Vjeronauk je u hrvatske škole, kao izborni predmet, uveden 1991. godine. Unatoč raspravama i upozorenjima kako vjeronauci nije mjesto u javnim i državnim školama, nijedna politička stranka ili opcija ne usudi se u to pitanje dirnuti, kako se ne bi zamjerila Katoličkoj crkvi i time izgubila dragocjene vjerničke glasove.
U proteklih 20 godina, katolički se vjeronauk u hrvatskim školama učvrstio i svake se godine sve više usavršava, a pohađa ga većina djece, ističe glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije, Zvonimir Ancić.
„U prošloj školskoj godini, oko 92% djece je upisalo vjeronauk u osnovnim školama, a oko 87% u srednjim školama”, kaže Ancić.
Većina djece koju smo anketirali voli ići na vjeronauk:
„Imamo dobrog profesora, pa nam je zanimljivo ići.”
„Jednostavno se na vjeronauku odmorimo od težih predmeta.”
„Dobiješ pet iz vjeronauke i popravi ti se prosjek.”
Glasnogovornik HBK, Zvonimir Ancić, podsjeća da se hrvatska Vlada na školski vjeronauk obvezala čak dvama ugovorima:
„Temeljni ugovor između Svete stolice i Vlade Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture potpisan je u prosincu 1996. godine, a nakon toga je potpisan još jedan provedbeni ugovor, dakle ugovor Vlade i Hrvatske biskupske konferencije o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama, koji je potpisan u siječnju 1999. godine.”
Republika Hrvatska je sporazume o izvođenju vjeronauka u školama potpisala i s ostalim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj.
„Imamo oko 5.000 djece na vjeronauku u hrvatskim školama u nekih 215 škola. Vjeroučitelji pretpostavljaju da oko 40% muslimanske djece ne pohađa vjeronauk”, kaže predsjednik Mešihata Islamske vjerske zajednice, muftija Ševko Omerbašić.
Tu činjenicu muftija Omerbašić obrazlaže, prije svega, jakom ateističkom zajednicom.
No, predstavnici Pravoslavne crkve u Hrvatskoj i danas tvrde da se pravoslavni vjeronauk u hrvatskom školama, unatoč zakonskim mogućnostima, u većini škola ne održava jer se roditelji boje da bi im dijete, zbog takve identifikacije, moglo imati neugodnosti.
Pravoslavni se vjeronauk održava uglavnom u školama Istočne Slavonije ili mjestima gdje su srpska djeca brojnija, ističe sveštenik Đorđe iz Srpske pravoslavne crkvene opštine Zagreb. Ali u Zagrebu, kaže, ni u jednoj školi jer se djeca ne javljaju, a za održavanje sata treba ih biti najmanje petero:
„Ljudi se boje da izdvajaju djecu, da ne bi bilo nekakvih provokacija, da se ne bi ta djeca izlagala ruglu. Zbog toga mi vjeronauk obavljamo u našim prostorijama crkvene opštine.”
Diskriminacija i pritisak
U Osnovnoj školi „Doktor Franjo Tuđman“, u Belom Manastiru, djeca pohađaju i katolički i pravoslavni vjeronauk. No, ravnatelj Damir Mendler osobno misli da je vjeronauku mjesto u crkvi, a ne u školi, i da je velik problem kako za vrijeme vjeronauka, organizirati djecu koja ga ne pohađaju.
„Oni su nažalost prisiljeni da im nešto organiziramo ako imaju prazan sat, na primjer da odu u knjižnicu ili da jednostavno čekaju dva sata, što je najgora stvar”, navodi Mendler.
Sanja je učenica Prve zagrebačke gimnazije i većina prijatelja joj voli ići na vjeronauk. Ona osobno ne ide:
„U osnovnoj školi smo bili u knjižnici, a sada idem na etiku. Imam prijatelje iz Lošinja koji, kada imaju prazan sat, onda su po hodnicima ili su van škole, ako ih ravnatelj pusti. U biti, njima je zabavno jer onda rade šta hoće.”
Zamjenica pravobraniteljice za djecu, Ester Radmilo, kaže da su im se proteklih godina, upravo zbog toga, obraćali mnogi roditelji i žalili se na diskriminaciju i nejednak tretman djece u školi jer su djeca, koja ne pohađaju nastavu vjeronauka, uglavnom, za to vrijeme, smještena u neadekvatnim prostorijama, a često i nisu pod nadzorom učitelja, što mnogi roditelji doživljavaju kao pritisak da ipak upišu dijete na vjeronauk:
„Mi smo dali preporuku školama i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa da molimo da se nastava vjeronauka održava u pravilu, ili na početku, ili na kraju rasporeda, ili u drugom turnusu, kako djeca ne bi imala rupe u rasporedu“, navodi Ester Radmilo.
