Saradnja: Dženana Karabegović, Dimitrije Jovićević, Ankica Barbir Mladinović i Zoran Glavonjić
Prije desetak dana pred britanskim je Parlamentom bivši premijer Tony Blair odgovarao na nimalo ugodna pitanja o iračkom ratu. Najbliži saradnik američkog predsjednika Georgea Busha u nonsensu zvanom „rat protiv terorizma“, i dalje je pred svojom javnošću zastupao tezu da se u taj rat moralo ući.
Činjenica da se Blair, puna četiri sata znojio, tražeći prave riječi kojima bi objasnio zašto je, kada i na čemu temeljen povukao neki potez, direktan je povod da provjerimo na koji su način balkanski političari odgovorni svojim javnostima.
Odgovornog odnosa političara prema građanima u Bosni i Hercegovini nema jer, ni na jednom nivou vlasti u državi ne postoji komisija, pred kojom bi oni koji se, primjerice, sumnjiče za utaju poreza, kriminal i korupciju, odgovarali. Takvo stanje ne iznenađuje nevladin sektor jer, kako kažu, primjeri neodgovornih političara su brojni. Posljednji se desio nedavno u Sarajevu.
Nevladina organizacija „Centri civilnih inicijativa“ plakatima je pozvala na odgovornost federalnog ministra za okoliš zbog višegodišnjeg nerada i nemara, te katastrofalnog stanja okoline u Federaciji. Odgovor dotičnog Nevenka Hercega je uslijedio, i to, uklanjanjem plakata. Umjesto odgovora na postavljena pitanja, Hercegov jedini komentar je bio da su ga plakati pogrešno prikazali jer je on, zaboga, u prirodi ljepši.
Protestima ispred zgrade Vlade Kantona Sarajevo prije dvije godine, građani glavnog grada Bosne i Hercegovine tražili su odgovornost vladajućih kantonalnih i gradskih struktura zbog pogoršanog stanja sigurnosti i maloljetničke delikvencije, nakon što je u tramvaju ubijen sedamnaestogodišnji mladić Denis Mrnjavac. Iako su Sarajlije tražile ostavku tadašnjeg premijera Samira Silajdžića i gradonačelnice Semihe Borovac, ni jednom, ni drugom, to nije padalo na pamet. Čak, šta više. Proteste su smatrali politički motivisanim, a za njih okrivili nevladin sektor.
„Ne dam ostavku! Neće ova Vlada podnijeti ostavku! Današnje okupljanje je imalo za cilj eskalaciju nasilja i destabilizaciju Kantona Sarajevo,“ kazao je tada Samir Silajdžić.
U Bosni i Hercegovini nije zabilježen niti jedan slučaj da funkcioneri podnesu ostavku iz moralnih razloga. Njihove smjene dešavale su se u većini slučajeva odlukama visokog predstavnika ili na zahtjev političke stranke kojoj pripadaju.
Odgovornog odnosa političara prema građanima nema, jer ni na jednom nivou vlasti u državi ne postoji komisija, pred kojom bi oni, koji se, primjerice, sumnjiče za utaju poreza, kriminal i korupciju, odgovarali. Sve je prepušteno tužilaštvima i sudovima, kaže član Administrativne komisije pri Parlamentu Bosne i Hercegovine, Momčilo Novaković.
„Potrebno je raditi na praksi razvijenih zemalja gdje je demokratija razvijena. Potrebno je raditi na primjeni konvencije koja govori o slobodi novinarskog istraživanja, gdje su istraživački nezavisni mediji ti koji pokreću takva pitanja,“ smatra Novaković.
