosti.
Mediji ostaju oslonac i glas demokratske javnosti
Njihova je misija da u izbornim godinama obezbijede toj javnosti uvid u političke projekte na sceni; da ih analiziraju i kompetentno – uz oslonac na akademske i druge autoritete – kritikuju; pa i da na osnovu tih analiza, pogleda i činjenica u redakcijskom komentaru podrže jednog ili drugog kandidata.
Nakon toga, odluka je u rukama birača.
Okolnosti su, naravno, potpuno drugačije – jer u doba „prvih slobodnih izbora“ u Bosni i Hercegovini 1990. godine nije bilo ni Interneta ni drugih „alternativnih izvora“ informacija, ali i tada se, kao i u američkim izborima 2016, postavljalo nezaobilazno pitanje: kako je bilo moguće da u svim predizbornim anketama prevlađuju jedni a na izborima pobjeđuju drugi kandidati? U bosanskohercegovačkom slučaju – građani su anketarima govorili ono što su vjerovali da je u vrijeme uzmicanja lijeve i građanske opcije bilo politički korektno, da će glasati za SDP ili reformiste, a u intimi glasačke procedure birali su po zajedničkom pozivu Izetbegovića, Karadžića i Kljuića predstavnike „narodnih stranaka“. Posljedice tog izbora još se otplaćuju.
*Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove RFE/RL