Već godinama u Bosni i Hercegovini veliki broj građana sa pravom glasa ne izlazi na izbore. Procjenjuje se da je nešto manje od 45 posto apstinenata. No iako ne glasaju, ipak utiču na izborne rezultate. Da li je apstinencija, zapravo, revolt zbog politike i političara koji ne ispunjavaju obećanja, ili je to nezainteresovanost za politiku, odgovare na ova pitanja pokušali su naći u istraživanju: Apstinenti u BiH - nevidljiva strana izbora. Da apstinenti nisu apolitični pokazuje podatak da najmanje vjeruju upravo političkim partijama i izvršnim vlastima.
Kao ni većina mladih u Bosni i Hercegovini, ni Banjalučanin Vladimir Klindić ne izlazi na izbore. O razlozima apstinencije na izborima kaže:
„Ne izlazim na izbore zato što smatram da ako sad opozicija zamijeni poziciju, ona neće raditi ono za šta tvrdi da će raditi.“
Osim neispunjavanja predizbornih obećanja, građani s pravom glasa ne glasaju jer su razočarani. Smatraju da su političari korumpirani i kriminalizovani. Ni Vladimir nije izuzetak:
„Nemam povjerenje ni u jednog političara.“
Tu su grupa koja, i pored 145 stranka registrovanih u BiH, tvrdi da nema za koga glasati, te apstineti koji smatraju da im glasnje neće ništa lično pomoći. Studentica Fakulteta političkih nauka Dragana Ilibašić kaže da je sistem vrijednosti u bh. društvu takav da je realno očekivati ovaku reakciju mladih osoba:
„Mislim da se i mladi puno povode za tim da će kroz partiju uspjeti da sebi nešto izgrade u budućnosti. Ali postoji još jedan problem, koji je vidan godinama, a to je odliv mozgova, u tom smislu da mladi odlaze odavdje i da ih naprosto ne zanima.“
Istražiavanje je pokazalo da postoje tri grupe apstinenata, kaže jedan od autora Srđan Puhalo:
Većina apstinenanta u BiH ne može se posmatrati kao apolitični, već kao osobe koje su nezadovoljne kvalitetom političkog izbora. Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak objašnjava:
„Kod nas je apstinencija izraz mnogo toga – jednog velikog deficita demokratske političke kulture, jednog radikalnog nezadovoljstva građana situacijom u zemlji, a ja bih rekao da je najviše u pitanju jedno opće uvjerenje, koje je opet rezultat deficita demokratske političke kulture, da ovdje pojedinci ne mogu ništa da urade i da je njihov izlazak na izbore bespredmetan.“
Analize koje su urađene za svaku pojedinačnu etničku grupu u BiH pokazuju da se bošnjački apstinenti međusobno najviše razlikuju, a slijede hrvatski. Srpski apstinenti djeluju kao jedna homogena grupa. No, i pored ove analize, jasno je da oni koji redovno ne glasaju imaju iste ciljeve. Ponovo Srđan Puhalo:
„Što se tiče društvenih ciljeva, tu imamo vrlo jasnu sliku i jedni i drugi i treći, ustvari svi ljudi u BiH žele iste stvari, znači neku društvenu prvadu, socijalnu pravdu, posao, žele da žive u jednoj normalnoj državi i da imaju normalan život.“
Apstinenti su značajna snaga i ako bi se uključili u izborni proces, mogli bi presudno utjecati na izborne rezultate. Profesor javnog mnijenja banjalučkog Univerziteta Mladen Mirosavljević ne vjeruje da će do toga doći. Smatra da političke stranke nisu zainteresovane da animiraju apstinente:
„Zato što im nije u interesu da dovode u poziciju svoje sadašnje, sigurno biračko tijelo, koje je disciplinovana stranačka ’vojska’ koja glasa za stranku, i bilo koji drugi broj koji stranka ne može da kontroliše vjerovatno bi bio rizičan za stranku kako će proći na izborima.“
„Uvođenje zakonske obaveze izlaska na izbore je jedini brz način da se aktivirate, ali on nije dobar - iako odgovara našem mentalitetu da ljudi rade samo ono što moraju i strahuju od kazne. Međutim, to nisu onda pravi motivi učestvovanja u izbornim procesima. Jedini pravi lijek je dugoročan, a to je obrazovanje građana za demokratiju.“
Slično misli i profesor Nerzuk Ćurak:
„Rekao bih da je to dugoročan problem, da on neće nestati, a ako bi se povećao broj izlaznosti, nadati se da bi to bili oni građani koji ovdje žele da naprave zbiljsku političku zajednicu, koji nisu dijelovi etničkih plemena nego građani koji vjeruju da konačno ima smisla dati svoj glas za promjenu.“
