Na Forbsovoj listi najbogatijih ljudi u svetu za 2009. godinu, broj milijardera je smanjen na 793 sa 1.125 u prethodnoj 2008. godini. Odnosno, ukupno bogatstvo milijardera, koje je prošle godine iznosilo 4,4 hiljade milijardi dolara, opalo je na 2,4 hiljade milijardi, odnosno za 45 odsto. Ključni uzrok je svetska ekonomska kriza na koju nisu imuni ni bogati.
Naprotiv, u zavisnosti od posla, čak su i najviše izloženi. Tako je najbogatiji Rus Oleg Deripaska takoreći preko noći izgubio oko 35 milijardi dolara, pa mu je preostalo „svega“ 4,9 milijardi. Pritisnut dugovima prema bankama i ostalim poveriocima, on je zatražio pomoć države. Predsednik Medvedev je obećao podršku. I na prostoru bivše Jugoslavije, pojedini tajkuni su zatražili pomoć države u povoljnijim kreditima i raznim drugim olakšicama. Tako se nezvanično govorilo da je najbogatiji Srbin Miroslav Mišković skrenuo pažnju vlastima da ako mu ne pomognu, onda će se 25 hiljada zaposlenih u njegovim firmama naći na ulici, odnosno na teret države.
Tajkuni kontrolišu državu
U Srbiji država ne kontroliše tajkune, već tajkuni kontrolišu državu. Ovo je već nekoliko godina notorna dijagnoza, na koju ukazuje nevladin sektor, ali niko se zbog toga mnogo ne uzrujava – ni partijski vrhovi, ni državni tužilac, ni krupni biznis začet u vezi sa Miloševićevim režimom sumnjivim prvim milionom. Branka Trivić:
Ono što zabrinjava i na šta takođe ukazuje civilni sektor jeste činjenica da se matrica odnosa između vlasti i krupnog biznisa nije promenila odlaskom prošlog režima sa scene. Narotiv, ojačala se, legalizovala i legitimizovala. Već gotovo celu deceniju nakon „oktobarske revolucije“, vlast Srbije kroji zakone, propise i poreze po meri tajkuna i njihovih apetita, koji su sada toliki da ova društvena kasta ima ogromnu političku ucenjivačku moć. Samo Milorad Mišković zapošljava više od 25 hiljada ljudi, pa u svakom trenutku, a pogotovo u vreme ove duboke ekonomske krize, može pretiti velikim talasima otpuštanja, što bi bila smrtna pretnja za vlast i po vlast. Javna je tajna da tajkuni finansiraju i poziciju i opoziciju. To treba videti kao jedan od razloga što u stranačkim friziranim finansijskim izveštajima njihovih imena nema. To je nedvosmisleno pre nekoliko dana izjavio i sam zamenik premijera i ministar policije Ivica Dačić. U Srbiji se – kaže – mnogi plaše da budu legalni donatori ili sponzori našim strankama, iako je to u svetu normalno i uobičajeno, zato što ih je strah političkog revanšizma od drugih stranaka ukoliko njihova partija, za koju navijaju, ne dođe na vlast. Zato je to – kako se izrazi Dačić – crno tržište, a dešava se i da mnogi biznismeni pomažu sve stranke kako bi se unapred obezbedili. I ukupan ekonomski sistem u Srbiji, ocenjuje ekonomski ekspert Milan Kovačević, nije stavio u isti položaj mali i veliki biznis. Prvilegovani krupni kapital je smer u kojem treba ići kad se traži odgovor na pitanje zašto već gotovo celu deceniju od demokratskih promena nema transparentnosti u finansiranju političkih partija:
„Veliki kapital je u mogućnosti da utiče na Vladu u pogledu poreskih uslova i u pogledu nekih drugih uslova koji onda indirektno mogu rezultirati u većoj koristi za velike nego za male, i to je dosta očigledno. Jer, koji bi bio drugi razlog da se ne može srediti finansiranje partija na transparentan način nego sumnja da to služi za takav uticaj velikog kapitala, da oni dobiju neke povoljnije uslove? Ovde nije mnogo važno da li je samo povoljniji uslov kamate, nego, recimo, da li je nekim sistemskim mjerama, na bilo koji način veliki kapital stavljen u povoljniji položaj nego mali.“
Zoran Drakulić, vlasnik kompanije East Point, kaže da nosioci krupnog kapitala, kao poslodavci koji zapošljavaju veliki broj ljudi, nemaju bilo kakve olakšice od strane države:
„Mi nosimo najveći teret. Pogotovo ljudi koji imaju veliki broj zaposlenih. E sad, ima nas raznih – ima onih koji zapošljavaju mnogo ljudi, a ima i onih koji ne zapošljavaju nikoga. Ali mi koji zapošljavamo, koji imamo veliku proizvodnju, mi smo najviše opterećeni.“
Da li ste se obraćali državi za neke pogodnosti?
„Da, ali tih pogodnosti u suštini nema. Osim možda što dobijemo malo povoljniji kredit. U inostranstvu i dalje dobivamo još povoljnije kredite nego ovde. Ovo što ovde dobivamo nije ništa. Pošto smo siromašna država, nemamo mnogo mogućnosti da pomognemo našim privrednicima, za razliku od država u okruženju, koje su, ili u evropskoj zajednici ili su dovoljno bogate da svojim privrednicima mogu pomoći.“
Da li je u redu da gospodin Mišković dobija kredite pod povoljnijim uslovima, a da je javna tajna da svojim dobavljačima duguje po šest meseci i više? A oni jadni ne smeju da se oglase, jer će im onda skinuti proizvode.
