Komplikovano državno uređenje BiH, odrazilo se na mnoge sfere društva. Podijeljenost na entitete dodatno otežava liječenje ljudi u BiH jer ne postoji niti jedna državna institucija zadužena za zdravstvo.
Podijeljenost je i unutar Federacije gdje je nadležnost zdravstva po kantonima. To je na svojoj koži osjetila Mehudina Vehab iz Kaknja. Njen devetogodišnji sin Hanan nije dobio ni marku od države za operaciju u Ljubljani koja mu je donijela novi život.
„Tražila sam pomoć od države, koja je izostala. Iz mog Zeničko-dobojskog kantona sam dobila odbijenicu od Ministarstva zdravstva. Onda sam tražila pomoć u Zavodu zdravstvenog osiguranja u Sarajevu, koji također nisu imali ni trunke razumijevanja, samim tim što sam ja iz drugog kantona. Jedinu pomoć sam našla po humanitarnim programima“, kaže Mehudina Vehab.
Svih 10 kantona u FBiH imaju svoje zavode zdravstvene zaštite, te bolnice. Ukoliko određena dijagnoza zahtijeva liječenje koje bolnica u tom kantonu ne može pružiti, onda pacijente upućuju u druge kantone, najčešće Sarajevski. Zbog tako komplikovane raspodjele nadležnosti, problem predstavlja liječenje pacijenata iz jednog u drugom kantonu.
Poslanik SNSD-a u Parlamentu BiH i ugledni hirurg u zvorničkoj bolnici Lazar Prodanović smatra kako barijere najčešće nisu administrativne, već one u glavama ljudi.
„Veoma se rijetko desi da neki pacijent iz Bihaća bude upućen u Banja Luku, već pređe toliki put do Sarajeva ili Tuzle a preskoči Banja Luku. Mislim da takav način saradnje nije dobar“, ocjenjuje Lazar Prodanović.
Kantonalni zavodi za zdravstvenu zaštitu snose troškove liječenja pacijenata u drugim kantonima samo ukoliko su zdravstveno osigurani.
Spas donose humanitarne akcije
S druge strane, za liječenje u inostranstvu, na klinikama u regionu, ili pak Evropi, troškove snose porodice oboljelih. Zbog toga je veliki broj humanitarnih akcija i od tih sredstava mnogi, uglavnom mladi životi, budu spašeni.
Udruženje „Otvorena mreža BiH“ osnovano je iz tog razloga da pomogne porodicama oboljelih i da skupe neophodan novac za liječenje.
Još jedan od primjera apsurda u bosanskohercegovačkom zdravstvu vezan je za doniranje krvi potrebne za operacije. Naime to je moguće samo u entitetima u kojima se oboljeli liječi. Iz RS ne mogu pomoći pozivom na humanitarni telefon u FBiH, i obratno.
Tako je politička podijeljenost BiH postala svakodnevica građana, protiv koje se sve teže boriti. Delegat Stranke demokratske akcije u Domu naroda državnog Parlamenta i ljekar, Halid Genjac, smatra kako zbog nacionalističke igre političara, najviše ispaštaju građani.
„Građani svih naroda iz oba entiteta i svih kategorija svakodnevno trpe posljedice takvih postupaka. Te posljedice nažalost ponekad umiju biti vrlo teške i vrlo tragične za pojedince“, podsjeća Halid Genjac.
Samo pomoć u dijagnostici
Raspadom bivše Jugoslavije nastalo je šest republika sa mnogo manje stanovnika. Iako je prije rata postojala jaka veza sa tadašnjim liderima u pružanju medicinskih usluga, centrima u Ljubljani i Beogradu, danas je to tek u povoju.
Šef Klinike za ortopediju i traumatologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, Ismet Gavrankapetanović, ističe kako postoji saradnja među ljekarima, u vidu posjeta i stručnih seminara:
„Mi naše kadrove šaljemo i nama dolaze kolege iz Beograda, Zagreba, Ljubljane i Skopja. Mi smo upućeni jedni na druge i to je jedan stalni tok“, kaže Gavrankapetanović.
Za liječenje bosnaskohercegovačkih građana u inostranstvu najčešće se organizuju humanitarne akcije jer država navodno nema novca. S druge strane za većinu ljudi u BiH podvig je doći u sarajevski, mostarski ili pak banjalučki klinički centar na liječenje.
Kada je u pitanju saradanja ljekara iz regije, ona se najčešće zasniva na pomoći pri dijagnosticiranju određenih bolesti. Na primjer, kada se domaći ljekari suoče sa teškim oboljenjem, onda pošalju kolegama u Srbiji, Hrvatskoj ili Sloveniji nalaze pacijenata, tražeći pomoć pri utvrđivanju stanja oboljelog.
Ukoliko je potreban odlazak pacijenta u jednu od susjednih država, u kojoj ga mogu izliječiti, sam mora platiti troškove liječenja, koji najčešće prelaze cifru od 100.000 maraka.
Podijeljenost je i unutar Federacije gdje je nadležnost zdravstva po kantonima. To je na svojoj koži osjetila Mehudina Vehab iz Kaknja. Njen devetogodišnji sin Hanan nije dobio ni marku od države za operaciju u Ljubljani koja mu je donijela novi život.