Političari priznaju da nisu odgovorni prema javnosti, ali i ocjenjuju da su nevladin sektor i mediji ti koji bi ih na neki način trebali kontrolisati. Ima i onih koji smatraju da mediji ponekad znaju pretjerati, pa, ako je neki od njih optužen za kriminal i korupciju, i druge poistovjećuju sa njim, što, kako kaže visoki funkcioner SNSD-a, Lazar Prodanović, nije tačno:
„Mislim da je potrebno argumentovano ukazati na to gdje je određeni izabrani zvaničnik napravio određene propuste i zbog čega ga treba sankcionisati. Mislim da je primarno u ovoj priči što nemamo nezavisno pravosuđe. Kada bi smo ga imali, onda se niko iz pravosuđa i tužilaštva ne bi ustezao da pokrene određene istrage jer nikada niko, zbog toga što je nekoga političara procesuirao, ne bi bio sankcionisan za posao koji obavlja.“
Kako se svaka tema u Bosni i Hercegovini politizuje, i priču o odgovornosti političara prema javnosti, neki od njih, stavljaju u taj kontekst. Tako predsjednik Glavnog odbora Stranke demokratske akcije, Halid Genjac, to pitanje vezuje za priču o ustavnim promjenama:
„Ustav je takav da generira stalno stanje borbe između interesa etniteta, prije svega Republike Srpske i interesa države.“
Postojeća situacija u Bosni i Hercegovini, u kojoj odgovornosti prema javnosti nema, ne iznenađuje predstavnike nevladinog sektora. Primjeri takvog ponašanja su brojni, kaže predstavnik Centra civilnih inicijativa, Adis Arapović:
„Posljednji slučaj koji mi imamo kao lično iskustvo jesu plakati kojima smo pozivali na odgovornost ministra Nevenka Hercega zbog višegodišnjeg nemara i nerada, kao i katastrofalnog stanja okoliša u Federaciji. Ti plakati su uklonjeni nakon par dana, jednostrano i nasilno, bez objašnjenja. Jedini komentar ministra na čitavu tu priču o njegovoj odgovornosti je bio da su plakati njega pogrešno prikazali, da je on u prirodi drugačiji i ljepši.“
„Koliko puta smo mogli čuti da političari kažu novinarima, kritičarima ili analitičarima, da će to reći birači na izborima i da oni o tome ne treba da brinu. Šta bi se moglo učiniti? Mogle bi da se oforme neke institucije ili forumi birača koji bi stalno davali neko svoje mišljenje o uspešnosti pojedinih izabranih predstavnika ili uspešnosti ukupne politike jedne vladajuće garniture i strukture,“ kaže sociolog Ivan Šijaković.
Jedan od razloga zbog kojeg nema odgovornosti funkcionera prema javnosti je i taj što su građani zabavljeni egzistencijalnim pitanjima. Podsjećanja radi, u Bosni i Hercegovini 40% građana je nezaposleno. Političari se ne bave rješavanjem teške ekonomske situacije u državi, već upravo suprotno.
Po paroli "zavadi, pa vladaj", 15 godina od završetka rata koriste narod za svoje vlastite interese. Pod plaštom takozvane ugroženosti, i dalje u prvi plan ističu samo nacionalne interese. Za to vrijeme, stiču ogromna bogatstva i zarađuju pet puta veće plate od prosječnog Bosanca i Hercegovca.
U partijskoj državi, kakva je Crna Gora, sa zarobljenim institucijama sistema, političke odgovornosti gotovo da i nema. Sve se završava na izborima koje jedna te ista partija osvaja već 20 godina. Parlamentarni mehanizmi kontrole jesu uspostavljeni, ali izostaju rezultati u praksi. Tako misli većina sagovornika, a iz perspektive vlasti u Podgorici, stanje je, naravno, mnogo ružičastije.
„Političar ne mora biti odgovoran, posebno onaj u izvršnoj vlasti. On mora biti lojalan šefu režima, njegovom užem krugu prijatelja, a odgovornost je tek nešto što se možda može naslutiti.“
Tako odgovornost političara na crnogorski način tumači Goran Danilović iz opozicione Nove srpske demokratije. Dodaje da je preduslov za bilo kakvu odgovornost slobodno i građansko društvo. Da toga u Crnoj Gori nema, misli i Koča Pavlović, portparol opozicionog Pokreta za promjene:
„Crna Gora nije pravna država i to svi znamo. Ona je primjer jednog društva bez odgovornosti, u kojemu je vlast izmještena van institucija. Dodatni problem predstavlja činjenica da su se ti van-institucionalni centri moći u međuvremenu snažno povezali, može se čak reći da su se integrisali sa strukturama organizovanog kriminala, tako da se svaki pokušaj uspostavljanja odgovornosti, sada čak i u nekim vrlo banalnim slučajevima, na kraju završava pričom o organizovanom kriminalu.“
No, sasvim drugačiji pogled na stvarnost Crne Gore i odgovornost političke elite na vlasti imaju u vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista. Portparol, Rajko Kovačević:
„Biću veoma skroman i reći da državna politika, koju vode po svojoj odgovornosti, ni u jednom segmentu ne zaostaje u odnosu na kritičare i politiku u regionu, naprotiv. O tome je svoj sud dala međunarodna zajednica i naši građani na izborima. U tome i jeste tajna naše političke dugovječnosti na vlasti i tajna političke dugovječnosti u opozicionom pravcu.“
Kako god ko mjerio nivo političke odgovornosti u Crnoj Gori, mehanizmi njene kontrole trebalo bi da leže u institucijama, civilnom sektoru, medijima i javnosti. Kada o prvom instrumentu govorimo, posljednjih mjeseci na skupštinskom Odboru za bezbjednost, učestala su saslušanja čelnih ljudi javne i tajne policije.