„Verovatno su i dobavljači tražili, oni koji su mogli. Ja sam negde u oktobru-novembru mesecu rekao da će ta mala i srednja preduzeća biti najviše pogođena. Država je morala da se zaduži u inostranstvu da bi spasila privredu.“
Kada se pogleda devet godina unazad, ne treba dokazivati da su krupni biznismeni, kroz proces privatizacije imali neslućene privilegije i da su, uprkos širokom uverenju da su to stranci, upravo oni vlasnici najvećeg dela prodate bivše državne svojine. Došli su u posed ekskluzivnih parcela u Beogradu recimo. Kako? Vrlo jednostavno – kupe propalo preduzeće, ali ne zbog namere da ga podignu na noge, nego da se dočepaju zemljišta na kojem se nalazi. Iako po važećem zakonu o građevinskom, još uvek neprivatizovanom zemljištu kupac takvog preduzeća, osim prava na korišćenje dela nužnog za delatnost koju obavlja, zemljište na kojem je preduzeće ne dobija u vlasništvo, jer neizgrađenim građevinskim zemljištem može da raspolaže samo država, zakon si, i vlasti i tajkuni uveliko ignorisali i još uvek ignorišu. Tako se sada događa da Luka Beograd, prodata biznismenima Miškoviću i Beku, drsko ističe pravo na gradsko građevinsko zemljište, bez ikakvog tendera i nadoknade. Gradonačelnik Beograda, demokratski kadar, Dragan Đilas, i sam eklatantno krši zakon, pa sa njima čak o tome pregovara i potpisuje nekakve memorandume o razumevanju. Grad čak menja urbanistički plan, i to samo par godina nakon njegovog usvajanja, plaćajući skoro milion evra za nekakvu studiju izvodljivosti, da bi o trošku građana izmestio Luku, kako bi ovi tajkuni, na besplatno stečenoj ekskluzivnoj lokaciji na obali Dunava, mogli da grade stotine hiljada kvadrata stambenog poslovnog prostora. Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, kaže za naš program da novi vlasnici Luke – Mišković i Beko – nisu stekli nikakvo pravo vlasništva nad tim zemljištem, pa ne postoji zakonsko pravo za pregovore o tom zemljištu. Đilasovljevo potpisivanje memoranduma sa vlasnicima Luke, Antikorupcijski savet je označio kao pokušaj nezakonite promene namene zemljišta, na štetu građana i zakona Srbije:
„U Zakonu o građevinskom zemljištu piše da gradsko građevinsko zemljište u državnoj svojini ne može da se otuđi iz državne svojine. Na korištenje to zemljište može da daje samo država odnosno grad na koji država prenosi vlasništvo tog zemljišta. Pravo raspolaganja tim zemljištem ima Beograd i on raspisuje tendere.“
Ljudi poput Miškovića i Beka, kaže sagovornica Radija Slobodna Evropa, u sprezi s partijskim liderima i funkcionerima države i grada, pojavljuju se kao oni koji menjaju urbanističke planove, pregovaraju o zemljištu i pri tom mogu, preko državnih institucija, da građanima koji su stekli valjano pravo, ne dozvole da to pravo koriste. Nema ništa drugo osim da se kaže – kriminalno kršenje zakona u slučaju Luka Beograd jeste posao za državnog tužioca, naglašava Verica Barać:
„Ako se državni tužilac ne bavi ovakvim zloupotrebama na štetu države, činjenicom da za potrebe privatnih investitora grad ulazi u skup i nepotreban postupak kao što je u ovom trenutku finansiranje i plan izmeštanja Luke, da bi neko ko je kupio hangare postao investitor stotine hiljada kvadrata, onda vidite u kakvom stanju su naše institucije i šta je ustvari napore izvršne vlasti – da ih i dalje drži sve potpuno pod kontrolom. Tako da kad određeni moćni ljudi ne poštuju zakone i procedure, nijedna institucija ne reaguje.“
Gradonačelnik Beograda je nakon upozorenja gospođe Barać, odnosno njenog Antikorupcijskog saveta tražio od vlade informaciju – ko iza saveta stoji. A i u posljednjem intervjuu u nedeljniku „Vreme“, uz gomilu konfuznih izjava, Đilas potvrđuje da pregovara sa Lukom Beograd o zemljištu. Izgleda da mu još niko nije dojavio da prema važećem zakonu nema o čemu da se pregovara, što ga – razume se – ne oslobađa od odgovornosti. Pardon, kakve odgovornosti u zemlji u kojoj se tužilac „ne meša u svoj posao“.
Neraskidiva veza novih bogataša i političara
I u Bosni i Hercegovini postoji neraskidiva veza političara i tajkuna izvan očiju javnosti, koji prave razne dilove na svoju ličnu korist. Marija Arnautović:
U Bosni i Hercegovini, kao i u ostalim zemljama u regionu, novi bogataši pomažu političarima i obrnuto – za finansiranje političkih kampanja i pomoć da se održe na vlasti, zauzvrat se dobivaju povoljniji krediti ili slične povlastice. No, analitičari smatraju da to nije samo zbog globalne ekonomske krize, niti da postoji realna prijetnja da bi, ukoliko privatne firme velikih bogataša propadnu, došlo do bitnih socijalnih potresa. Ekonomska analitičarka Svetlana Cenić kaže da je osnovni problem u BiH nepostojanje zakona u utvrđivanju porijekla imovine:
„To kad zaživi, onda možemo pričati kako su ti naši tajkuni došli do tih para, ko im je pomogao da do tih para dođu i koliko je to legalno. A onda ćemo tek pričati o luksuzu. BiH je izdvojila jednu malu grupu ljudi koja živi izuzetno dobro, dobija sve poslove, sve im je dozvoljeno na ovoj planeti, upravljaju politikom i ne snose nikakvu odgovornost, dok svi oni ostali preživljavaju, tavore i bore se za svoje mjesto pod suncem.“
Država nema interes da pomaže nove bogataše, već pojedinci iz političkog vrha koji su jako bliski sa tajkunima. Riječ je o uzajamnom odnosu kaže Asim Metiljević, novinar magazina Slobodna Bosna:
„Tajkuni finansiraju kampanje i pomažu na druge načine. Političari se brinu o njihovom razvoju, povoljnijem kreditiranju i tako dalje. Tu nema nikakvog interesa države. Dapače, tu se interes države potire i afirmira se privatni interes neodgovornih političara, koje baš briga za interes države, već vode računa o sopstvenom prosperitetu.“
Fahrudin Radunčić je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih biznismena. Kaže da je veliki protivnik toga da država pomaže privatnom biznisu novcem građana:
„Ja sam veliki protivnik toga da država pomaže biznismenima, koji su pravili ekstra profite, radili sumnjive privatizacije i otimali novac od građana. Privatizacijom su uspjeli da poklope čak preko stotinu domaćih kompanija i da ih unište, a da zdravi novac izbace vani. I sada pod firmom da svaka država mora pomoći svoj privatni biznis, traže da država ubaci novi javni novac, znači novac građana, u te kompanije. Mislim da treba pomagati samo tome da se stvore uslovi za dobro poslovanje.“
Sprega politike i novih bogataša je jaka, vidljiva i svima jasna, smatraju građani Sarajeva:
„Niko ne može da opstane bez zaleđine, posebno u današnje vrijeme.“
„Njihova krivična djela se ne procesuiraju na način na koji ih treba procesuirati. Sudovi su uplašeni, sudije ne rade svoj posao.“
„Na narod uopšte ne obraćaju pažnju, jedino na one koji su uz njih, koji njih podržavaju.“
„Samo njih štite, nikoga drugog. Neće valjda štititi sirotinju.“
„Štite ih na sve moguće načine, od omogućavanja povoljnih kredita pa nadalje. To je lopovluk.“
