Ima li kulture i tradicije protesta?

U dvadeset godina hrvatske samostalnosti, dosad se pamte samo dva masovnija radnička protesta – 1998. i 2008. godine. Osim toga, ostaje zabilježen i najveći, antituđmanovski, građanski bunt 2005. godine za očuvanje Radija 101. Sve ostalo nije previše uzburkalo javnost, niti potreslo Vladu, kaže naša Ankica Barbir Mladinović. Uključujući – veli – i najnoviju studentsku pobunu, koja je počela 20. aprila na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a proširila se na još 15 fakulteta u cijeloj državi. Studenti su izdržali 13 dana, Vlada ih je uspjela „slomiti“ prije svega ignorancijom.

Analitičari ističu da u Hrvatskoj i nema tradicije protestiranja, a pogotovo je – kažu sindikalisti – teško pridobiti ljude da se javno bore za neke opšte ciljeve. Spremni su na štrajk i izlazak na ulicu tek kad im osobno dođe voda do grla, to jest tek kad su im plate premale, ili im gase proizvodnju:

„Besplatno školstvo!“

„Mi ne pristajemo na nikakve linearne modele plaćanja školarine ili nešto slično. Mi zahtijevamo besplatno školstvo na svim razinama, znači preddiplomskoj, diplomskoj i postdiplomskoj. Ako će nam taj zahtjev ispuniti, onda je to to.“

Zauzeli su vlastite fakultete i u javnosti nastupali isključivo kao „Mi, studenti“, bez imena i prezimena. Kuhao se grah, skupljao novac za sendviče, te organizirale noćne i dnevne smjene. „Besplatno obrazovanje za sve“ – prvi je i najveći studentski bunt u samostalnoj Hrvatskoj, a izdržali su puno duže no što se očekivalo. Ministrovu ponudu besplatnog školovanja samo za uspješne, ne žele prihvatiti:

„Ovom akcijom ne želimo doći do nekog ,modela plaćanja‘, već želimo doći do besplatnog obrazovanja. Ono što ministar Primorac predlaže je zapravo linearni sustav plaćanja. Takav sustav plaćanja postoji na sveučilištima u Hrvatskoj. Mi znamo za taj sustav, ali to nije ono što mi tražimo.“

„Postoji nekakav standard školarina – tolika i tolika cifra. A naše su školarine još i veće od tog standarda, dakle od tog nekakvog prosjeka. To definitivno ne bi trebalo tako biti, jer si to ne može svatko priuštiti. Pogotovo ljudi koji nisu iz grada u kojem studiraju – treba platiti smještaj i tako dalje.“

„Ako država ovako malo izdvaja za školovanje, onda mi nismo društvo znanja.“

„Nas mogu jedino doslovno odnijeti s fakulteta. Mi nećemo napustiti fakultet dok nas ne odnesu.“

Već za desetak dana, hrvatsku bi Vladu mogli dočekati novi prosvjedi, ovaj put radnički – najprije sindikati javnih službi zbog ukinutog povećanja plaća od potpisanih šest posto, a nisu isključeni ni masovniji prosvjedi radnika u gospodarstvu, najavljuje predsjednica najveće sindikalne središnjice Ana Knežević. I jučerašnja prvomajska prosvjedna povorka u Zagrebu održana je pod motom „Hoćemo raditi i od rada živjeti“:

„Državu treba prisiliti da počne intervenirati, jer previše ljudi ostaje bez posla. Oni koji traže posao, imaju sve manje šanse da ga nađu. Onima koji rade se ili smanjuju plaće ili ih ne dobivaju redovno. Dakle, velika većina ljudi živi u nesigurnosti.“

Profesor Gojko Bezovan, sa studija socijalnog rada na zagrebačkom Pravnom fakultetu, slabosti prije svega vidi u sindikatima i lošoj organizaciji prosvjeda:

Meni se čini da je taj kontekst prosvjeda, osobito sada studentske populacije, a i ovog najavljenog prosvjeda sindikata, zapravo dio naše kulture u kojoj mi nemamo nešto što se zove kultura i tradicija prosvjeda.