Da li se na tom primjeru pokazala spremnost institucija da natjeraju odgovorne da polažu račune? Za Gorana Danilovića, potpredsednika Odbora u ostavci, nema dileme da je dogovor negativan:
„To je jedna igra u kojoj je Skupština servis Vlade, umjesto da Vlada bude servis Skupštine i građana. Mi smo stvar potpuno okrenuli i izgleda da su svi pomalo i donekle zadovoljni tom pričom, koja je na drugim mjestima gotovo neshvatljiva.“
Komentar odgovornosti političara, posebno onih na vlasti u Crnoj Gori, potražili smo i od istraživača kršenja ljudskih prava, Aleksandra Zekovića, koji je član Savjeta za građansku kontrolu rada policije:
„Evidentno je da crnogorsko društvo još uvijek nema, niti institucionalnu, niti demokratsku tradiciju. Čini mi se da smo, sa jedne strane, izgradili dobar sistem, možda mrežu propisa, podzakonskih i zakonskih akata, koji se tiču kontrole i nadgledanja rada bilo kojih institucija, pa i onih koji u njima rade. Ipak, čini mi se, da od toga nemamo neke mnogo pretjerane vajde, kada govorimo o samoj praksi i implementaciji.“
Očekivano, sasvim drugačije mišljenje iznosi Rajko Kovačević, iz vladajuće DPS:
„Smatram da je Crna Gora uspostavila skoro sve institucionalne mehanizme kontrole odgovornosti i političara, koji postoje u zemljama razvijenih evropskih demokratija. Razlika je u tome što oni kod nas postoje jednu deceniju, a u tim zemljama mnogo duže od toga. Zbog toga bi bilo nerealno očekivati njihovu podjednaku funkcionalnost i efikasnost.“
Pavlović pak smatra da su institucije i propisi u Crnoj Gori samo kulise, koje sakrivaju samovolju vlasti. Sve se, kaže, završava izborima, na kojima jedni te isti pobjeđuju već 20 godina:
„Ovdje je do savršenstva dovedena kontrola izbornog procesa. Tog jedinoga dana, kada po definiciji vlast strahuje od građana, oni su do te mjere uhodali taj izborni proces, učinili ga sigurnim i na izvjestan način izvrgli ono što jeste smisao u demokratskom svijetu, što znači mehanizam sigurnoga glasa. Oni su tome dali jednu balkansku auru.“
Zeković naglašava da će postojeće stanje u Crnoj Gori, u kome se svaka neodgovornost i propust pravdaju izbornim legitimitetom i u kome su partije na vlasti zarobile institucije sistema, morati da se mijenja. Na pitanje, kada, odgovara:
„Mislim da će se stvar promijeniti onog trenutka kada, prije svega, vladajuće partije shvate da žele državu, a ne partijski kontrolisanu državu, kada shvate da je u svijesti onih, koji čine trenutnu političku elitu, prošlost vrijeme kontrolisane države, već kada bude izgrađeno jedno snažno opredjeljenje da želimo funkcionalnu državu, koja obezbjeđuje kvalitetan servis prema svim građanima i koja omogućava ravnopravan tretman svih građana, bez obzira na njihovu različitost.“
Hrvatski političari su bahati i nemaju razvijen osjećaj „polaganja računa“. Sa građanima komuniciraju samo u izbornoj kampanji - tvrde i građani i eksperti, te podsjećaju da je u dva desetljeća hrvatske nezavisnosti zabilježena samo jedna jedina ministarska ostavka zbog javne odgovornosti.