Jedan od najdrastičnijih vidova pomoći koju političari u BiH pružaju novim bogatašima su tzv. „sivi fondovi“. Asim Metiljević podsjeća na slučaj Razvojne banke Federacije BiH, koja je povoljne kredite namijenjene poljoprivredi, dijelila upravo tajkunima:
„To su vrlo povoljni krediti, koji su inače bili namijenjeni za poljoprivredu. Ali, umjesto za poljoprivredu, taj golemi novac se potrošio za izgradnju oblakodera, poslovnih zgrada, trgovinskih centara i tako dalje. Riječ je o desetinama miliona maraka. To je samo jedan od načina na koji se direktno stimulira razvoj tajkunizacije BiH.“
Svjetlana Cenić primjerom objašnjava odnos politike i tajkuna:
„Napravi se nova politička partija i krene sa radom. Prvo traži te tzv. finansijere. Naravno, ti finansijeri ne daju pare samo jednoj partiji i ne daju ih zato što im se baš ta partija dopada, već zato što očekuju nešto zauzvrat kad ta partija dođe na vlast.“
Nije uočena šira pojava privilegovanja „tajkunskih kompanija“
Crnogorska Vlada do sada nije privilegovala tzv. „tajkunske kompanije“, ali ipak ima slučajeva kontroverznih mjera, koje ukazuju na poseban tretman koje imaju neke kompanije. Zanimljivo je da je od tri slučaja u kojima je Vlada iskazala interes da obezbedi određenu državnu pomoć, zapravo realizovan samo jedan prijekat, i to kroz kredit od 44 miliona eura Prvoj banci koju kontroliše brat premijera Đukanovića, i u kojoj i on sam ima nešto manje od tri posto udjela. Iz Podgorice, Esad Krcić:
U Crnoj Gori, do sada nije uočena šira pojava da Vlada odobrava finansijsku pomoć ili povlaštene uslove poslovanja pojedinim tzv. „tajkunskim firmama“. Zapravo, do sada su zabilježena tri slučaja, u kojima je Vlada iskazala interes da pruži podršku određenim kompanijama. Najnoviji je slučaj nikšićke Željezare, kojoj je Vlada obećala garanciju od 25 miliona eura, ali uz uslov da većinski vlasnik, holandska kompanija MN Speciality Steels, obezbijedi 10 miliona eura. Time bi, uz izvjesne izmjene biznis plana i smanjenje proizvodnje, ova kompanija dobila šansu za opstanak.
Znatno stariji i neuporedivo veći problem predstavlja podgorički Kombinat aluminijuma (KAP), čiji je većinski vlasnik Centralno-evropska aluminijumska kompanija ruskog tajkuna Olega Deripaske. KAP se, zbog drastičnog pada cijene aluminijuma na svjetskom tržištu i poskupljenja električne energije, našao u nevoljama i prije početka svjetske ekonomske krize koja je situaciju u ovoj kompaniji samo pogoršala. Predstavnici KAP-a i Vlade već nekoliko mjeseci pregovaraju o pomoći države ovoj kompaniji, ali od dogovora vjerovatno neće biti ništa. Glavna smetnja je zahtjev Vlade da Rusi odustanu od odštetnog zahtjeva od 330 miliona eura, zbog navodno neistinitog prikazivanja vrijednost imovine KAP-a u vrijeme privatizacije, a u međuvremenu je i Vlada uputila kontratužbu vrijednu 200 miliona eura.
Sada, nakon svega, Vlada nudi socijalni program za skoro dvije trećine, od ukupno 3.900 radnika KAP-a, koji bi bili proglašeni kao tehnološki višak. Tako bi građani Crne Gore, sa više od 40 miliona eura finansirali socijalno zbrinjavanje radnika Deripaskine kompanije.
To nije jedina kontroverza. Urednik ekonomske rubrike nedjeljnika Monitor Zoran Radulović kaže da postoje i druge stvari zbog kojih KAP predstavlja jedinstven slučaj:
„U ovoj ekonomskoj krizi, država troši ionako oskudna finansijska sredstva da bi od zaposlenih napravila nezaposlene. Čitav svijet se trudi da sačuva radna mjesta, samo je crnogorska Vlada odlučila da novcem poreskih obaveznika finansira gašenje radnih mjesta, ne predočavajući nam apsolutno nijedan racionalni razlog zbog čega tako nešto radi. Tu opet dolazimo do sumnji da se sve to radi zbog nekih privatnih interesa, s velikom vjerovatnoćom da ti privatni interesi nijesu interesi samo onih ljudi koji su zvanično vlasnici tih poslova o kojima pričamo.“
„S obzirom na globalnu ekonomsku krizu i predstojeći rebalans budžeta, nije pametno davati državnu pomoć velikim preduzećima kao što su Kombinat aluminijuma i Željezara“, smatra glavni ekonomista crnogorske Centralne banke Nikola Fabris, koji kaže da pitanje poslovanja ovih preduzeća nije toliko pitanje nivoa društvenog proizvoda, platnog bilansa ili javnih prihoda, već prije svega pitanje zaposlenih i eventualnih socijalnih problema koji mogu proizaći.
U svakom slučaju, prema mnogim procjenama, ove dvije kompanije nemaju blistavu budućnost, a u Uniji poslodavaca smatraju da država treba da pomaže samo firmama koje imaju sigurnu perspektivu. Potpredsjednik Unije poslodavaca Ivan Mitrović kaže da do sada nije primijetio da je Vlada nekim privatnim preduzećima majka, a drugima maćeha:
„Vlada je obezbijedila određena sredstva preko Direkcije za mala i srednja preduzeća i Fonda za razvoj, ali poslodavci nijesu zadovoljni jer su uslovi banaka dosta rigorozni, i sa aspekta kamata i sa aspekta obezbjeđenja garancija.“
Ni drugi crnogorski privrednici ne traže direktnu pomoć države, već mogućnost dobijanja komercijalnih kredita. Đorđe Goranović, vlasnik mesne industrije „Goranović“, kaže da Vlada treba da podstakne finansijski sektor:
„Za sada je situacija dosta nepovoljna. Banke su zaključale kreditnu aktivnost. Kompanije pokušavaju da obezbijede kredite od strane bankarskog sektora, ali veoma teško u tome uspijevaju. Mislim da bi Vlada trebala, mnogo brže i mnogo efikasnije da podstakne finansijske institucije da otvore kreditnu aktivnost prema privredi.“
Priča o finansijskom sektoru je ustvari i priča o najkontroverznijem slučaju državne pomoći. Krajem prošle godine, Vlada je odobrila kredit od 44 miliona eura Prvoj banci koju kontroliše Aco Djukanović, brat premijera Mila Đukanovića, koji je takođe, njen akcionar sa nešto manje od tri posto. Ova informacija je izazvala žestoke reakcije dijela javnosti i nevladinog sektora, koji su tada kritikovali odluku premijera Mila Đukanovića da odobri kredit bankaru Milu Đukanoviću. Premijer je, međutim, odluku obrazložio tvrdnjom da Zakon, po kom je Prva banka dobila kredit, usvojen kao podrška cijelom bankarskom sektoru:
„Jedna od mjera je odobravanje kredita za podršku likvidnosti banaka u Crnoj Gori. Prva banka je prva podnijela takav zahtjev.“
Opoziciona Socijalistička narodna partija je, preko svog funkcionera Aleksandra Damjanovića, slučaj proglasila očiglednim primjerom konflikta interesa:
„Konflikt interesa postoji u smislu da je jedan od akcionara te banke čovjek koji je na čelu Vlade koja bi trebala da bude ta koja će da pruži pomoć toj banci. To je potpuno evidentno i mislim da nema dileme da tu postoji konflikt interesa.“
Prva banka je dobila 44 miliona kreditne pomoći od države na godinu dana, nakon čega su uslijedile procjene da banka ovaj novac neće moći da vrati, te da će nakon dvadesetogodišnjeg perioda privatizacije, jedna privatna banka postati državna. Nakon toga, mogle su se čuti i špekulacije da će premijer Đukanović iskoristiti privatizaciju ulcinjske Velike plaže za koju se, između ostalih, interesuju i arapski investitori, da se otarasi banke.