„Meni se čini da je taj kontekst prosvjeda, osobito sada studentske populacije, a i ovog najavljenog prosvjeda sindikata, zapravo dio naše kulture u kojoj mi nemamo nešto što se zove kultura i tradicija prosvjeda. Čini mi se da nas je ovo što sad imamo sa studentima sve pomalo iznenadilo. Čini mi se da je potrošivost, osobito sindikalnih zahtjeva u ovom vremenu, jedna jako predvidiva stvar i da oni koji će predvoditi prosvjede riskiraju da neće naći podršku kod ljudi.“

I sami sindikalni čelnici priznaju da u Hrvatskoj nije lako organizirati prosvjede. Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever:

„Kad nas ljudi zaustave na ulici i kažu nam da bismo trebali napraviti ovo ili ono, mi im onda kažemo – dobro, idemo li skupa u prosvjed? Odgovor je – ne, to treba da napravi sindikat. Dakle, vrlo često se radi o tom nekom zastupničkom, delegatskom mentalitetu.“

Najbolji odaziv je, kaže Sever, kad prosvjeduje samo jedna tvornica ili jedna industrijska grana, kao nedavno Brodogradnja ili sinjska Dalmatinka, dok je puno manje interesa za opće zahtjeve, iako su neki i danas aktualni, kao i na prvim radničkim demonstracijama prije više od 100 godina:

„Bitka za tri osmice je itekako važna. Bitka za dostojanstvo rada, za pravičnu plaću, za jednaku pristupnost obrazovanju, zdravstvu, pravične mirovine… Sve su to ključna pitanja kojima se bavi današnje društvo, pa se mora baviti i hrvatsko. Prema tome, nama je svima izuzetno važno ovo zajedništvo, i školaraca i studenata i radnika i nezaposlenih i umirovljenika. To je pitanje homogenizacije društva koje traži ono što mu po pravici i pripada, a to je pravo na dostojan rad, pravo na dostojnu plaću, pravo na dostojnu mirovinu, pravo na dostojne uvjete rada, pravo na školovanje za sve, a ne samo za imućne, pravo na zdravlje za sve, a ne samo za imućne. To su neka opća pitanja na kojima počiva svako društvo, pa i hrvatsko.“

Hrvatski su se sindikati lani u ovo vrijeme, masovnim prosvjedom na zagrebačkom trgu Bana Jelačića uspjeli izboriti za Zakon o minimalnoj plaći, ali puno je više neostvarenih zahtjeva – nisu uspjeli „srušiti“ povlaštene zastupničke mirovine, na Zakonu o radu se još lome koplja, kao i na mirovinskoj reformi. Sindikalna čelnica Ana Knežević kaže da se mnogi u Hrvatskoj boje javno izražavati svoje nezadovoljstvo kako im se ne bi zamjerilo pomanjkanje domoljublja ili da ruše državu:

„Prvo smo bili u Jugoslaviji, pa je onda bio rat, pa je sada došla ova visoka nezaposlenost… Krivi smo i mi – sindikati, dakle razjedinjenost sindikalne scene, previše nas je. Političke stranke nikada nisu ništa ni organizirale. Bilo bi normalno da se opozicija isto tako buni i da organizira nekakve prosvjede. Međutim, vidite da od toga nema ništa. Bili smo svjedoci prošle godine da su se građani Zagreba bunili protiv rušenja stare jezgre na Cvjetnom trgu. Vidjeli smo da su se đaci pobunili protiv matura, iza toga studenti. Evo radnici se slabo bune, ali samo kad se nešto odnosi baš direktno na njih – na njihovu tvornicu, na njihove plaće i tako dalje. Mislim da se polako u Hrvatskoj razvoja ta svijest, ali samo onda kada dođe voda do grla. Kad se vidi da se više nema kud, onda su ljudi spremni prosvjedovati. Što je loše. Mi prosvjedovanjem liječimo posljedice, ne djelujemo na uzroke.“

