Zajedničkim projektom tri kazališta, predstavom Prokleta avlija, Virovitičani, Užičani i Tuzlaci obilježavaju 50-tu godinu od kad je Ivi Andriću, kao jedinom piscu sa ovih prostora, uručena Nobelova nagrada za književnost.
Pripovijest o tjeskobama Ćamil-efendijinim, postala je istinski stvaralački izazov za tri ansambla, iz tri različite države, upravo u vrijeme kad se, u sve te tri države s podjednakim entuzijazmom, tamo neki patuljci upinju ne bi li isključivo sebi prigrabili 50-godišnji sjaj Nobelovog odličja.
Vlado Kerošević, glumac i prvi čovjek tuzlanskog Kabare teatra, inače pokretač ovog idiličnog projekta, naprosto vapi:
„Marginalno je, beznačajno je, neutemeljeno je da se na prostorima zapadnog Balkana otimaju čiji je on – srpski, bosansko-hercegovački ili hrvatski književnik. Ivo Andrić je planetarna činjenica. On je iznad svih nas.“
Pripada svima, pa su zato i odlučili zajednički, kako to i dolikuje, da se stvaralački potencijali tri prijateljska ansambla predaju već nagrađivanoj dramatizaciji Proklete avlije, Beograđanina Nebojše Bradića, koji se uhvatio i u koštac sa režijom. Ravnatelj virovitičkog kazališta, Miran Hajoš, svjedoči o raspodjeli umjetničkih zaduženja:
„Ima pet glumaca iz Virovitice, jedan iz Užica, jedan iz Beograda i četiri iz Tuzle. Otprilike je to ravnopravno raspoređeno na sve tri države, na sva tri kazališta. Užice recimo ima manje glumaca, ali daje scenografa.“
Proba ovdje, proba tamo i evo, jedna nova Avlija osvanula u tri zasebna vilajeta.
„Mislim da je ovo prva općenito regionalna saradnja tri kazališta iz ovog dijela unazad 20 godina“, kaže Hajorš.
Tuzlaka Vladu Keroševića, glumca i reditelja, koji se neštedimice troši na novim i novim izazovima, pitamo zašto Prokleta avlija, kad i kod Nobelovca ima tekstova koje je lakše teatarski čitati od onomadne metafore, a iznenadnog sinonima, za sudbinu balkanskih prostora.
„Prokleta avlija je priča o toleranciji i kohabitaciji na egzistencionalnom minimumu ljudi beskrajno različitih, koji su se na jednom mjestu, u zatvoru, našli, došavši sa različitih strana svijeta. Tu su Bosanci, Jevreji, Jermeni, Turkmeni i nema koga nema. Oni su našli tolerantni nivo podnošljivosti u kojem uspijevaju preživljavati. To je konotacija sa vremenom i prostorom u kome mi živimo“, pojašnjava Kerošević.
Zajednička stvaralačka energija
Upravo o pokušaju da se konačno prestanemo koprcati u prokletstvima vlastitih avlija, najdublje svjedoči vjerovatno najznačajniji regionalni pozorišni festival, sarajevski MESS.
Godinama već, bez ikakva zazora, ovdje se okupljaju teatarski zaljubljenici iz čitavog regiona. Dolaze da slobodno izraze svoju stvaralačku energiju, da neometano raspravljaju i o pitanjima koja su u nekim drugim sredinama ostala tabui.
I ove godine, na 51-ovom po redu MESS-u naći će se projekti u kojima zajednički, na tekstovima pisaca iz jedne zemlje rade autori iz druge, a sve sa ansamblima iz treće, ili četvrte.
Prebrojavanje i pokazivanje prstom te vrste u ovoj umjetnosti više nije bitno. Nije ni izazov za samozvane čuvare „poretka stvari”, osim ako ne zaluta neki patuljak sa početka naše priče. Srećom, i on će radije trbuhozborom, nego naglas.
MESS je sasvim nalik svom lideru, Dini Mustafiću, reditelju koji je među prvima krenuo preko granica i radio sa ansamblima iz svih dijelova nekad zajedničkog kulturnog prostora.
„Uvijek sam govorio da vjerujem da je taj prostor organski upućen jedan na druge. Mnogo toga postoji što nas povezuje, a manje nas odvaja. Mislim da je krvavi rat 90-tih dobrim dijelom bio usmjeren i protiv južnoslovenskog kulturnog prostora. Ipak je Hrvatima bilo nemoguće oduzeti Steriju Popovića i Nušića, a Srbima Krležu i Ranka Marinkovića. Pisci, knjige, muzički koncerti, likovne izložbe su prvi koji su srušili nove administrativne granice, nove državne barijere. Počele su se kulturne relacije uspostavljati mnogo prije, nego su se počele uspostavljati diplomatske relacije. Kultura će sasvim sigurno da odigra onu prvu, najvažniju ulogu, bez koje nema dimenzije budućnosti - a to je pomirenje i isključenje te iste“, kaže Mustafić.
