Piše Charles Recknagel (priredila Biljana Jovićević)
Arapsko proljeće je prije dvije godine počelo s velikim nadama za bolju budućnost. Danas s protokom vremena stvari izgledaju mnogo komplikovanije.
Protekla 2012 bila je teška godina za arapska proljeća.
Egipat je u mukama najgore političke krize od kada je masovnim uličnim protestima svrgnut predsjednik Hosni Mubarak prošle godine. U Siriji se građanski rat pogoršava svakodnevno.
Takva stvarnost, plus problemi u mnogim drugim arapskim državama, u dramatičnom su kontrastu s optimizmom koji je okruživao 'arapska proljeća' prošle godine.
Optimizam je došao sa svrgavanjem četiri diktatora kao najveći izazov za autoritarne vlasti širom svijeta još od kolapsa sovjetskog bloka.
No, ako su pobune u Tunisu, Egiptu i Jemenu 2011. u velikoj mjeri bile pobjede „bez prosipanja krvi“, tmurni oblaci su se nadvili nad ove procese građanskim ratom u Libiji i strahom da se građenje nove demokratske države pokazalo mnogo teže nego samo svrgavanje diktatora.
Ove godine, ta su se strahovanja više nego obistinila.
U Egiptu, sekularisti i islamisti koji su bili ujedinjeni u rušenju Hosnija Mubaraka, podijelili su se zbog grubog pokušaja grabljenja ovlasti od novog islamističkog predsjednika Muhameda Morsija, što dovodi do smrtonosnog nasilja između pristalica dva tabora u zemlji.
Demonstrant Ez Abdel Aziz ovako je iskazao svoje nezadovoljstvo:
"Nedopustivo je da se svaki predsjednik u Egiptu miješa u izradu Ustava. Jedan demokratski izabrani predsjednik se ne bi trebao miješati u Ustav uopšte. On je samo trebao nadzirati rad Ustavnog odbora, i to je to."
U Tunisu, zemlji u kojoj je krenuo talas protesta u regionu decembra 2010, sekularisti i islamisti takođe su u sukobu. Islamisti na čelu prijelazne vlade kažu da pisanjem novog ustava ne namjeravaju uvesti islamske zakone. Ali sekularna grupe strahuju da bi se to moglo promijeniti prije nego što Ustav bude finalizovan negdje početkom 2013.godine.
(FOTOGALERIJA: Sirija, Egipat, Libija, Sudan - foto Goran Tomašević, Reuters)
Maha Azam iz londonskog Chatham Housea kaže da podjele između sekularista i islamista nijesu ništa novo u arapskom svijetu. No, podjele su se produbile s 'arapskim proljećem'.
"Podjela je uvijek bila tu. Ono što vidimo s otvaranjem političkog procesa, je da podjela postaje vidljivija što ima više različitih političkih snaga koje se bore za vlast i za uticaj. Mislim da ima puno opasnosti u društvima u kojima je privredni razvoj razvoj tako važan kao i što je važan stepen stabilnosti u početnim fazama demokratije, a pri tom ne postoji neka vrsta konsenzusa oko, na primjer, pisanje Ustava, do nekih osnovnih pitanja vlasti."
Azam kaže da je pitanje u 2013 - da li će se zemlje post-arapskog proljeća normalizovati ili ostati politički nestabilne. No, što god se dogodi, ona vjeruje da je put ka demokratiji nepovratan:
"Društva u arapskom svijetu koja su prošla 'arapsko proljeće' su otišla tako daleko u odbrani svojih zahtjeva za slobodnijim društvom, za većom odgovornošću, da je vrlo teško zamisliti da se proces vrati unazad."
U Siriji, u kojoj se vodi rat, izazov je drugačiji. Tu je pitanje za 2013. je li pobunjeničke snage mogu pobijediti sirijskog predsjednika Bašara al-Asada bez vanjske intervencije. Međunarodna rasprava nastavit će se fokusirati na to da li i kako se intervencija može izvesti kada joj se protive Asadovi saveznici Rusija i Kina.
Čak u regionu Zaliva, gdje 'arapsko proljeće' još ne stiže, osim u Bahreinu, budućnost izgleda neizvjesna.
Caroline Bain iz londonskog Economist intelligence unita (objavještajne jedinice), kaže da su naftom bogate zemlje Zaliva uspjele zadržati plimu promjena, zahvaljući ogromnom trošenju na socijalna davanja u posljednje vrijeme. No, ne postoji garanacija da je to više od krpljenja nekih rupa:
"Unutar Zaliva, mislim da je Saudijska Arabija vjerojatno ključna zemlja koja se suočava s izazovom u održavanju naroda zadovoljnim s vladajućim režimom. A svakako jedan od velikih značaja 'arapskog proljeća' bio je rast socijalnih medija, pa čak i u zatvorenim zemljama kao što je Saudijska Arabija koja se sada bori da zadrži talas društvenih medija izvan svojih granica", ocjenjuje Bain.