Građani uglavnom šute

Dok su u Hrvatskoj trajali studentski protesti, njihove kolege iz Bosne i Hercegovine uglavnom su šutjeli na sve što im se dešava – počevši od seksualnih orgija koje, navodno, priređuju neki profesori, do naoko sitnog detalja da ih poneki nastavnici oslovljavaju imenima životinja, a da se drugi ni ne pojavljuju na predavanjima. O lažnim diplomama da i ne govorimo. U toj je državi desetljećima je javna tajna da se političari bogate, a građani žive od milostinje ili prihoda koje im šalje rodbina iz inostranstva. Pa zašto onda šute? To je pitanje kojim se pozabavila Dženana Karabegović:

Protesti u Bosni i Hercegovini su rijetka pojava, a i oni koji se održavaju, posljedica su nekog događaja. Posljednji put, masivniji protesti održani su prošle godine, nakon što je u tramvaju ubijen mladić Denis Mrnjavac.

Jedan od organizatora ispred Pokreta „Dosta“ Demir Mahmutćehajić kaže da je posljedica pasivnosti građana to što je bosanskohercegovačko društvo potpuno uništeno tokom i poslije rata. Obični građani žive u potpunom strahu i zbunjenosti i ne znaju kako da se postave prema novonastalim oligarhijama i sistemu koji ih potpuno obespravljuje, navodi Mahmutćehajić.

„Tako da smo mi, realno gledajući, prilično zadovoljni protestima koje smo do sada održali i organizovali. Ono što se, i kroz našu aktivnost i kroz aktivnost nekih drugih organizacija, sada pojavljuje, to je da građani zahtijevaju bolju organizovanost protesta, konkretniju ideju zbog koje se protesti održavaju, odgovor na pitanje šta poslije protesta, kao i istrajnost.“

Iako gotovo svakodnevno imaju priliku da putem medija čuju šta njihove vršnjaci rade u Hrvatskoj, kako bi ostvarili svoja prava, mladi u Bosni i

Hercegovini nemaju ni želje, ni volje da bilo šta promijene na bolje. Prema pokazateljima Omladinske informativne agencije, 96 posto mladih je izjavilo da u proteklih godinu dana nije učestvovalo u protestima, po bilo kojoj osnovi. Taj indikator pokazuje da mladi u BiH, uprkos visokoj nezaposlenosti, ali i lošem kvalitetu obrazovnog sistema, nisu dovoljno svjesni da kroz malo agresivniji pristup mogu popraviti svoj status, tvrdi predsjednik Omladinske informativne agencije Jan Zlatan Kulenović:

„To je nešto što je problem čitavog društva. Jer, ako nemate te reakcije javnosti, posebno onih koji su najmlađi i fizički najspremniji, onda i ne čudi zašto je politička situacija ovakva kakva jeste. Po meni, a evo i kroz neke naše analize, osnovni uzroci zašto je to tako, iako njihov položaj u društvu apsolutno ima dovoljno elemenata i razloga za neku bolju reakciju, su između ostalog ti što je ovaj sistem u kojem žive previše kompliciran. Oni su dezorijentirani, ne mogu da pronađu ni adresu na koju treba da se obrate – koje je od 14 ministarstava obrazovanja baš njihovo, koji od pet nivoa vlasti, koji od preko 160 ministara, 142 načelnika općina i tako dalje.“

Osim kod mlađe populacije, ništa bolju sliku ne ostavljaju ni stariji, prvenstveno radnici, koji samo povremeno obustavljaju rad zbog neisplaćenih plata, ali i to traje dok im predstavnici vlasti ne obećaju da će udovoljiti njihovim zahtjevima. Predsjednik Sindikata metalaca BiH Ismet Bajramović kaže da je uzrok tome rascjepkanost ne samo države, već i sindikata:

