Iako su političke elite u Crnoj Gori često koketirale sa crkvom i činile joj ustupke, vjeronauka nije uspjela da zauzme mjesto u školskom sistemu. Njeno uvođenje u obrazovni sistem bila je nemoguća misija, što zbog ustavnog određenja o sekularnosti države i građanskog koncepta, što zbog dubokih podjela u društvu i oštre političke polarizacije oko tog pitanja.
Vjeronauka u Crnoj Gori izučava se samo u vjerskim školama - Bogosloviji Srpske pravoslavne crkve na Cetinju i isturenom odjeljenju Novopazarske medrese u Rožajama - ili u okviru brojnih vjerskih objekata svih konfesija.
Država, kako nam kaže Vesna Gajević iz Ministarstva prosvjete, poštuje sekularizam kao Ustavnu kategoriju koja je odvaja od crkve, pa samim tim i od nauke o vjeri.
„Članom 14, Ustava Crne Gore, precizirano je da
vjerske zajednice odvojene su od države i vjerske zajednice su ravnopravne u slobodnom vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova. Shodno tome, Ministarstvo prosvjete i sporta nema ingerencije u pogledu kontrolisanja vjerskih škola i njihovih aktivnosti, kao ni uključivanja vjeronauke u obrazovni sistem Crne Gore“, navodi Vesna Gajević.
Da vjeronauci nema mjesta u crnogorskom obrazovnom sistemu, saglasna je direktorka Centra za građansko obrazovanje, Daliborka Uljarević. Ona smatra da bi uvođenje vjeronauke u škole, crnogorsko društvo samo vodilo unazad.
„Uvođenje vjeronauke bi prije svega vodilo ka klerikalizaciji društva, a Crna Gora je multietnička i multikonfesionalna država koja prolazi kroz težak period tranzicije, koji je obilježen borbom za osnovna ljudska prava. Reforma obrazovanja je uvela princip demokratskog građanstva. Mi smatramo da je to optimalno rješenje“, ocjenjuje Daliborka Uljarević.
Dilema između vjeronauke i građanskog vaspitanja za Budimira Aleksića, poslanika i vjerskog analitičara opozicione Nove srpske demokratije, je lažna i smatra da je vjeronauku trebalo uvesti u obrazovni sistem Crne Gore:
„Polazim od činjenice da je pravo na obrazovanje u duhu svoje vjere jedno od osnovnih ljudskih prava“, kaže Aleksić.
Ima prečih potreba
No, upravo specifičnosti Crne Gore, u kojoj se podvojenost i oštre podjele, sa političkog i nacionalnog, prenose i na vjerski teren, za šta su tipičan primjer loši odnosi i antagonizmi između Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve, razlog za stavove onih koji smatraju da bi uvođenje vjeronauke u škole u tim uslovima samo potenciralo konfesionalne podjele i da bi onda, umjesto generacija tolerantnih na vjerske različitosti, dobili vjerske fanatike.
Takva mišljenja za Budmira Aleksića apsolutno su neprihvatljiva i nisu utemeljena u stvarnosti.
„Vjernci se svuda razumiju. Oni komuniciraju između sebe. Uče vjeronauku u okviru svojih vjerskih zajednica“, navodi Aleksić.
I dok oko pitanja uvođenja vjeronauke u nastavni sistem
Crne Gore, kao obaveznog ili fakultativnog predmeta, nema dogovora, među političkim strankama kao međurješenje pominje se mogućnost uvođenja zasebnog predmeta koji bi zadovoljio potrebu učenika za obrazovanjem i edukacijom iz sfere religije. Za tako nešto, prema riječima Daliborke Uljarević, nema potrebe:
„Postoji dovoljno i obaveznih i izbornih predmeta koji to sve mogu pokriti. Obrazovanje ima mnogo prečih potreba, a ne da se isti guši vjerskim dogmama i podjelama.“
Na kraju, šta o pitanju uvođenja vjeronauke u škole u Crnu Goru misle sami građani? Izdvojili smo mišljenje jedne Podgoričanke:
„Mislim da Crna Gora za to nije spremna jer nam je sve podijeljeno, crkve su nam podijeljene, Akademije nauka su nam podjeljene, aktuelni momenti u obrazovanju nisu uopšte dobri za tako nešto, pa mislim da trenutno za to nema uslova, čak ni za taj jedan segment koji bi bio edukativnog karaktera.“
Vjeronauka u Crnoj Gori izučava se samo u vjerskim školama - Bogosloviji Srpske pravoslavne crkve na Cetinju i isturenom odjeljenju Novopazarske medrese u Rožajama - ili u okviru brojnih vjerskih objekata svih konfesija.
