(Komentar *)
Ivan Pernar, saborski zastupnik Živog zida, ustvrdio je da se djecu cijepljenjem ''žigoše kao stoku''. Na nadlaktici im ostaje veliki ožiljak, jer se nešto stavlja u cjepivo kako bi ih trajno obilježili. I dao do znanja da je cijepljenje povezano s porastom autizma.
Drugom prigodom, školsku djecu odvraćao je od teorije evolucije, jer je ona ''izmišljotina'' i model ''kompaktibilan političkim uvjerenjima''.
Pristalica teorija urota prepun je svijet. Mali zeleni, alijeni, gmazovi i slična stvorenja, odavno su se iz SF romana, filmova i stripova preselili na stvarne medijske, pseudoznanstvene i parapolitičke pozornice. Stigli su i u Hrvatsku. I ušli u parlament, povećavajući vlastiti rejting iz mjeseca u mjesec.
Tzv. nesistemske ili protestne stranke i pokreti, fenomeni su koji nisu od jučer. Oni najčešće zrcale nezadovoljstvo establišmentom, političkom ili socijalnom situacijom, perspektivama nekog društva. Pojave se, protresu javnost upirući prstom u probleme koji ih tište, jačaju na očekivanjima promjena, pa se onda postepeno gase.
U Hrvatskoj se malo tko sjeća da je izvjesni Boris Mikšić, biznismen iz SAD, 2005. godine na predsjedničkim izborima osvojio gotovo 18 posto glasova i zamalo ušao u drugi krug. Tvrdio je da je pokraden. U različitim razdobljima javljale su se stranke i pojedinci s visokim rejtingom i velikom potporom birača, da bi u svega nekoliko mjeseci nestali s političke pozornice.
Sve ranije pojave, pokreti, stranke ili pojedinci prikazivali su se kao različiti, ali su u suštini djelovali po istoj političkoj matrici, u okviru istog poretka. Tako su ih doživjeli i birači.
Posljednjih nekoliko godina nastupilo je drugačije razdoblje, promijenilo se i globalno i domaće socijalno, ekonomsko i političko okruženje.
Globalna ekonomska kriza rezultirala je većim bogatstvom bogatih i daljnjim osiromašenjem siromašnih. Velesile vode svoje male i veće ratove nazivajući ih novim egzotičnim imenima. Terorizam se pokazao otpornim na sve antiterorističke kampanje. Političke elite su sljedbenici, a ne vođe.
Male zemlje gube korak uhvaćene u zamke dužničkog ropstva, korupcije, industrijske i ekološke devastacije sa sve slabijim obrazovnim sustavima, zdravstvenim i socijalnim standardima. Njihovi političari, s rijetkim izuzecima, iskazuju se kao pravi socijalni autisti. Rejting i izbori su jedini pokretač njihovog djelovanja. Jaz s političkim establišmentom sve se više pretvara u jaz s cjelokupnim društvenim poretkom i političkim sustavom.
Novi mediji i društvene mreže učinili su ove činjenice svakodnevnima, banalnima. Milijuni su uključeni u rasprave o vlastitom životu, društvu, budućnosti. Sa znanjima i mogućnostima koje posjeduju.
Nedvojbena demokratičnost društvenih medija, širenje participacije i komunikacije do neslućenih razmjera, pokazala je i svoje limite. Znanje i neznanje, upućenost i neupućenost, dobro i loše, pravda i nepravda, paralelno i ravnopravno egzistiraju.
Ušavši u vladajuću koaliciju, Most sve više postaje dio establišmenta: Šaškor
U toj novoj stvarnosti nastali su i neki novi pokreti, stranke i njihovi lideri. Među njima u Hrvatskoj se izdvajaju Most i Živi zid. Prvi je nastao kao prosvjedna platforma lokalnih političara, suočenih s korupcijom i blokadama sustava koje koče propulzivniji razvoj. Ušavši u vladajuću koaliciju, sve više postaju dio establišmenta, poprimajući iste odlike. Rejting im je u padu.
Drugi, Živi zid, pokret je koji je bio i ostao striktno opozicijski. Rasli su na suprotstavljanju bankama i kreditnim uvjetima koji su doveli do masovnih ovrha nad računima i imovinom građana. U međuvremenu, suprotstavljali su se svemu što je dolazilo iz bilo kakvih struktura, pa je ''biti protiv'' ostao njihov jedini politički program. Njihov rejting raste.
U političkom djelovanju služe se svim i svačim. Bukom, galamom, provokacijom, opstrukcijom rada Sabora. Argumenti i upućenost im nisu jača strana i to ih uopće ne brine. Cirkusantsko djelovanje Živog zida razotkrilo je cirkusku prirodu političkog života i sustav sam. Takozvane velike nacionalne teme prokazuju kao puku bitku za novac, vlast i utjecaj, domaću politiku kao slugansku, a političare na vlasti i u oporbi kao sličnu skupinu vođenu sebičnim interesima.
Utoliko njihova pojava ima stanovite otrežnjavajuće odlike.
Konkretno, Živi zid zapravo ništa ne radi, ni za što se sustavno ne zalaže. Uglavnom lupetaju koještarije, popabirčene na internetu. O svemu i svačemu se izjašnjavaju površno i neupućeno, važno je jedino – biti protiv vladajućeg ili općeprihvaćenog stava. To što su izgovorili o Rusiji, Americi, Ukrajini, energiji, ekologiji, poljoprivredi, religiji, školstvu, zdravstvu, što se jednom druže sa srpskim, a drugi put s hrvatskim fašistima, pa su onda protiv njih – to je za njih sve štos. I razlog za nove tisuće pristaša na društvenim mrežama. I protivnika, naravno.
Ozbiljna kritika ih ne dotiče, a napadi samo jačaju.
U Hrvatskoj je na djelu fenomen koji se javlja i u svijetu i pobire rezultate. Uspjeti se prikazati kao protivnik sustava, koristeći sve njegove beneficije, rugati se političkoj korektnosti, činjenicama i argumentima, lupetati što ti padne na um i pri tome politički rasti – to je trend koji se čini nezaustavljivim. Dokle? I kuda može dovesti?
U blagostanje sigurno neće.