Pripovijest o tjeskobama Ćamil-efendijinim, postala je istinski stvaralački izazov za tri ansambla, iz tri različite države, upravo u vrijeme kad se, u sve te tri države s podjednakim entuzijazmom, tamo neki patuljci upinju ne bi li isključivo sebi prigrabili 50-godišnji sjaj Nobelovog odličja.
Vlado Kerošević, glumac i prvi čovjek tuzlanskog Kabare teatra, inače pokretač ovog idiličnog projekta, naprosto vapi:
„Marginalno je, beznačajno je, neutemeljeno je da se na prostorima zapadnog Balkana otimaju čiji je on – srpski, bosansko-hercegovački ili hrvatski književnik. Ivo Andrić je planetarna činjenica. On je iznad svih nas.“
Pripada svima, pa su zato i odlučili zajednički, kako to i dolikuje, da se stvaralački potencijali tri prijateljska ansambla predaju već nagrađivanoj dramatizaciji Proklete avlije, Beograđanina Nebojše Bradića, koji se uhvatio i u koštac sa režijom. Ravnatelj virovitičkog kazališta, Miran Hajoš, svjedoči o raspodjeli umjetničkih zaduženja:
„Ima pet glumaca iz Virovitice, jedan iz Užica, jedan iz Beograda i četiri iz Tuzle. Otprilike je to ravnopravno raspoređeno na sve tri države, na sva tri kazališta. Užice recimo ima manje glumaca, ali daje scenografa.“
Proba ovdje, proba tamo i evo, jedna nova Avlija osvanula u tri zasebna vilajeta.
„Mislim da je ovo prva općenito regionalna saradnja tri kazališta iz ovog dijela unazad 20 godina“, kaže Hajorš.
Tuzlaka Vladu Keroševića, glumca i reditelja, koji se neštedimice troši na novim i novim izazovima, pitamo zašto Prokleta avlija, kad i kod Nobelovca ima tekstova koje je lakše teatarski čitati od onomadne metafore, a iznenadnog sinonima, za sudbinu balkanskih prostora.
„Prokleta avlija je priča o toleranciji i kohabitaciji na egzistencionalnom minimumu ljudi beskrajno različitih, koji su se na jednom mjestu, u zatvoru, našli, došavši sa različitih strana svijeta. Tu su Bosanci, Jevreji, Jermeni, Turkmeni i nema koga nema. Oni su našli tolerantni nivo podnošljivosti u kojem uspijevaju preživljavati. To je konotacija sa vremenom i prostorom u kome mi živimo“, pojašnjava Kerošević.
Zajednička stvaralačka energija
Upravo o pokušaju da se konačno prestanemo koprcati u prokletstvima vlastitih avlija, najdublje svjedoči vjerovatno najznačajniji regionalni pozorišni festival, sarajevski MESS.
Godinama već, bez ikakva zazora, ovdje se okupljaju teatarski zaljubljenici iz čitavog regiona. Dolaze da slobodno izraze svoju stvaralačku energiju, da neometano raspravljaju i o pitanjima koja su u nekim drugim sredinama ostala tabui.
I ove godine, na 51-ovom po redu MESS-u naći će se projekti u kojima zajednički, na tekstovima pisaca iz jedne zemlje rade autori iz druge, a sve sa ansamblima iz treće, ili četvrte.
Prebrojavanje i pokazivanje prstom te vrste u ovoj umjetnosti više nije bitno. Nije ni izazov za samozvane čuvare „poretka stvari”, osim ako ne zaluta neki patuljak sa početka naše priče. Srećom, i on će radije trbuhozborom, nego naglas.
MESS je sasvim nalik svom lideru, Dini Mustafiću, reditelju koji je među prvima krenuo preko granica i radio sa ansamblima iz svih dijelova nekad zajedničkog kulturnog prostora.
„Uvijek sam govorio da vjerujem da je taj prostor organski upućen jedan na druge. Mnogo toga postoji što nas povezuje, a manje nas odvaja. Mislim da je krvavi rat 90-tih dobrim dijelom bio usmjeren i protiv južnoslovenskog kulturnog prostora. Ipak je Hrvatima bilo nemoguće oduzeti Steriju Popovića i Nušića, a Srbima Krležu i Ranka Marinkovića. Pisci, knjige, muzički koncerti, likovne izložbe su prvi koji su srušili nove administrativne granice, nove državne barijere. Počele su se kulturne relacije uspostavljati mnogo prije, nego su se počele uspostavljati diplomatske relacije. Kultura će sasvim sigurno da odigra onu prvu, najvažniju ulogu, bez koje nema dimenzije budućnosti - a to je pomirenje i isključenje te iste“, kaže Mustafić.