Država, kako nam kaže Vesna Gajević iz Ministarstva prosvjete, poštuje sekularizam kao Ustavnu kategoriju koja je odvaja od crkve, pa samim tim i od nauke o vjeri.
„Članom 14, Ustava Crne Gore, precizirano je da
vjerske zajednice odvojene su od države i vjerske zajednice su ravnopravne u slobodnom vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova. Shodno tome, Ministarstvo prosvjete i sporta nema ingerencije u pogledu kontrolisanja vjerskih škola i njihovih aktivnosti, kao ni uključivanja vjeronauke u obrazovni sistem Crne Gore“, navodi Vesna Gajević.
Da vjeronauci nema mjesta u crnogorskom obrazovnom sistemu, saglasna je direktorka Centra za građansko obrazovanje, Daliborka Uljarević. Ona smatra da bi uvođenje vjeronauke u škole, crnogorsko društvo samo vodilo unazad.
„Uvođenje vjeronauke bi prije svega vodilo ka klerikalizaciji društva, a Crna Gora je multietnička i multikonfesionalna država koja prolazi kroz težak period tranzicije, koji je obilježen borbom za osnovna ljudska prava. Reforma obrazovanja je uvela princip demokratskog građanstva. Mi smatramo da je to optimalno rješenje“, ocjenjuje Daliborka Uljarević.
Dilema između vjeronauke i građanskog vaspitanja za Budimira Aleksića, poslanika i vjerskog analitičara opozicione Nove srpske demokratije, je lažna i smatra da je vjeronauku trebalo uvesti u obrazovni sistem Crne Gore:
„Polazim od činjenice da je pravo na obrazovanje u duhu svoje vjere jedno od osnovnih ljudskih prava“, kaže Aleksić.
Ima prečih potreba
No, upravo specifičnosti Crne Gore, u kojoj se podvojenost i oštre podjele, sa političkog i nacionalnog, prenose i na vjerski teren, za šta su tipičan primjer loši odnosi i antagonizmi između Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve, razlog za stavove onih koji smatraju da bi uvođenje vjeronauke u škole u tim uslovima samo potenciralo konfesionalne podjele i da bi onda, umjesto generacija tolerantnih na vjerske različitosti, dobili vjerske fanatike.
Takva mišljenja za Budmira Aleksića apsolutno su neprihvatljiva i nisu utemeljena u stvarnosti.
„Vjernci se svuda razumiju. Oni komuniciraju između sebe. Uče vjeronauku u okviru svojih vjerskih zajednica“, navodi Aleksić.
I dok oko pitanja uvođenja vjeronauke u nastavni sistem
Crne Gore, kao obaveznog ili fakultativnog predmeta, nema dogovora, među političkim strankama kao međurješenje pominje se mogućnost uvođenja zasebnog predmeta koji bi zadovoljio potrebu učenika za obrazovanjem i edukacijom iz sfere religije. Za tako nešto, prema riječima Daliborke Uljarević, nema potrebe:
„Postoji dovoljno i obaveznih i izbornih predmeta koji to sve mogu pokriti. Obrazovanje ima mnogo prečih potreba, a ne da se isti guši vjerskim dogmama i podjelama.“
Na kraju, šta o pitanju uvođenja vjeronauke u škole u Crnu Goru misle sami građani? Izdvojili smo mišljenje jedne Podgoričanke:
„Mislim da Crna Gora za to nije spremna jer nam je sve podijeljeno, crkve su nam podijeljene, Akademije nauka su nam podjeljene, aktuelni momenti u obrazovanju nisu uopšte dobri za tako nešto, pa mislim da trenutno za to nema uslova, čak ni za taj jedan segment koji bi bio edukativnog karaktera.“