Glasnogovornik Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Duje Bonači, pojašnjava način financiranja vjeroučitelja, što mnogi drže nelogičnim, jer ih Crkva imenuje, a država financira.
„Vjerska zajednica ima autonomiju u imenovanju nastavnika pojedinog vjeronauka. Što se tiče financiranja, ako više od sedam učenika pohađa određeni vjeronauk, onda se troškovi plaća nastavnika pokrivaju od strane države. Ako je taj broj manji, onda vjerska zajednica mora sama financirati troškove nastavnika”, kaže Bonači.
Novinar i teolog Drago Pilsel kaže da se školski vjeronauk u Hrvatskoj pretvorio i u svojevrsnu ideologizaciju, osobito 90-tih:
„Onda smo napravili jednu anketu. Pitali smo djecu: zašto su upisali vjeronauk? Dovijali smo svakakve odgovore. Najčešće su djeca odgovarala da žele biti dobri Hrvati. To je bila potvrda da je vjeronauk sredstvo ideologizacije ili nacional identifikacije, a ne ono što mora biti – uključenje djeteta u život crkvene zajednice”, ocjenjuje Pilsel.
No, nijedna se politička stranka ne usudi u to pitanje dirnuti, kako se ne bi zamjerila katoličkoj Crkvi, i time izgubila glasove vjernika, ističe sociolog religije Ivan Markešić, iz zagrebačkog Instituta za društvene znanosti „doktor Ivo Pilar“:
„Ugovore sa hrvatskom državom nije potpisala Hrvatska biskupska konferencija, nego je potpisala država Sveta stolica iz Vatikana i na taj način zapravo međunarodnim ugovorom obvezala državu Hrvatsku da se toga mora pridržavati. Bilo je naravno pokušaja da se vjeronauk premjesti u područje crkvenih institucija, religijskih zajednica, ali to se odmah smatra kao napad na Katoličku crkvu i njenu povijesnu ulogu, da smo mi kao država dužni zahvaljivati se Katoličkoj crkvi za sve što je ona u povijesti učinila za hrvatski narod. Naravno, u svemu ovome dobro profitiraju i druge vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj i nijedna se ne buni protiv toga. Sve žele imati isti status kao što ima i Rimokatolička crkva, jer na taj način dobivaju dobar bokun novaca iz državnoga proračuna”, zaključuje Markešić.
U proteklih 20 godina, katolički se vjeronauk u hrvatskim školama učvrstio i svake se godine sve više usavršava, a pohađa ga većina djece, ističe glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije, Zvonimir Ancić.
„U prošloj školskoj godini, oko 92% djece je upisalo vjeronauk u osnovnim školama, a oko 87% u srednjim školama”, kaže Ancić.
Većina djece koju smo anketirali voli ići na vjeronauk:
„Imamo dobrog profesora, pa nam je zanimljivo ići.”
„Jednostavno se na vjeronauku odmorimo od težih predmeta.”
„Dobiješ pet iz vjeronauke i popravi ti se prosjek.”
Glasnogovornik HBK, Zvonimir Ancić, podsjeća da se hrvatska Vlada na školski vjeronauk obvezala čak dvama ugovorima:
„Temeljni ugovor između Svete stolice i Vlade Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture potpisan je u prosincu 1996. godine, a nakon toga je potpisan još jedan provedbeni ugovor, dakle ugovor Vlade i Hrvatske biskupske konferencije o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama, koji je potpisan u siječnju 1999. godine.”
Republika Hrvatska je sporazume o izvođenju vjeronauka u školama potpisala i s ostalim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj.
„Imamo oko 5.000 djece na vjeronauku u hrvatskim školama u nekih 215 škola. Vjeroučitelji pretpostavljaju da oko 40% muslimanske djece ne pohađa vjeronauk”, kaže predsjednik Mešihata Islamske vjerske zajednice, muftija Ševko Omerbašić.
Tu činjenicu muftija Omerbašić obrazlaže, prije svega, jakom ateističkom zajednicom.
No, predstavnici Pravoslavne crkve u Hrvatskoj i danas tvrde da se pravoslavni vjeronauk u hrvatskom školama, unatoč zakonskim mogućnostima, u većini škola ne održava jer se roditelji boje da bi im dijete, zbog takve identifikacije, moglo imati neugodnosti.