„Građani se nemaju što miješati u odluku gradonačelnika, oni su ga izabrali i svake četiri godine imaju pravo izaći na izbore i reći što misle“. Nije doslovan citat, ali otprilike tako je zagrebački gradonačelnik, Milan Bandić, odgovorio nezadovoljnim Zagrepčanima, koji su se prije dvije godine protivili pretvaranju jedne „slijepe“ ulice u središtu grada (Galjufova) u prometnicu:
„Ljudi su stali u obranu svoga grada, svoje ulice, svoga centra. To nije mala stvar, već velika.“
„Ja sam očekivala da će se tu gospodin Bandić pojaviti, u interesu i u ime građana, kao gradonačelnik grada Zagreba, da kaže koju riječ, a ne da se ovako ponaša, kao da ga se to ne tiče.“
Ove Zagrepčane smo snimili na još masovnijem prosvjednom skupu pod nazivom „Ne damo Varšavsku“, a riječ je o sudbini još jedne ulice u samom središtu Zagreba, čiji se dio, uz dozvolu politike, a protivno volji građana, uzima za ulaz u podzemnu garažu, koju privatni investitor namjerava graditi ispod budućeg šoping centra na Cvjetnom trgu:
„Nas niko ne sluša. Prošle godine je 55.000 ljudi potpisalo i ništa se nije dogodilo. Oni su demokraciju shvatili na svoj način, a mi na svoj.“
„Demos je demokracija, zar ne? Mi ne živimo u demokraciji. Ovo je diktatura. Hrvatska je danas autokracija. Ne bojim se ništa. Rođena sam ovdje i u petoj generaciji sam Zagrepčanka. Žao mi je kada ruše grad, kada ga uništavaju.“
Okupljeni oko golemog drvenog Trojanskog konja, kojeg su organizatori „Zelena akcija“ i još nekoliko nevladinih udruga dali sagraditi i dovukli u Varšavsku ulicu, kao simbol „podvala“ koje kapital i politika čine građanima, nisu ni slutili da će tu istu noć, točnije pred jutro, policija silom privesti dvadeset i troje aktivista i u param-parčad razbiti Trojanskog konja.
Najnovija policijska intervencija u Zagrebu, zbog građanskog neposluha, još je više pojačala uvjerenje kako je u Hrvatskoj teško pozvati političare „na polaganje računa“.
Izvršna direktorica nevladine udruge GONG, Sandra Pernar:
„Policijska elita se uistinu ponaša na jedan nedemokratski način kod nas, kao da je ona bogom dana i tu se nalazi za sva vremena. Nema tog osjećaja da se treba javnosti polagati račune. Mislim da kod nas, još uvijek taj pojam nije zaživio.“
Ne postoje ni mehanizmi, a ni tradicija:
„Mislim da kod naših građana ne postoji nikakva tradicija, da bi došlo do pozivanja političara na odgovornost. Sada je nešto pokrenuto, ali vidjet ćemo što će biti od svega toga.“
Novinar Index portala, Tomislav Klauški, podsjeća da je dosad u Hrvatskoj dobrovoljnu ostavku, zbog javne odgovornosti, podnijela jedna jedina osoba na visokoj ministarskoj poziciji, bivša ministrica zdravstva, Ana Rukavina - Štavljnain, zbog afere „Baxter“ 2002. godine. Sve ostale, kao ona ministra vanjskih poslova, Miomira Žužula, ili ministra unutarnjih poslova, Ivice Kirina, uključujući i najnoviju, potpredsjednika Vlade, Damira Polančeca, bile su iznuđene:
„Političari su vrlo otporni na vlastitu odgovornost i čekati će do zadnjeg trenutka da sami odstupe.“
Postoje u Saboru razna povjerenstva za „rešetanje“ političara, kao što je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, ali sve su to, kaže Klauški, još preslabi mehanizmi:
„Postoji saborsko Istražno povjerenstvo, koje služi samo za lov na vještice, za neko dokazivanje i istjerivanje krivnje. Ali to ovisi o političkoj volji i o neizglasavanju. Sjetimo se kako je HDZ-ova većina izglasala da ministar Rončević nije odgovoran za aferu kamioni, mjesec dana prije nego što je pokrenuta istraga protiv njega.“
Moglo bi se reći, zaključuje Klauški, da hrvatskim političarima „nitko ništa ne može“, sve dok su u milosti i interesu svoje stranke, a na odgovornost ih najčešće prozivaju mediji:
„Taj mediji se okreću kako vjetar puše. Kada se neko smije i može napadati, onda ga čereče iz dana u dan, a kada se ne smije, onda ga štite sedam ili osam godina. To je sve jedna igra moći između političara, medija i javnosti, kojih zapravo nigdje nema, ili nevladinih organizacija, kojih ima još manje.“
Dragan Zelić iz GONG-a:
„I nakon silnih pritisaka javnosti, neki političari se ne odvajaju od svojih fotelja. Svakodnevno, tiskani mediji, televizijske i radio postaje traže odgovornost od političara, ali oni su naprosto usađeni u svoje pozicije. Očito im čuva netko leđa, možda stranke ili neki drugi interesi. Ne vidimo nikakve ostavke. Ne vidimo da pokazuju odgovornost prema nama biračima, prema javnosti.“
Sveučilišna profesorica i politologinja, Marijana Grbeša:
„Naša politička kultura na žalost se temelji na tezi Niko mi ništa ne može. Od izbora do izbora, niko mi ništa ne može. Samo se pred izbore uskomešaju jer jedini mehanizam kontrole koji građani imaju nad politikom su izbori. Onda se pred izbore pokušava slika o javnoj odgovornosti popraviti, ali ona nije stvarna.“
Upravo zato, u svim istraživanjima, hrvatski građani najmanje vjeruju političarima, a na javnim prosvjedima, kao prije par dana u Varšavskoj ulici u Zagrebu, nezaobilazno je i već uobičajeno skandiranje:
„Lopovi, lopovi!“
„To je slonovska koža da bi to došlo njima do uha. Ako i dopre, neće je uvažiti. Oni su prebahati.“
„Građani su skupina ljudi kojima se političari obraćaju prije izbora. To bi mogla biti dobra definicija za rječnik.“
„Samo kada su izbori, kada im trebamo. Ništa drugo.“
Odgovornost političara prema javnosti u Srbiji, skoro da ne postoji. Verovatno će još puno godina srbijansko društvo biti u tranziciji dok ne stigne na stepen u kojem će, i najviši državni dužnosnici, javnosti polagati račune.
Važni politički i ekonomski potezi - pitanje Kosova, donošenje Ustava, odnos prema susednim državama ili NATO, privatizacija najvrednijih firmi, prodaja državnog zemljišta tajkunima - samo su neka od pitanja o kojima su političari u Srbiji poslednjih godina odlučivali bez punog obrazloženja javnosti o opravdanosti svojih poteza, a neretko su izbijale i velike afere koje su ostale bez odgovora.
Zato smo građane u Beogradu prve pitali da li postoji odgovornost domaćih političara prema javnosti:
„Ne, nula. Ne rade ništa.“
„Političari su videli da mogu da manipulišu. Ljudi se ne bave politikom iz ideala, nego radi lične koristi.“
„Oni se ne ponašaju odgovorno prema interesima svoje zemlje. Ponekada se pitam da li su normalni. Naš narod je daleko od toga da poštuje zakone.“
„Dobri su oni. Bolje ne zaslužujemo.“
Utisak građana o potpunom odsustvu odgovornosti političara dele i naši sagovornici, pa sociolog Vladimir Vuletić, profesor na beogradskom Filozofskom fakultetu, kaže:
„Kod nas je ključni problem (ne)odgovornost političara prema zakonu jer javnost je pojam koji je za demokratska društva izuzetno važan. Ali da bi uopšte neko društvo mogli nazvati demokratskim, u njemu mora da postoji vladavina prava.“
U domaćoj političkoj kulturi, problem zakonitosti je na klimavim nogama, a političari se prema javnosti odnose bez previše obaveza jer prave odgovornosti nema.
Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, podseća da je problem suštinske prirode:
„Kod nas ne postoje, ni institucije, ni procedure. Kao posledica višedecenijske partijske države, ili jednopartijske, imamo zadržano faktičko stanje jedinstva vlasti. Naša izvršna vlast kontroliše parlamentarnu, zakonodavnu i sudsku vlast.“
Krupan politički defekt je i to da prave opozicije praktično i nema jer se često dešava da na velike probleme, i političke i finansijske skandale, vlast i suprotni tabor skoro isto reaguju.