Nebojša Medojević je svojevremeno, rekavši da je osnovni preduslov za odobravanje kredita Prvoj banci trebalo da bude izlazak premijera i sa njim povezanih lica, iz vlasničke strukture, komentarisao ova nagađanja o arapskoj vezi:
„Neće niko donijeti vreće novca iz Abu Dabija, ni bilo odakle, da pokriva dubioze od par stotina miliona eura.“
Neće biti finansijskih injekcija tajkunima?
Analitičari ne očekuju da će hrvatska Vlada financijski intervenirati kod velikih tajkuna u krizi, jer – kažu – nema novca za takve intervencije. Građani ipak ne vjeruju da će tajkuni u Hrvatskoj biti prepušteni na milost i nemilost tržištu. Pripremio Enis Zebić:
Neće biti financijskih injekcija tajkunima koji se nađu u problemima, jer u proračunu nema dovoljno novca. To je možda ciničan, ali i točan opis situacije u kojoj se nalazi hrvatsko gospodarstvo. Predsjednik Hrvatskog društva ekonomista i ekonomski strateg oporbenih socijaldemokrata Ljubo Jurčić kaže kako će Sanaderova vlada biti vrlo ograničena u onom što zna, a to su ad hoc injekcije tamo gdje škripi:
„Ta mogućnost, zbog situacije u proračunu, više ne postoji u hrvatskom gospodarstvu. Na drugim rješenjima, kao što su industrijska politika ili ulaganje u povećanje efikasnosti i tako dalje, za sada ne rade. To je jedno. Drugo, za velike kompanije više od države apsolutno neće biti direktnog novca, već samo nekih olakšica. Do sada je država puno pomogla velikim kompanijama, direktno i indirektno. Može se reći da je ovaj sustav, koji smo do sada imali u Hrvatskoj, stvorio ovakvu strukturu hrvatskog gospodarstva. U toj strukturi je stvorio nekolicinu velikih kompanija, koje su zapravo društveni monopol pretvoren u privatni.“
Nastalu situaciju ne može se riješiti kratkoročnim intervencijama, nego uvođenjem novog sistema gospodarenja primjerenog trenutku, a krpanje postojećeg sustava nikako nije rješenje, upozorava profesor Jurčić.
U hrvatskoj Vladi kažu kako imaju pripremljene mjere za firme u krizi, a da nisu imali slučajeva da im veliki poduzetnici dolaze na vrata sa katastrofičnim najavama i traže hitne intervencije. Za naš radio govori glasnogovornik hrvatske Vlade Zlatko Mehun:
„Vlada Republike Hrvatske je, u okviru svojih antirecesijskih mjera, predvidjela čitav niz mehanizama i konkretnih akcija kojima bi se pomoglo tvrtkama koje su, zbog svjetske ekonomske krize, zapale u određene teškoće. Za sada, nekih konkretnih prijetnji – ako nam ne date novac, naši će radnici ostati na ulici – u Hrvatskoj nema.“
„Poslodavci se uopće nisu snašli u ovoj krizi. Njihova kuknjava zbog krize, ne razlikuje se previše od njihovih prethodnih kuknjava, jer oni cijelo vrijeme kukaju da im je teško i traže pomoć od države“, kaže za naš radio predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever:
„U ovoj zemlji, kad god netko dadne bilo što poslodavcima, oni nikad nisu zadovoljni, već uvijek traže još. Vrlo često se spominje da naši ljudi imaju jedan klijentalistički mentalni sklop. To se u prvom redu jako dobro vidi upravo kod poslodavaca. Nekad se želi komentirati da su očekivanja građana od države jako velika, međutim poslodavci očekuju daleko više.“
Nesposobnim i razmaženim poslodavcima, kakva ih je većina, nijedna pogodnost što je nakon kukanja i jadikovki dobiju od države nije dovoljna, kaže Sever i navodi nedavni primjer:
„Kad je bio na vlasti pokojni Ivica Račan i njegova koalicija, tada su smanjene visine doprinosa koje plaćaju poslodavci u odnosu na visine koje plaćaju radnici. Tada se reklo da se želi pomoći poslodavcima kako bi oni bolje mogli funkcionirati, da bi moglo otvarati više radnih mjesta i tako redom. Međutim, što se dogodilo? Ništa. Isključivo se povećala dobit samih poslodavaca. Niti je to rezultiralo povećanjem broja radnih mjesta, niti njihovim kvalitetom. Dakle, praktički – ista meta, isto odstojanje. Onda se, još dodatno, dogodila i kriza. A s obzirom da se ne znaju ponašati ni u vremenu kad nisu u krizi, u vremenu kad je došla kriza se ponašaju jednako loše. Od države očekuju da ona napravi rješenja, a za sebe traže izravne financijske injekcije ili nekakve druge povlastice.“
Za razliku od klijentalističke većine, postoje poslodavci u Hrvatskoj koji su sjeli zajedno sa sindikatima i razradili scenarije ponašanja u krizi i zajedničke borbe, ali oni su u manjini, kaže Sever:
„Svi drugi čekaju da nešto učini isključivo država, a pri tome se sami ne odriču ničega. Oni sebe ne preispituju. Ne pitaju se što su mogli učiniti da se kriza izbjegne, ne preispituju ni svoje plaće, niti svoje povlastice. Dapače, kad sindikati potegnu to pitanje, sa strane poslodavaca dolazi priča da je to jeftina populistička demagogija, kojom se zapravo želi zavarati javnost, da su oni izuzetno sposobni i da bi, dapače, trebalo poslodavcima davati još odrješenije ruke u ovom vremenu, čuvati njihove plaće, čuvati njihove povlastice, jer – eto – oni su ti koji bi Hrvatsku trebali izvući iz krize. Ali je zanimljivo da se ne pitaju što su to radili svih ovih minulih godina da je ovakva Hrvatska sačekala ovu krizu. To sigurno nisu proizveli radnici.“
Međutim, građani ne vjeruju da u krizi neće biti braka politike i krupnog biznisa. Pitanje je bilo – očekuju li da se Vlada u pomaganju da se prebrodi kriza prikloni više poslodavcima ili više sindikatima odnosno zaposlenima?