Pravoslavni se vjeronauk održava uglavnom u školama Istočne Slavonije ili mjestima gdje su srpska djeca brojnija, ističe sveštenik Đorđe iz Srpske pravoslavne crkvene opštine Zagreb. Ali u Zagrebu, kaže, ni u jednoj školi jer se djeca ne javljaju, a za održavanje sata treba ih biti najmanje petero:
„Ljudi se boje da izdvajaju djecu, da ne bi bilo nekakvih provokacija, da se ne bi ta djeca izlagala ruglu. Zbog toga mi vjeronauk obavljamo u našim prostorijama crkvene opštine.”
Diskriminacija i pritisak
U Osnovnoj školi „Doktor Franjo Tuđman“, u Belom Manastiru, djeca pohađaju i katolički i pravoslavni vjeronauk. No, ravnatelj Damir Mendler osobno misli da je vjeronauku mjesto u crkvi, a ne u školi, i da je velik problem kako za vrijeme vjeronauka, organizirati djecu koja ga ne pohađaju.
„Oni su nažalost prisiljeni da im nešto organiziramo ako imaju prazan sat, na primjer da odu u knjižnicu ili da jednostavno čekaju dva sata, što je najgora stvar”, navodi Mendler.
Sanja je učenica Prve zagrebačke gimnazije i većina prijatelja joj voli ići na vjeronauk. Ona osobno ne ide:
„U osnovnoj školi smo bili u knjižnici, a sada idem na etiku. Imam prijatelje iz Lošinja koji, kada imaju prazan sat, onda su po hodnicima ili su van škole, ako ih ravnatelj pusti. U biti, njima je zabavno jer onda rade šta hoće.”
Zamjenica pravobraniteljice za djecu, Ester Radmilo, kaže da su im se proteklih godina, upravo zbog toga, obraćali mnogi roditelji i žalili se na diskriminaciju i nejednak tretman djece u školi jer su djeca, koja ne pohađaju nastavu vjeronauka, uglavnom, za to vrijeme, smještena u neadekvatnim prostorijama, a često i nisu pod nadzorom učitelja, što mnogi roditelji doživljavaju kao pritisak da ipak upišu dijete na vjeronauk:
„Mi smo dali preporuku školama i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa da molimo da se nastava vjeronauka održava u pravilu, ili na početku, ili na kraju rasporeda, ili u drugom turnusu, kako djeca ne bi imala rupe u rasporedu“, navodi Ester Radmilo.
Glasnogovornik Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Duje Bonači, pojašnjava način financiranja vjeroučitelja, što mnogi drže nelogičnim, jer ih Crkva imenuje, a država financira.
„Vjerska zajednica ima autonomiju u imenovanju nastavnika pojedinog vjeronauka. Što se tiče financiranja, ako više od sedam učenika pohađa određeni vjeronauk, onda se troškovi plaća nastavnika pokrivaju od strane države. Ako je taj broj manji, onda vjerska zajednica mora sama financirati troškove nastavnika”, kaže Bonači.
Novinar i teolog Drago Pilsel kaže da se školski vjeronauk u Hrvatskoj pretvorio i u svojevrsnu ideologizaciju, osobito 90-tih:
„Onda smo napravili jednu anketu. Pitali smo djecu: zašto su upisali vjeronauk? Dovijali smo svakakve odgovore. Najčešće su djeca odgovarala da žele biti dobri Hrvati. To je bila potvrda da je vjeronauk sredstvo ideologizacije ili nacional identifikacije, a ne ono što mora biti – uključenje djeteta u život crkvene zajednice”, ocjenjuje Pilsel.
No, nijedna se politička stranka ne usudi u to pitanje dirnuti, kako se ne bi zamjerila katoličkoj Crkvi, i time izgubila glasove vjernika, ističe sociolog religije Ivan Markešić, iz zagrebačkog Instituta za društvene znanosti „doktor Ivo Pilar“:
„Ugovore sa hrvatskom državom nije potpisala Hrvatska biskupska konferencija, nego je potpisala država Sveta stolica iz Vatikana i na taj način zapravo međunarodnim ugovorom obvezala državu Hrvatsku da se toga mora pridržavati. Bilo je naravno pokušaja da se vjeronauk premjesti u područje crkvenih institucija, religijskih zajednica, ali to se odmah smatra kao napad na Katoličku crkvu i njenu povijesnu ulogu, da smo mi kao država dužni zahvaljivati se Katoličkoj crkvi za sve što je ona u povijesti učinila za hrvatski narod. Naravno, u svemu ovome dobro profitiraju i druge vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj i nijedna se ne buni protiv toga. Sve žele imati isti status kao što ima i Rimokatolička crkva, jer na taj način dobivaju dobar bokun novaca iz državnoga proračuna”, zaključuje Markešić.