„Upravo u ujedinjenju i kompaktnosti sindikata je naša snaga. Međutim, nažalost, djeluje se lokalno, vrše se razni politički pritisci i tako dalje. Ali moje kolege i ja smo spremni na ujedinjenje sindikata i da zajedno krenemo u akciju, jer su problemi radnika gotovo identični u čitavoj Evropi, pa tako i u BiH.“

Rijetki su oni u BiH koji putem protesta pokušavaju natjerati vlast da nešto promijeni. Među njima su poljoprivrednici, koji skoro 1500 dana protestuju ispred zgrade zajedničkih institucija BiH, nakon što su im na istom prostoru uklonili šatorsko naselje. O tome koji su im motivi zbog kojih, za razliku od drugih, ne odustaju, govori predsjednik Udruženja poljoprivrednika BiH Miro Pejić:

„Ušli smo u taj proces, gdje smo jedino prosvjedima uspjeli izboriti potrebne promjene – barem u manjoj mjeri – za bolji status poljoprivrednika. Sve drugo što smo pokušali uraditi, i dijalogom i pregovorima i parterskim odnosima s vlašću, na kraju se završilo negativnim rezultatom.“

Pasivnost svih kategorija stanovništva u Bosni i Hercegovini je, između ostalog i sociološke prirode, kaže sociolog Salih Fočo. Prema njegovim riječima, tri su razloga zbog kojih je to tako:

„Prirodno je da je došlo do opuštanja i smanjenja velikih socijalnih tenzija i konflikata. To je jedna dimenzija. Druga dimenzija je da su građani BiH, bez obzira o kojoj se populaciji radilo, postali svjesni nemoći države, s obzirom na ratna razaranja, uništavanja i rušenja privrednih subjekata i svega onog što je rat porušio; prosto nemaju legitimiteta da traže da se stanje bitnije promijeni. I treći, po meni najvažniji razlog jeste što je najsnažnija i najvitalnija populacija BiH ustvari otišla iz ove zemlje.“

Ne postoji kultura javnog izražavanja protesta

Iako, zahvaljujući burnoj istoriji, Crnogorci imaju reputaciju naroda koji se, u prošlosti, s lakoćom odlučivao na pobunu i borbu protiv raznih osvajača, u savremenoj Crnoj Gori ne postoji kultura javnog izražavanja protesta. Građanski protesti ne postoje, studenti poslušnički šute, a radničko nezadovoljstvo se stišava nakon sitnih ustupaka Vlade ili poslodavaca. Priču u cjelini ima Esad Krcić:

U Crnoj Gori nema građanskih okupljanja, radi javnog izražavanja protesta zbog konkretne društvene pojave, pokretanja inicijative ili vršenja pritiska na vlast radi ostvarivanja određenog političkog interesa. Jedno vrijeme veoma popularno, stranačko mitingašenje je odavno izašlo iz mode, ali takav vid javnog okupljanja nije evoluirao u kulturu građanskog protesta. Razlog za to, po mišljenju psihologa Radoja Cerovića, leži u činjenici da crnogorski građani ne doživljavaju sebe kao snagu koja može uticati na društvena dešavanja:

„Ključni preduslov da bi postojala građanska protestna i ne samo protestna, nego uopšte građanska inicijativa, koja ima namjeru da utiče na politički establishment i na političke odluke u državi, jeste pojam takozvanog empowermenta. Empowerment nije objektivna kategorija, već psiho-socijalna. To je ubjeđenje koje ljudi imaju, u većoj ili manjoj mjeri, da mogu ili da ne mogu utjecati na događaje. Uglavnom, u demokratskim društvima taj empowerment je na visokom nivou, znači ljudi vjeruju da mogu utjecati na događaje. U autoritarnim državama je on niži, znači ne osjeća se mogućnost da bi se sopstvenim zalaganjem i inicijativom nešto moglo postići.“