„Mislim da će imati više razumijevanja za velike jer su s njima stalno u nekim dogovorima, podilaze im… A s druge strane, sa sindikatima se uvijek svađaju. Oni uvijek nešto traže, pa im Vlada da ili ne da, onda oni traže štrajk i tako dalje. To nije samo sada, u stanju krize i recesije, nego i inače.“
„Tajkuni su i dalje ,svete krave‘.“
Da li je za očekivati da će ih država više štititi u ovoj krizi?
„Naravno da ,neće‘.“
To je mišljeno ironično?
„Apsolutno.“
„U svakom slučaju, država njih neće opteretiti. Oni će participirati u socijalnom dogovoru. U kojoj mjeri, to je u ovom momentu teško reći.“
„Mislim da će pomoći više poslodavcima, iz razloga što ne žele socijalne nemire. Ako pomognu poslodavcima, onda radnici bar neće ostati bez posla i na taj način će zaštititi i njih. U vrijeme krize bi svi željeli otpuštati. To je najveći problem. Na tak način će se omogućiti poslodavcima da ne moraju da otpuštaju radnike.“
Tajkuni kontrolišu državu
U Srbiji država ne kontroliše tajkune, već tajkuni kontrolišu državu. Ovo je već nekoliko godina notorna dijagnoza, na koju ukazuje nevladin sektor, ali niko se zbog toga mnogo ne uzrujava – ni partijski vrhovi, ni državni tužilac, ni krupni biznis začet u vezi sa Miloševićevim režimom sumnjivim prvim milionom. Branka Trivić:
Ono što zabrinjava i na šta takođe ukazuje civilni sektor jeste činjenica da se matrica odnosa između vlasti i krupnog biznisa nije promenila odlaskom prošlog režima sa scene. Narotiv, ojačala se, legalizovala i legitimizovala. Već gotovo celu deceniju nakon „oktobarske revolucije“, vlast Srbije kroji zakone, propise i poreze po meri tajkuna i njihovih apetita, koji su sada toliki da ova društvena kasta ima ogromnu političku ucenjivačku moć. Samo Milorad Mišković zapošljava više od 25 hiljada ljudi, pa u svakom trenutku, a pogotovo u vreme ove duboke ekonomske krize, može pretiti velikim talasima otpuštanja, što bi bila smrtna pretnja za vlast i po vlast. Javna je tajna da tajkuni finansiraju i poziciju i opoziciju. To treba videti kao jedan od razloga što u stranačkim friziranim finansijskim izveštajima njihovih imena nema. To je nedvosmisleno pre nekoliko dana izjavio i sam zamenik premijera i ministar policije Ivica Dačić. U Srbiji se – kaže – mnogi plaše da budu legalni donatori ili sponzori našim strankama, iako je to u svetu normalno i uobičajeno, zato što ih je strah političkog revanšizma od drugih stranaka ukoliko njihova partija, za koju navijaju, ne dođe na vlast. Zato je to – kako se izrazi Dačić – crno tržište, a dešava se i da mnogi biznismeni pomažu sve stranke kako bi se unapred obezbedili. I ukupan ekonomski sistem u Srbiji, ocenjuje ekonomski ekspert Milan Kovačević, nije stavio u isti položaj mali i veliki biznis. Prvilegovani krupni kapital je smer u kojem treba ići kad se traži odgovor na pitanje zašto već gotovo celu deceniju od demokratskih promena nema transparentnosti u finansiranju političkih partija:
Veliki kapital je u mogućnosti da utiče na Vladu u pogledu poreskih uslova i u pogledu nekih drugih uslova koji onda indirektno mogu rezultirati u većoj koristi za velike nego za male, i to je dosta očigledno.
Zoran Drakulić, vlasnik kompanije East Point, kaže da nosioci krupnog kapitala, kao poslodavci koji zapošljavaju veliki broj ljudi, nemaju bilo kakve olakšice od strane države:
„Mi nosimo najveći teret. Pogotovo ljudi koji imaju veliki broj zaposlenih. E sad, ima nas raznih – ima onih koji zapošljavaju mnogo ljudi, a ima i onih koji ne zapošljavaju nikoga. Ali mi koji zapošljavamo, koji imamo veliku proizvodnju, mi smo najviše opterećeni.“
Da li ste se obraćali državi za neke pogodnosti?
„Da, ali tih pogodnosti u suštini nema. Osim možda što dobijemo malo povoljniji kredit. U inostranstvu i dalje dobivamo još povoljnije kredite nego ovde. Ovo što ovde dobivamo nije ništa. Pošto smo siromašna država, nemamo mnogo mogućnosti da pomognemo našim privrednicima, za razliku od država u okruženju, koje su, ili u evropskoj zajednici ili su dovoljno bogate da svojim privrednicima mogu pomoći.“
Da li je u redu da gospodin Mišković dobija kredite pod povoljnijim uslovima, a da je javna tajna da svojim dobavljačima duguje po šest meseci i više? A oni jadni ne smeju da se oglase, jer će im onda skinuti proizvode.