„Tražila sam pomoć od države, koja je izostala. Iz mog Zeničko-dobojskog kantona sam dobila odbijenicu od Ministarstva zdravstva. Onda sam tražila pomoć u Zavodu zdravstvenog osiguranja u Sarajevu, koji također nisu imali ni trunke razumijevanja, samim tim što sam ja iz drugog kantona. Jedinu pomoć sam našla po humanitarnim programima“, kaže Mehudina Vehab.
Svih 10 kantona u FBiH imaju svoje zavode zdravstvene zaštite, te bolnice. Ukoliko određena dijagnoza zahtijeva liječenje koje bolnica u tom kantonu ne može pružiti, onda pacijente upućuju u druge kantone, najčešće Sarajevski. Zbog tako komplikovane raspodjele nadležnosti, problem predstavlja liječenje pacijenata iz jednog u drugom kantonu.
Poslanik SNSD-a u Parlamentu BiH i ugledni hirurg u zvorničkoj bolnici Lazar Prodanović smatra kako barijere najčešće nisu administrativne, već one u glavama ljudi.
„Veoma se rijetko desi da neki pacijent iz Bihaća bude upućen u Banja Luku, već pređe toliki put do Sarajeva ili Tuzle a preskoči Banja Luku. Mislim da takav način saradnje nije dobar“, ocjenjuje Lazar Prodanović.
Kantonalni zavodi za zdravstvenu zaštitu snose troškove liječenja pacijenata u drugim kantonima samo ukoliko su zdravstveno osigurani.
Spas donose humanitarne akcije
S druge strane, za liječenje u inostranstvu, na klinikama u regionu, ili pak Evropi, troškove snose porodice oboljelih. Zbog toga je veliki broj humanitarnih akcija i od tih sredstava mnogi, uglavnom mladi životi, budu spašeni.
Udruženje „Otvorena mreža BiH“ osnovano je iz tog razloga da pomogne porodicama oboljelih i da skupe neophodan novac za liječenje.
Almir Ćehajić Batko u jednoj od emisija "Hrabri ljudi" u kojoj se provode humanitarne akcije za liječenje
„Mi smo jedina zemlja koja ima smrtnu presudu. Kada dobiješ dijagnozu, koja se ne može liječiti ovdje, a dobiješ fakturu koja iznosi najčešće 250.000 eura, kada je u pitanju transplantacija koštane srži, tada vidiš nekoga ko će sigurno umrijeti jer ne postoji način da se ponekad uradi onaj korak da imaš otvoreno liječenje i otvorenu šansu“, naglašava predsjednik ovog Udruženja, stomatolog Almir Ćehajić Batko.Još jedan od primjera apsurda u bosanskohercegovačkom zdravstvu vezan je za doniranje krvi potrebne za operacije. Naime to je moguće samo u entitetima u kojima se oboljeli liječi. Iz RS ne mogu pomoći pozivom na humanitarni telefon u FBiH, i obratno.
Tako je politička podijeljenost BiH postala svakodnevica građana, protiv koje se sve teže boriti. Delegat Stranke demokratske akcije u Domu naroda državnog Parlamenta i ljekar, Halid Genjac, smatra kako zbog nacionalističke igre političara, najviše ispaštaju građani.
„Građani svih naroda iz oba entiteta i svih kategorija svakodnevno trpe posljedice takvih postupaka. Te posljedice nažalost ponekad umiju biti vrlo teške i vrlo tragične za pojedince“, podsjeća Halid Genjac.
Samo pomoć u dijagnostici
Raspadom bivše Jugoslavije nastalo je šest republika sa mnogo manje stanovnika. Iako je prije rata postojala jaka veza sa tadašnjim liderima u pružanju medicinskih usluga, centrima u Ljubljani i Beogradu, danas je to tek u povoju.
Šef Klinike za ortopediju i traumatologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, Ismet Gavrankapetanović, ističe kako postoji saradnja među ljekarima, u vidu posjeta i stručnih seminara:
„Mi naše kadrove šaljemo i nama dolaze kolege iz Beograda, Zagreba, Ljubljane i Skopja. Mi smo upućeni jedni na druge i to je jedan stalni tok“, kaže Gavrankapetanović.
Za liječenje bosnaskohercegovačkih građana u inostranstvu najčešće se organizuju humanitarne akcije jer država navodno nema novca. S druge strane za većinu ljudi u BiH podvig je doći u sarajevski, mostarski ili pak banjalučki klinički centar na liječenje.
Kada je u pitanju saradanja ljekara iz regije, ona se najčešće zasniva na pomoći pri dijagnosticiranju određenih bolesti. Na primjer, kada se domaći ljekari suoče sa teškim oboljenjem, onda pošalju kolegama u Srbiji, Hrvatskoj ili Sloveniji nalaze pacijenata, tražeći pomoć pri utvrđivanju stanja oboljelog.
Ukoliko je potreban odlazak pacijenta u jednu od susjednih država, u kojoj ga mogu izliječiti, sam mora platiti troškove liječenja, koji najčešće prelaze cifru od 100.000 maraka.