Arapsko proljeće je prije dvije godine počelo s velikim nadama za bolju budućnost. Danas s protokom vremena stvari izgledaju mnogo komplikovanije.
Protekla 2012 bila je teška godina za arapska proljeća.
Egipat je u mukama najgore političke krize od kada je masovnim uličnim protestima svrgnut predsjednik Hosni Mubarak prošle godine. U Siriji se građanski rat pogoršava svakodnevno.
Takva stvarnost, plus problemi u mnogim drugim arapskim državama, u dramatičnom su kontrastu s optimizmom koji je okruživao 'arapska proljeća' prošle godine.
Optimizam je došao sa svrgavanjem četiri diktatora kao najveći izazov za autoritarne vlasti širom svijeta još od kolapsa sovjetskog bloka.
No, ako su pobune u Tunisu, Egiptu i Jemenu 2011. u velikoj mjeri bile pobjede „bez prosipanja krvi“, tmurni oblaci su se nadvili nad ove procese građanskim ratom u Libiji i strahom da se građenje nove demokratske države pokazalo mnogo teže nego samo svrgavanje diktatora.
Ove godine, ta su se strahovanja više nego obistinila.
U Egiptu, sekularisti i islamisti koji su bili ujedinjeni u rušenju Hosnija Mubaraka, podijelili su se zbog grubog pokušaja grabljenja ovlasti od novog islamističkog predsjednika Muhameda Morsija, što dovodi do smrtonosnog nasilja između pristalica dva tabora u zemlji.
Demonstrant Ez Abdel Aziz ovako je iskazao svoje nezadovoljstvo:
"Nedopustivo je da se svaki predsjednik u Egiptu miješa u izradu Ustava. Jedan demokratski izabrani predsjednik se ne bi trebao miješati u Ustav uopšte. On je samo trebao nadzirati rad Ustavnog odbora, i to je to."
U Tunisu, zemlji u kojoj je krenuo talas protesta u regionu decembra 2010, sekularisti i islamisti takođe su u sukobu. Islamisti na čelu prijelazne vlade kažu da pisanjem novog ustava ne namjeravaju uvesti islamske zakone. Ali sekularna grupe strahuju da bi se to moglo promijeniti prije nego što Ustav bude finalizovan negdje početkom 2013.godine.
(FOTOGALERIJA: Sirija, Egipat, Libija, Sudan - foto Goran Tomašević, Reuters)
Sirija, Egipat, Libija, Sudan - fotografije Gorana Tomaševića, Reuters
Maha Azam iz londonskog Chatham Housea kaže da podjele između sekularista i islamista nijesu ništa novo u arapskom svijetu. No, podjele su se produbile s 'arapskim proljećem'.
"Podjela je uvijek bila tu. Ono što vidimo s otvaranjem političkog procesa, je da podjela postaje vidljivija što ima više različitih političkih snaga koje se bore za vlast i za uticaj. Mislim da ima puno opasnosti u društvima u kojima je privredni razvoj razvoj tako važan kao i što je važan stepen stabilnosti u početnim fazama demokratije, a pri tom ne postoji neka vrsta konsenzusa oko, na primjer, pisanje Ustava, do nekih osnovnih pitanja vlasti."
Azam kaže da je pitanje u 2013 - da li će se zemlje post-arapskog proljeća normalizovati ili ostati politički nestabilne. No, što god se dogodi, ona vjeruje da je put ka demokratiji nepovratan:
"Društva u arapskom svijetu koja su prošla 'arapsko proljeće' su otišla tako daleko u odbrani svojih zahtjeva za slobodnijim društvom, za većom odgovornošću, da je vrlo teško zamisliti da se proces vrati unazad."
U Siriji, u kojoj se vodi rat, izazov je drugačiji. Tu je pitanje za 2013. je li pobunjeničke snage mogu pobijediti sirijskog predsjednika Bašara al-Asada bez vanjske intervencije. Međunarodna rasprava nastavit će se fokusirati na to da li i kako se intervencija može izvesti kada joj se protive Asadovi saveznici Rusija i Kina.
Čak u regionu Zaliva, gdje 'arapsko proljeće' još ne stiže, osim u Bahreinu, budućnost izgleda neizvjesna.
Caroline Bain iz londonskog Economist intelligence unita (objavještajne jedinice), kaže da su naftom bogate zemlje Zaliva uspjele zadržati plimu promjena, zahvaljući ogromnom trošenju na socijalna davanja u posljednje vrijeme. No, ne postoji garanacija da je to više od krpljenja nekih rupa:
"Unutar Zaliva, mislim da je Saudijska Arabija vjerojatno ključna zemlja koja se suočava s izazovom u održavanju naroda zadovoljnim s vladajućim režimom. A svakako jedan od velikih značaja 'arapskog proljeća' bio je rast socijalnih medija, pa čak i u zatvorenim zemljama kao što je Saudijska Arabija koja se sada bori da zadrži talas društvenih medija izvan svojih granica", ocjenjuje Bain.