„Verovatno su i dobavljači tražili, oni koji su mogli. Ja sam negde u oktobru-novembru mesecu rekao da će ta mala i srednja preduzeća biti najviše pogođena. Država je morala da se zaduži u inostranstvu da bi spasila privredu.“
Kada se pogleda devet godina unazad, ne treba dokazivati da su krupni biznismeni, kroz proces privatizacije imali neslućene privilegije i da su, uprkos širokom uverenju da su to stranci, upravo oni vlasnici najvećeg dela prodate bivše državne svojine. Došli su u posed ekskluzivnih parcela u Beogradu recimo. Kako? Vrlo jednostavno – kupe propalo preduzeće, ali ne zbog namere da ga podignu na noge, nego da se dočepaju zemljišta na kojem se nalazi. Iako po važećem zakonu o građevinskom, još uvek neprivatizovanom zemljištu kupac takvog preduzeća, osim prava na korišćenje dela nužnog za delatnost koju obavlja, zemljište na kojem je preduzeće ne dobija u vlasništvo, jer neizgrađenim građevinskim zemljištem može da raspolaže samo država, zakon si, i vlasti i tajkuni uveliko ignorisali i još uvek ignorišu. Tako se sada događa da Luka Beograd, prodata biznismenima Miškoviću i Beku, drsko ističe pravo na gradsko građevinsko zemljište, bez ikakvog tendera i nadoknade. Gradonačelnik Beograda, demokratski kadar, Dragan Đilas, i sam eklatantno krši zakon, pa sa njima čak o tome pregovara i potpisuje nekakve memorandume o razumevanju. Grad čak menja urbanistički plan, i to samo par godina nakon njegovog usvajanja, plaćajući skoro milion evra za nekakvu studiju izvodljivosti, da bi o trošku građana izmestio Luku, kako bi ovi tajkuni, na besplatno stečenoj ekskluzivnoj lokaciji na obali Dunava, mogli da grade stotine hiljada kvadrata stambenog poslovnog prostora. Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, kaže za naš program da novi vlasnici Luke – Mišković i Beko – nisu stekli nikakvo pravo vlasništva nad tim zemljištem, pa ne postoji zakonsko pravo za pregovore o tom zemljištu. Đilasovljevo potpisivanje memoranduma sa vlasnicima Luke, Antikorupcijski savet je označio kao pokušaj nezakonite promene namene zemljišta, na štetu građana i zakona Srbije:
„U Zakonu o građevinskom zemljištu piše da gradsko građevinsko zemljište u državnoj svojini ne može da se otuđi iz državne svojine. Na korištenje to zemljište može da daje samo država odnosno grad na koji država prenosi vlasništvo tog zemljišta. Pravo raspolaganja tim zemljištem ima Beograd i on raspisuje tendere.“
Ljudi poput Miškovića i Beka, kaže sagovornica Radija Slobodna Evropa, u sprezi s partijskim liderima i funkcionerima države i grada, pojavljuju se kao oni koji menjaju urbanističke planove, pregovaraju o zemljištu i pri tom mogu, preko državnih institucija, da građanima koji su stekli valjano pravo, ne dozvole da to pravo koriste. Nema ništa drugo osim da se kaže – kriminalno kršenje zakona u slučaju Luka Beograd jeste posao za državnog tužioca, naglašava Verica Barać:
„Ako se državni tužilac ne bavi ovakvim zloupotrebama na štetu države, činjenicom da za potrebe privatnih investitora grad ulazi u skup i nepotreban postupak kao što je u ovom trenutku finansiranje i plan izmeštanja Luke, da bi neko ko je kupio hangare postao investitor stotine hiljada kvadrata, onda vidite u kakvom stanju su naše institucije i šta je ustvari napore izvršne vlasti – da ih i dalje drži sve potpuno pod kontrolom. Tako da kad određeni moćni ljudi ne poštuju zakone i procedure, nijedna institucija ne reaguje.“
Gradonačelnik Beograda je nakon upozorenja gospođe Barać, odnosno njenog Antikorupcijskog saveta tražio od vlade informaciju – ko iza saveta stoji. A i u posljednjem intervjuu u nedeljniku „Vreme“, uz gomilu konfuznih izjava, Đilas potvrđuje da pregovara sa Lukom Beograd o zemljištu. Izgleda da mu još niko nije dojavio da prema važećem zakonu nema o čemu da se pregovara, što ga – razume se – ne oslobađa od odgovornosti. Pardon, kakve odgovornosti u zemlji u kojoj se tužilac „ne meša u svoj posao“.
Neraskidiva veza novih bogataša i političara
I u Bosni i Hercegovini postoji neraskidiva veza političara i tajkuna izvan očiju javnosti, koji prave razne dilove na svoju ličnu korist. Marija Arnautović:
U Bosni i Hercegovini, kao i u ostalim zemljama u regionu, novi bogataši pomažu političarima i obrnuto – za finansiranje političkih kampanja i pomoć da se održe na vlasti, zauzvrat se dobivaju povoljniji krediti ili slične povlastice. No, analitičari smatraju da to nije samo zbog globalne ekonomske krize, niti da postoji realna prijetnja da bi, ukoliko privatne firme velikih bogataša propadnu, došlo do bitnih socijalnih potresa. Ekonomska analitičarka Svetlana Cenić kaže da je osnovni problem u BiH nepostojanje zakona u utvrđivanju porijekla imovine:
BiH je izdvojila jednu malu grupu ljudi koja živi izuzetno dobro, dobija sve poslove, sve im je dozvoljeno na ovoj planeti, upravljaju politikom i ne snose nikakvu odgovornost, dok svi oni ostali preživljavaju, tavore i bore se za svoje mjesto pod suncem.
Država nema interes da pomaže nove bogataše, već pojedinci iz političkog vrha koji su jako bliski sa tajkunima. Riječ je o uzajamnom odnosu kaže Asim Metiljević, novinar magazina Slobodna Bosna:
„Tajkuni finansiraju kampanje i pomažu na druge načine. Političari se brinu o njihovom razvoju, povoljnijem kreditiranju i tako dalje. Tu nema nikakvog interesa države. Dapače, tu se interes države potire i afirmira se privatni interes neodgovornih političara, koje baš briga za interes države, već vode računa o sopstvenom prosperitetu.“
Fahrudin Radunčić je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih biznismena. Kaže da je veliki protivnik toga da država pomaže privatnom biznisu novcem građana:
„Ja sam veliki protivnik toga da država pomaže biznismenima, koji su pravili ekstra profite, radili sumnjive privatizacije i otimali novac od građana. Privatizacijom su uspjeli da poklope čak preko stotinu domaćih kompanija i da ih unište, a da zdravi novac izbace vani. I sada pod firmom da svaka država mora pomoći svoj privatni biznis, traže da država ubaci novi javni novac, znači novac građana, u te kompanije. Mislim da treba pomagati samo tome da se stvore uslovi za dobro poslovanje.“
Sprega politike i novih bogataša je jaka, vidljiva i svima jasna, smatraju građani Sarajeva:
„Niko ne može da opstane bez zaleđine, posebno u današnje vrijeme.“
„Njihova krivična djela se ne procesuiraju na način na koji ih treba procesuirati. Sudovi su uplašeni, sudije ne rade svoj posao.“
„Na narod uopšte ne obraćaju pažnju, jedino na one koji su uz njih, koji njih podržavaju.“
„Samo njih štite, nikoga drugog. Neće valjda štititi sirotinju.“
„Štite ih na sve moguće načine, od omogućavanja povoljnih kredita pa nadalje. To je lopovluk.“
Jedan od najdrastičnijih vidova pomoći koju političari u BiH pružaju novim bogatašima su tzv. „sivi fondovi“. Asim Metiljević podsjeća na slučaj Razvojne banke Federacije BiH, koja je povoljne kredite namijenjene poljoprivredi, dijelila upravo tajkunima:
„To su vrlo povoljni krediti, koji su inače bili namijenjeni za poljoprivredu. Ali, umjesto za poljoprivredu, taj golemi novac se potrošio za izgradnju oblakodera, poslovnih zgrada, trgovinskih centara i tako dalje. Riječ je o desetinama miliona maraka. To je samo jedan od načina na koji se direktno stimulira razvoj tajkunizacije BiH.“
Svjetlana Cenić primjerom objašnjava odnos politike i tajkuna:
„Napravi se nova politička partija i krene sa radom. Prvo traži te tzv. finansijere. Naravno, ti finansijeri ne daju pare samo jednoj partiji i ne daju ih zato što im se baš ta partija dopada, već zato što očekuju nešto zauzvrat kad ta partija dođe na vlast.“
Nije uočena šira pojava privilegovanja „tajkunskih kompanija“
Crnogorska Vlada do sada nije privilegovala tzv. „tajkunske kompanije“, ali ipak ima slučajeva kontroverznih mjera, koje ukazuju na poseban tretman koje imaju neke kompanije. Zanimljivo je da je od tri slučaja u kojima je Vlada iskazala interes da obezbedi određenu državnu pomoć, zapravo realizovan samo jedan prijekat, i to kroz kredit od 44 miliona eura Prvoj banci koju kontroliše brat premijera Đukanovića, i u kojoj i on sam ima nešto manje od tri posto udjela. Iz Podgorice, Esad Krcić:
U Crnoj Gori, do sada nije uočena šira pojava da Vlada odobrava finansijsku pomoć ili povlaštene uslove poslovanja pojedinim tzv. „tajkunskim firmama“. Zapravo, do sada su zabilježena tri slučaja, u kojima je Vlada iskazala interes da pruži podršku određenim kompanijama. Najnoviji je slučaj nikšićke Željezare, kojoj je Vlada obećala garanciju od 25 miliona eura, ali uz uslov da većinski vlasnik, holandska kompanija MN Speciality Steels, obezbijedi 10 miliona eura. Time bi, uz izvjesne izmjene biznis plana i smanjenje proizvodnje, ova kompanija dobila šansu za opstanak.