Čak ni radnici, koji se od početka devedesetih do danas, ne mogu pohvaliti visokim životnim standardom, nijesu spremni na ozbiljnije proteste. Dok daleko imućniji, evropski radnici, godinama organizuju žestoke prvomajske proteste, radnici u Crnoj Gori su, do prije nekoliko godina, svakog Prvog maja organizovali prvomajski uranak. Radnici su spremni da izađu na ulicu, ali bez kritične mase i energije koja bi pritjerala poslodavce ili Vladu uza zid. Do sad se uvijek, uglavnom pred zgradom Vlade, okupljalo nekoliko desetina radnika, a obično se sve završavalo nakon obećanja da će im biti isplaćena zarada koja kasni mjesec, ili dva. O svojim zahtjevima su, tokom nedavne serije protesta, govorili radnici nekoliko firmi:

„Došli smo ovdje da tražimo da nam plate budu isplaćene na vrijeme.“

„Mi tražimo da se prema nama ispoštuje ono što treba da se ispoštuje, a oni neka rade svoj posao.“

„Tražimo pomoć, tražimo rješenje. Smatramo da smo obaveza Vlade Crne Gore.“

Snažnih, koordinisanih radničkih protesta, koje bi organizovao jedan od dva postojeća sindikata, u Crnoj Gori – nema. Član rukovodstva Unije slobodnih sindikata, Aleksa Marojević, kaže da takav odnos zaposlenih u Crnoj Gori, sigurno nije rezultat zadovoljstva kvalitetom života:

„Mislim da je nesporna činjenica da radnici u Crnoj Gori nijesu zadovoljni ukupnim stanjem, svojim položajem, zaradama, standardom i svime onim što bi trebao da bude rezultat njihovog rada. Možda razloge treba tražiti u onom prethodnom sistemu, u kojem smo imali to socijalističko samoupravljanje, radnike debelo zaštićene ustavom, radničkim zakonima i sudovima, a danas je i dalje najveći dio zaposlenih iz onog socijalističkog perioda i još uvijek imaju onu socijalističku svijest, nijesu svjesni ukupnih promjena, izgradnje jednog novog društvenog sistema u kojem radnik dobija u najvećoj mjeri ono za što uspijeva da se izbori.“

Studenti bi trebalo da predstavljaju dio naroda koji bi zbog svoje želje za saznanjem i mladalačke potrebe da mijenja svijet, trebalo da bude sklon buntovništvu – ako ne podrivačkom, onda idealističkom. Za crnogorske akademce, međutim, vrhunac organizovanog društvenog angažmana predstavlja organizovanje peticije za dodatni ispitni rok. Student Ivan Vukićević pripada onom drugom, manjem dijelu, pa je zbog toga bio i kažnjen. Njega je svojevremeno fizički napao kolega student, koji je u međuvremenu, sa tadašnje funkcije predsjednika studentskog vijeća, napredovao na funkciju studentskog parlamenta Univerziteta. Ivan Vukićević:

Žalosno je, ali istinito da su studenti u Crnoj Gori jedna bezoblična masa, koja se prilagođava svemu što se plasira, kako od strane univerzitetske gospode, tako i od strane vlasti. Uopšte ne reaguje na neke devijacije u našem društvu.

„Žalosno je, ali istinito da su studenti u Crnoj Gori jedna bezoblična masa, koja se prilagođava svemu što se plasira, kako od strane univerzitetske gospode, tako i od strane vlasti. Uopšte ne reaguje na neke devijacije u našem društvu. Više je faktora koji utiču na takvo stanje u studentskoj populaciji. Prije svega, većina studenata – sa kojima se ja lično ne slažem, ali to je realnost – misle da će, idući linijom manjeg otpora, dakle kao poltroni, lakše ostvariti neka svoja prava. Većina studenata gleda samo lične interese, kako bi što prije došli do određenog cilja. A na taj se način, dakle pojedinačno, kolektivna prava ne mogu ostvariti. Stoga i nema protesta u Crnoj Gori.“

Na pitanje zašto crnogorski studenti, umjesto da budu generator slobodne misli i inicijatori društvenih promjena, nikada organizovano, kroz javne proteste ne podižu glas protiv neke pojave, odgovorio je psiholog Radoje Cerović:

„Univerzitet Crne Gore daje profesorima ogromna ovlaštenja nad studentima. Imaju bukvalno vlast nad studentovom akademskom karijerom. Što rezultira pojačavanjem jednog podaničkog odnosa prema profesoru kao vlasti, kao establishmentu, kao predstavniku neke moći, što dodatno smanjuje mogućnost da studenti misle svojom glavom, ne samo u svojoj profesiji nego uopšte u društvu.“

Ljudi umorni od negodovanja

I na samom kraju – Srbija, koja je devedesetih bila najpoznatija po uličnim dešavanjima, doduše političkim. Danas, vele analitičari, ljudi kao da su se umorili od svake vrste negodovanja. Sindikati na primjer od Vlade Srbije traže da hitno i odgovorno definira jasne ciljeve i utvrdi strategiju kako bi bio spriječen potpuni ekonomski kolaps zemlje. O opštem štrajku, međutim, ne govori niko. Iz Beograda, Želimir Bojović:

Srbija je tokom devedesetih bila poznata po ratu, zločinima, diktatorskom paru Milošević-Marković, ali i protestima. Istina, protesti su bili više politički (opozicija protiv diktatora), a manje socijalni (radnici protiv vlasnika kompanija). Danas kao da su se svi odmorili od protesta, prvenstveno onih političkih. Štrajkuje se u svega nekoliko propalih firmi, a izgledi da njihovi zahtjevi budu ispunjeni, minimalni su. Predsjednik Ujedinjenog građanskog sindikata „Nezavisnost“, Branislav Čanak, kaže da su protesti u Srbiji amaterski i da zbog toga nijedan protest nije dao očekivane rezultate:

Protest kao protest mora da ima jasne ciljeve. Ono što čini proteste u Srbiji potpuno besmislenim – ono što tražite na ulici, ne možete dobiti na ulici.

„Protest kao protest mora da ima jasne ciljeve. Ono što čini proteste u Srbiji potpuno besmislenim – ono što tražite na ulici, ne možete dobiti na ulici. Recimo tražite promenu Zakona o radu. Pa to ne možete dobiti na ulici. Ako vam se i izađe u susret, izaći će vam se u susret u parlamentu. Ali ako u parlamentu nemate svoju lobi grupu ili partiju koja vas zastupa, džabe vam je ono što ste radili na ulici.“

U Srbiji se trenutno štrajkuje u nekoliko kompanija. Siromaštvo i beznađe teraju štrajkače na očajničke mere. Tako i u Novom Pazaru, nedavno, mašući svojim odsečenim prstom, za kojeg tvrdi da ga je kasnije pojeo, Zoran Bulatović, predsjednik Udruženja tekstilaca, pred kamerama je izgovarao jednu bizarnu rečenicu:

„Moja hrana je evo ovo!“

Bulatović je zapretio da će, ukoliko njihovi zahtevi ne budu ispunjeni, odseći šaku i poslati je za Beograd. Kao što je i za očekivati, predstavnici vlasti obećali su radnicima iz Tekstilnog kombinata Raška da će njihovi problemi uskoro biti rešeni, jer se njihova firma nalazi među 11 onih koje će biti podržavljene. Ministar za rad i socijalnu politiku Rasim Ljajić, bio je pomirljiv i optimističan:

„Pokušaćemo ceo ovaj proces da ubrzamo i da se neke nepravde, koje su prema njima učinjene u prošlosti, ukoliko je to moguće, bar sada isprave.“

Ali, da li je moguće sve nepravde iz prošlosti ispraviti, ili bar najveći deo tih nepravdi, i šta se može postići protestima koji se vremenom pretvore u štrajk glađu, a zatim štrajkače svi zaborave i onda oni odustanu od svojih zahteva. Jedan tako mnogo puta viđen scenario ponovo se odvija u Fabrici kože „Partizan“ u Kragujevcu. Tamošnji radnici štrajkuju glađu:

„Borim se. Danas mi je unuci rođendan, a ja sam ovde. Odustati neću.“

„Umesto da idem u penziju, jer mi je radni staž namiren, evo gde sam.“

„Idemo svi do kraja. Istrajaćemo u tome.“

Zbog nemanja strategije i jasne vizije kako ideje da budu sprovedene, većina protesta biva vest samo jedan dan. Čak i veliki sindikati, kao što je Savez samostalnih sindikata Srbije, nije uspio da okupi više od par hiljada radnika na protestu povodom 1. maja. Jedan od protestanata govori zašto je došao na protest:

„Narod je naterala muka. Više ne možemo. Ljudi su počeli da si seku prste, ruke… da izvršavaju samoubistva. Dokle to? Ne možemo više ovo izdržati. Ovo je genocid koji vrše naši političari nad radnim narodom.“

Predsednik ovog Sindikata, Ljubisav Orbović, opisuje stanje u Srbiji, ali radnicima i dalje ne nudi rešenje kako sindikalni zahtevi da budu ispunjeni:

„Dosta je dodatnih oporezivanja građana! Dosta je zamrzavanja plata i penzija! Dosta je otpuštanja, poskupljenja i umanjivanja prava!“

Upravo zbog toga, Branislav Čanak i suprotstavljene sindikalne organizacije, ovakve skupove opisuju kao potpuno besmislene:

„Kome vi to zapravo šaljete poruku da ste ljuti? Šta nekoga briga što ste ljuti? Pa svi su ljuti u Srbiji. Što baš samo Sindikat da izlazi na ulicu? On je izašao na ulicu da bi obavio neki posao. Koji posao, kad ne može da ga finalizira u Skupštini? To je ta besmislenost protestovanja, ako nemate završni udarac.“

Čanak naglašava da organizatori protesta još uvek ne shvataju da se bez ozbiljne strategije ne mogu ostvariti ciljevi. Svaki protest ili štrajk je, praktično, mala vojna operacija, kaže on:

Kao što u vojsci planirate napad, morate da znate ko će da ide u izviđače, šta ćete da radite ako izgubite na levom krilu, da li pojačavate desno krilo ili pojačavate centar ili se privremeno kompletno povlačite, da li se ukopavate… A naročito morate da znate šta ćete da uradite ako dođe druga strana...

„Kao što u vojsci planirate napad, morate da znate ko će da ide u izviđače, šta ćete da radite ako izgubite na levom krilu, da li pojačavate desno krilo ili pojačavate centar ili se privremeno kompletno povlačite, da li se ukopavate… A naročito morate da znate šta ćete da uradite ako dođe druga strana i kaže – izvinite, mnogo ste jaki, mi bismo hteli da pregovarao s vama. Znači, morate da imate u džepu i pregovaračku platformu. A pregovaračka platforma nije – uaaa, daj mi moju platu! To nije platforma. To je izvikivanje.“

Studenti, nekada vrlo spremni na proteste, danas očito imaju neke druge prioritete. Ipak, predstavnici Nezavisne studentske inicijative pokušavaju da tek započetim protestom promene odnos Ministarstva prosvete prema visokom obrazovanju. Darko Delić, jedan od organizatora protesta, veruje u brojeve. On naglašava da ozbiljnost zahteva raste sa brojem ljudi. Ali, sudeći po prvom danu, studenti nisu baš zainteresovani za proteste:

„Mi ćemo se truditi da učinimo sve da on bude veći. Onoliko koliko je u našoj moći.“

Sasvim je izvesno da će protesta u Srbiji biti i dalje. Ali, kakva će biti njihova sudbina? Branislav Čanak ima jednostavan odgovor na to pitanje:

„Biće kao i do sada. Oni ulgavnom ne daju nikakve rezultate. Pogotovo kad tražite nemoguće stvari. Spavate desetak godina, probudite se i tražite da vam daju nešto što ste prespavali. Pa, to je nemoguće!“