Kao ni većina mladih u Bosni i Hercegovini, ni Banjalučanin Vladimir Klindić ne izlazi na izbore. O razlozima apstinencije na izborima kaže:
„Ne izlazim na izbore zato što smatram da ako sad opozicija zamijeni poziciju, ona neće raditi ono za šta tvrdi da će raditi.“
Osim neispunjavanja predizbornih obećanja, građani s pravom glasa ne glasaju jer su razočarani. Smatraju da su političari korumpirani i kriminalizovani. Ni Vladimir nije izuzetak:
„Nemam povjerenje ni u jednog političara.“
Tu su grupa koja, i pored 145 stranka registrovanih u BiH, tvrdi da nema za koga glasati, te apstineti koji smatraju da im glasnje neće ništa lično pomoći. Studentica Fakulteta političkih nauka Dragana Ilibašić kaže da je sistem vrijednosti u bh. društvu takav da je realno očekivati ovaku reakciju mladih osoba:
„Mislim da se i mladi puno povode za tim da će kroz partiju uspjeti da sebi nešto izgrade u budućnosti. Ali postoji još jedan problem, koji je vidan godinama, a to je odliv mozgova, u tom smislu da mladi odlaze odavdje i da ih naprosto ne zanima.“
Istražiavanje je pokazalo da postoje tri grupe apstinenata, kaže jedan od autora Srđan Puhalo:
Srđan Puhalo
„One koji nekad glasaju a nekad ne na izborima, vrlo interesantna kategorija, ja sam nazvao laički ili kolokvijalno manipulatori – znači oni manipulišu svojim izlaskom na izborima. A ovi ’glasao sam ali više neću’ su razočarani, i ’nikada ne glasam na izborima’, to su ovi hard kor apstinenti.“Većina apstinenanta u BiH ne može se posmatrati kao apolitični, već kao osobe koje su nezadovoljne kvalitetom političkog izbora. Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak objašnjava:
„Kod nas je apstinencija izraz mnogo toga – jednog velikog deficita demokratske političke kulture, jednog radikalnog nezadovoljstva građana situacijom u zemlji, a ja bih rekao da je najviše u pitanju jedno opće uvjerenje, koje je opet rezultat deficita demokratske političke kulture, da ovdje pojedinci ne mogu ništa da urade i da je njihov izlazak na izbore bespredmetan.“
Analize koje su urađene za svaku pojedinačnu etničku grupu u BiH pokazuju da se bošnjački apstinenti međusobno najviše razlikuju, a slijede hrvatski. Srpski apstinenti djeluju kao jedna homogena grupa. No, i pored ove analize, jasno je da oni koji redovno ne glasaju imaju iste ciljeve. Ponovo Srđan Puhalo:
„Što se tiče društvenih ciljeva, tu imamo vrlo jasnu sliku i jedni i drugi i treći, ustvari svi ljudi u BiH žele iste stvari, znači neku društvenu prvadu, socijalnu pravdu, posao, žele da žive u jednoj normalnoj državi i da imaju normalan život.“
Apstinenti su značajna snaga i ako bi se uključili u izborni proces, mogli bi presudno utjecati na izborne rezultate. Profesor javnog mnijenja banjalučkog Univerziteta Mladen Mirosavljević ne vjeruje da će do toga doći. Smatra da političke stranke nisu zainteresovane da animiraju apstinente:
„Zato što im nije u interesu da dovode u poziciju svoje sadašnje, sigurno biračko tijelo, koje je disciplinovana stranačka ’vojska’ koja glasa za stranku, i bilo koji drugi broj koji stranka ne može da kontroliše vjerovatno bi bio rizičan za stranku kako će proći na izborima.“
Đorđe Vuković
Zbog visokog stepena neizlaznosti na izborima, pojedine političe stranke predlagale su sankcije za neglasače, tj. plaćanje izlaska. Profesor Fakulteta političkih nauka u Banjoj Luci Đorđe Vuković objašnjava:„Uvođenje zakonske obaveze izlaska na izbore je jedini brz način da se aktivirate, ali on nije dobar - iako odgovara našem mentalitetu da ljudi rade samo ono što moraju i strahuju od kazne. Međutim, to nisu onda pravi motivi učestvovanja u izbornim procesima. Jedini pravi lijek je dugoročan, a to je obrazovanje građana za demokratiju.“
Slično misli i profesor Nerzuk Ćurak:
„Rekao bih da je to dugoročan problem, da on neće nestati, a ako bi se povećao broj izlaznosti, nadati se da bi to bili oni građani koji ovdje žele da naprave zbiljsku političku zajednicu, koji nisu dijelovi etničkih plemena nego građani koji vjeruju da konačno ima smisla dati svoj glas za promjenu.“