Znatno stariji i neuporedivo veći problem predstavlja podgorički Kombinat aluminijuma (KAP), čiji je većinski vlasnik Centralno-evropska aluminijumska kompanija ruskog tajkuna Olega Deripaske. KAP se, zbog drastičnog pada cijene aluminijuma na svjetskom tržištu i poskupljenja električne energije, našao u nevoljama i prije početka svjetske ekonomske krize koja je situaciju u ovoj kompaniji samo pogoršala. Predstavnici KAP-a i Vlade već nekoliko mjeseci pregovaraju o pomoći države ovoj kompaniji, ali od dogovora vjerovatno neće biti ništa. Glavna smetnja je zahtjev Vlade da Rusi odustanu od odštetnog zahtjeva od 330 miliona eura, zbog navodno neistinitog prikazivanja vrijednost imovine KAP-a u vrijeme privatizacije, a u međuvremenu je i Vlada uputila kontratužbu vrijednu 200 miliona eura.
Sada, nakon svega, Vlada nudi socijalni program za skoro dvije trećine, od ukupno 3.900 radnika KAP-a, koji bi bili proglašeni kao tehnološki višak. Tako bi građani Crne Gore, sa više od 40 miliona eura finansirali socijalno zbrinjavanje radnika Deripaskine kompanije.
To nije jedina kontroverza. Urednik ekonomske rubrike nedjeljnika Monitor Zoran Radulović kaže da postoje i druge stvari zbog kojih KAP predstavlja jedinstven slučaj:
Čitav svijet se trudi da sačuva radna mjesta, samo je crnogorska Vlada odlučila da novcem poreskih obaveznika finansira gašenje radnih mjesta, ne predočavajući nam apsolutno nijedan racionalni razlog zbog čega tako nešto radi.
„S obzirom na globalnu ekonomsku krizu i predstojeći rebalans budžeta, nije pametno davati državnu pomoć velikim preduzećima kao što su Kombinat aluminijuma i Željezara“, smatra glavni ekonomista crnogorske Centralne banke Nikola Fabris, koji kaže da pitanje poslovanja ovih preduzeća nije toliko pitanje nivoa društvenog proizvoda, platnog bilansa ili javnih prihoda, već prije svega pitanje zaposlenih i eventualnih socijalnih problema koji mogu proizaći.
U svakom slučaju, prema mnogim procjenama, ove dvije kompanije nemaju blistavu budućnost, a u Uniji poslodavaca smatraju da država treba da pomaže samo firmama koje imaju sigurnu perspektivu. Potpredsjednik Unije poslodavaca Ivan Mitrović kaže da do sada nije primijetio da je Vlada nekim privatnim preduzećima majka, a drugima maćeha:
„Vlada je obezbijedila određena sredstva preko Direkcije za mala i srednja preduzeća i Fonda za razvoj, ali poslodavci nijesu zadovoljni jer su uslovi banaka dosta rigorozni, i sa aspekta kamata i sa aspekta obezbjeđenja garancija.“
Ni drugi crnogorski privrednici ne traže direktnu pomoć države, već mogućnost dobijanja komercijalnih kredita. Đorđe Goranović, vlasnik mesne industrije „Goranović“, kaže da Vlada treba da podstakne finansijski sektor:
„Za sada je situacija dosta nepovoljna. Banke su zaključale kreditnu aktivnost. Kompanije pokušavaju da obezbijede kredite od strane bankarskog sektora, ali veoma teško u tome uspijevaju. Mislim da bi Vlada trebala, mnogo brže i mnogo efikasnije da podstakne finansijske institucije da otvore kreditnu aktivnost prema privredi.“
Priča o finansijskom sektoru je ustvari i priča o najkontroverznijem slučaju državne pomoći. Krajem prošle godine, Vlada je odobrila kredit od 44 miliona eura Prvoj banci koju kontroliše Aco Djukanović, brat premijera Mila Đukanovića, koji je takođe, njen akcionar sa nešto manje od tri posto. Ova informacija je izazvala žestoke reakcije dijela javnosti i nevladinog sektora, koji su tada kritikovali odluku premijera Mila Đukanovića da odobri kredit bankaru Milu Đukanoviću. Premijer je, međutim, odluku obrazložio tvrdnjom da Zakon, po kom je Prva banka dobila kredit, usvojen kao podrška cijelom bankarskom sektoru:
„Jedna od mjera je odobravanje kredita za podršku likvidnosti banaka u Crnoj Gori. Prva banka je prva podnijela takav zahtjev.“
Opoziciona Socijalistička narodna partija je, preko svog funkcionera Aleksandra Damjanovića, slučaj proglasila očiglednim primjerom konflikta interesa:
„Konflikt interesa postoji u smislu da je jedan od akcionara te banke čovjek koji je na čelu Vlade koja bi trebala da bude ta koja će da pruži pomoć toj banci. To je potpuno evidentno i mislim da nema dileme da tu postoji konflikt interesa.“
Prva banka je dobila 44 miliona kreditne pomoći od države na godinu dana, nakon čega su uslijedile procjene da banka ovaj novac neće moći da vrati, te da će nakon dvadesetogodišnjeg perioda privatizacije, jedna privatna banka postati državna. Nakon toga, mogle su se čuti i špekulacije da će premijer Đukanović iskoristiti privatizaciju ulcinjske Velike plaže za koju se, između ostalih, interesuju i arapski investitori, da se otarasi banke.
