(komentar*)
U selu Rakelići kod Prijedora u subotu je sahranjen penzionisani general Vlado Trifunović. Njegova poslednja adresa prije smrti, 17. januara, bila je mala soba u oronulom beogradskm hotelu. On je jedini visoki oficir Jugoslovenske narodne armije (JNA) koji je bio optužen u dvije države pod sumnjom da je počinio ratni zločin dok je istovremeno, u trećoj državi, pred vojnim sudom u Beogradu odgovarao zbog toga što nije počinio ratni zločin.
Životna priča generala Trifunovića vraća nas u 90-te godine, početak rata i nedefinisani položaj JNA koja želi da u javnosti pruži sliku kako brani Jugoslaviju, a u stvarnosti doprinosi njenom rušenju. U tim dramatičnim vremenima Trifunović je komandant 32. korpusa, lociran u Varaždinu. On je tu sa 220 regruta i 60 starješina. Vojnici koji su imali veze otišli su svojim kućama. Tako je od 10 hiljada vojnika, što je bila normalna popunjenost na toj lokaciji, Trifunović imao samo 220 regruta. Trifunović najprije dobija naredjenje iz Beograda da spašava carinike i policajce na granici s Mađarskom u Murskoj Soboti. Kada su se njegovi vojnici probili do te lokacije, tu nije bilo nikoga, našli su samo demolirane prostorije bivše carinske službe. Nakon kraćeg sukoba sa pripadnicima slovenačke tritorijalne odbrane, Trifunovićevi vojnici se vraćaju. Zbog te akcije Trifunović je bio optužen za ratni zločin u Sloveniji.
Kao i većina JNA kasarni u Hrvatskoj i Trifunović je sa svojom vojskom u Varaždinu bio pod opsadom. Njegovi vojnici sedam dana su izdržali u sukobu sa daleko brojnijim snagama hrvatskih branitelja. Trifunović odbija naređenje da otvari vatru na civilne ciljeve. On pregovara sa lokalnim vlastima i donosi odluku da onesposobi teško oružje i osigura povlačenje vojnika u Srbiju.
U Beogradu je dočekan s podozrenjem, sumnjama i optužbom da je kriv za “podrivanje odbrambene moći JNA”. Kolege mu sugerišu da napusti Srbiju, da izbjegne vojni sud. Svoje neuspjehe tadašnja JNA pravda “izdajama”. U štampi su lansirane klevete o tome da je za predaju kasarne u Varaždinu Trifunović dobio umjetničku sliku. Njegova supruga je bila proglašena Tuđmanovom rodicom i Albankom.
Uvjeren da je sve odluke donosio u skladu s onim što nalaže oficirska čast, Trifunović ostaje u Beogradu. Nakon ponovljenih suđenja Vojni sud u Beogradu osudio ga je 1994. godine na 11 godina zatvora. Ta kazna je preinačena na sedam godina. Zahvaljujući angažovanju nevladinih organizacija, posebno Fonda za humanitarno parvo,Trifunović je u zatvoru proveo nešto manje od dvije godine. Pomilovanje stiže od tadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije Zorana Lilića.
Trifunović nije želio pomilovanje. On traži pravdu.
Njegovo zdravlje popušta. On daje obećanje svojoj porodici da će ostati živ dok ne odbrani svoju čast.
Vrhovni sud Srbije ukinuo je presudu protiv Trifunovića 2010. godine. U međuvremenu Trifunović je u Varaždinu osuđen na 15 godna zatvora. Presudu je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske. Na osnovu Trifunovićevog ličnog zahtjeva 2013. je donesena odluka o obnavljanju procesa u Varaždinu. To se nikada nije dogodilo.
Trifunović nije mogao nigdje putovati jer je protiv njega postojala Interpolova potjernica zbog zločina koje nije počinio.
“Da je bilo više generala kao što je bio Trifunović, političari ne bi mogli donositi odluke koje su dovele do krvoprolića”, rekao je bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, nakon što je prisustvovao svečanoj dodjeli nagrade za građansku hrabrost koju je Trifunović dobio 2014. od nevladina organizacija GARIWO u Sarajevu.
Novinarka Antonela Riha uz vijest o smrti Trifunovića konstatuje s gorčinom:
“Heroji su oni koji su ubili najviše ljudi, a ne oni koji su spašavali živote.”
Povod za ovu kostataciju je gostovanje osudjenog ratnog zločinca Veselina Šljivančanina na jednoj tribini u Beški koju je organizovala vladajuća stranka.
Pored pravoslavnog sveštenika, porodice i prijatelja sa Trifunovićem se u subotu oprostio i jedan od njegovih vojnika. Došao je iz Slovenije, gdje sada živi.
“Danas imam svoju porodicu i dvoje dece zahvaljujući generalu Trifunoviću, jer da je drugačije postupio 1991. godine u Varaždinu, svi bismo izginuli”, rekao je Darko Jovanović za Blic.