Nebojša Medojević je svojevremeno, rekavši da je osnovni preduslov za odobravanje kredita Prvoj banci trebalo da bude izlazak premijera i sa njim povezanih lica, iz vlasničke strukture, komentarisao ova nagađanja o arapskoj vezi:
„Neće niko donijeti vreće novca iz Abu Dabija, ni bilo odakle, da pokriva dubioze od par stotina miliona eura.“
Neće biti finansijskih injekcija tajkunima?
Analitičari ne očekuju da će hrvatska Vlada financijski intervenirati kod velikih tajkuna u krizi, jer – kažu – nema novca za takve intervencije. Građani ipak ne vjeruju da će tajkuni u Hrvatskoj biti prepušteni na milost i nemilost tržištu. Pripremio Enis Zebić:
Neće biti financijskih injekcija tajkunima koji se nađu u problemima, jer u proračunu nema dovoljno novca. To je možda ciničan, ali i točan opis situacije u kojoj se nalazi hrvatsko gospodarstvo. Predsjednik Hrvatskog društva ekonomista i ekonomski strateg oporbenih socijaldemokrata Ljubo Jurčić kaže kako će Sanaderova vlada biti vrlo ograničena u onom što zna, a to su ad hoc injekcije tamo gdje škripi:
„Ta mogućnost, zbog situacije u proračunu, više ne postoji u hrvatskom gospodarstvu. Na drugim rješenjima, kao što su industrijska politika ili ulaganje u povećanje efikasnosti i tako dalje, za sada ne rade. To je jedno. Drugo, za velike kompanije više od države apsolutno neće biti direktnog novca, već samo nekih olakšica. Do sada je država puno pomogla velikim kompanijama, direktno i indirektno. Može se reći da je ovaj sustav, koji smo do sada imali u Hrvatskoj, stvorio ovakvu strukturu hrvatskog gospodarstva. U toj strukturi je stvorio nekolicinu velikih kompanija, koje su zapravo društveni monopol pretvoren u privatni.“
Nastalu situaciju ne može se riješiti kratkoročnim intervencijama, nego uvođenjem novog sistema gospodarenja primjerenog trenutku, a krpanje postojećeg sustava nikako nije rješenje, upozorava profesor Jurčić.
U hrvatskoj Vladi kažu kako imaju pripremljene mjere za firme u krizi, a da nisu imali slučajeva da im veliki poduzetnici dolaze na vrata sa katastrofičnim najavama i traže hitne intervencije. Za naš radio govori glasnogovornik hrvatske Vlade Zlatko Mehun:
„Vlada Republike Hrvatske je, u okviru svojih antirecesijskih mjera, predvidjela čitav niz mehanizama i konkretnih akcija kojima bi se pomoglo tvrtkama koje su, zbog svjetske ekonomske krize, zapale u određene teškoće. Za sada, nekih konkretnih prijetnji – ako nam ne date novac, naši će radnici ostati na ulici – u Hrvatskoj nema.“
„Poslodavci se uopće nisu snašli u ovoj krizi. Njihova kuknjava zbog krize, ne razlikuje se previše od njihovih prethodnih kuknjava, jer oni cijelo vrijeme kukaju da im je teško i traže pomoć od države“, kaže za naš radio predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever:
„U ovoj zemlji, kad god netko dadne bilo što poslodavcima, oni nikad nisu zadovoljni, već uvijek traže još. Vrlo često se spominje da naši ljudi imaju jedan klijentalistički mentalni sklop. To se u prvom redu jako dobro vidi upravo kod poslodavaca. Nekad se želi komentirati da su očekivanja građana od države jako velika, međutim poslodavci očekuju daleko više.“
Nesposobnim i razmaženim poslodavcima, kakva ih je većina, nijedna pogodnost što je nakon kukanja i jadikovki dobiju od države nije dovoljna, kaže Sever i navodi nedavni primjer:
„Kad je bio na vlasti pokojni Ivica Račan i njegova koalicija, tada su smanjene visine doprinosa koje plaćaju poslodavci u odnosu na visine koje plaćaju radnici. Tada se reklo da se želi pomoći poslodavcima kako bi oni bolje mogli funkcionirati, da bi moglo otvarati više radnih mjesta i tako redom. Međutim, što se dogodilo? Ništa. Isključivo se povećala dobit samih poslodavaca. Niti je to rezultiralo povećanjem broja radnih mjesta, niti njihovim kvalitetom. Dakle, praktički – ista meta, isto odstojanje. Onda se, još dodatno, dogodila i kriza. A s obzirom da se ne znaju ponašati ni u vremenu kad nisu u krizi, u vremenu kad je došla kriza se ponašaju jednako loše. Od države očekuju da ona napravi rješenja, a za sebe traže izravne financijske injekcije ili nekakve druge povlastice.“
Za razliku od klijentalističke većine, postoje poslodavci u Hrvatskoj koji su sjeli zajedno sa sindikatima i razradili scenarije ponašanja u krizi i zajedničke borbe, ali oni su u manjini, kaže Sever:
Svi drugi čekaju da nešto učini isključivo država, a pri tome se sami ne odriču ničega. Oni sebe ne preispituju. Ne pitaju se što su mogli učiniti da se kriza izbjegne, ne preispituju ni svoje plaće, niti svoje povlastice.
Međutim, građani ne vjeruju da u krizi neće biti braka politike i krupnog biznisa. Pitanje je bilo – očekuju li da se Vlada u pomaganju da se prebrodi kriza prikloni više poslodavcima ili više sindikatima odnosno zaposlenima?
„Mislim da će imati više razumijevanja za velike jer su s njima stalno u nekim dogovorima, podilaze im… A s druge strane, sa sindikatima se uvijek svađaju. Oni uvijek nešto traže, pa im Vlada da ili ne da, onda oni traže štrajk i tako dalje. To nije samo sada, u stanju krize i recesije, nego i inače.“
„Tajkuni su i dalje ,svete krave‘.“
Da li je za očekivati da će ih država više štititi u ovoj krizi?
„Naravno da ,neće‘.“
To je mišljeno ironično?
„Apsolutno.“
„U svakom slučaju, država njih neće opteretiti. Oni će participirati u socijalnom dogovoru. U kojoj mjeri, to je u ovom momentu teško reći.“
„Mislim da će pomoći više poslodavcima, iz razloga što ne žele socijalne nemire. Ako pomognu poslodavcima, onda radnici bar neće ostati bez posla i na taj način će zaštititi i njih. U vrijeme krize bi svi željeli otpuštati. To je najveći problem. Na tak način će se omogućiti poslodavcima da ne moraju da otpuštaju radnike.“