„Kada bi postojala kontrola velikih državnih poslova, kretanja novca, kursa dinara, kako se on određuje i zbog čega je takav, onda bi smo videli da u stvari određene grupe, centri moći ili tajkuni, stoje iza svih političkih stranaka. Mislim da je kod nas do te mere narušen princip demokratskog funkcionisanja vlasti i funkcionisanja opozicije, da ni izbori ništa ne rešavaju,“ smatra Barać.
U takvoj situaciji, nameće se pitanje - kako naterati političare da odgovaraju za svoje postupke?
Vuletić smatra da bi ključni mehanizam moglo da predstavlja postojanje nezavisnih medija:
„Mediji su ti kojih se političari u izvesnoj meri pribojavaju. Ni jedan političar ne voli da se o njemu piše loše i da procuri neka vest, koja bi za njega bila neprijatna, zbog toga što kampanje, koje bi eventualno usledile u vezi sa tim, bi mogle da utiču na izborne rezultate.“
Jedan broj političara svestan je problema, ali se uglavnom tvrdi da postoje bar mali pomaci kada je u pitanju odgovornost, prvenstveno na zakonodavnom planu - kao što su povećanje transparentnosti javnog posla, institucije ombusmana i poverenika za informacije od javnog značaja.
Željko Ivanji, iz vladajuće stranke G17 plus, kaže da u tom sistemu ipak nedostaje nešto veoma važno, a to je institut javnog slušanja:
„To je institut koji postoji u Evropi, vrlo je rasprostranjen i razvije. Jedno javno slušanje bilo je i u Savetu Evrope sada o svinjskom gripu, na kome su se informisali, kako poslanici, tako i građani. Tek na osnovu svih valjanih podatak prvo građani mogu da donesu odgovarajuće zaključke, a zatim i političari i poslanici, da punog srca donose odgovarajuće odluke koje su u njihovoj nadležnosti ili da glasaju ili ne za neki zakon.“
U Srbiji je i problem što se mnogi zakoni, za šta je primer bilo čak i donošenje Ustava, izglasavaju bez prethodne javne rasprave.
Nataša Mićić, iz opozicione Liberalno demokratske partije, rekla je da bi to trebalo promeniti, ali i dodala da je od velike važnosti uvesti odgovornost premijera za ono što radi Vlada:
„To je ono što svi znamo. Svaki ministar se ponaša kao da je njegov resor zapravo njegov feud. Svaki ministar odgovara samo za svoj resor. Drugih se to ne tiče, a naročito premijer ne komentariše, niti daje neke izjave, ili se prosto ogradi, kao da on nije nadležan za to. Mislim da je to velika greška.“
Ključni problem mnogi vide u tome što 5. oktobra 2000. godine nije učinjen rez u odnosu na prethodni režim. Zato Barać veruje da je rešenje u ispravljanju te greške:
„Ništa se nije suštinski promenilo u odnosu na funkcionisanje vlasti u Miloševićevo vreme. I sada važi taj fenomen vršenja vlasti, koja sve ima tajno - tajno finansiranje, tajne službe, koje niko ne kontroliše, ima tajne dosije sa kojima se može raditi mnogo što-šta.“
Pre nego što bude rezultata, kada je u pitanju odgovornost političara prema javnosti, sigurno će proći dosta godina jer je preduslov razvoj civilnog društva i demokratije.
Političar Ivanji zaključuje:
„Demokratija kod nas ima vrlo skroman period iza sebe. Prvo moramo raditi na političkoj kulturi. Još uvek nemamo razvijenu kulturu odnosa prema biračima. Na neki način možda i potcenjujemo same građane.“
Do budućih dana, za kraj ove priče, pitali smo građane kako naterati političare da budu odgovorni?
„Da se ide u šumu, da se diže revolucija.“
„Kroz institucije i uključivanjem ljudi u politiku koji su se već dokazali u istraživačkom novinarstvu. Mediji su tu.“
„Pre svega je potrebno promeniti u mentalitetu ljudi odnos prema svemu. Treba da odgovaraju pred zakonom.“
„Možemo da izađemo na ulice. Jedino tako ih možemo promeniti. Onda dođu drugi, pa budu opet isti. Pa opet ispočetka.“
„Izborima malo češćim. Četiri godine nije za rovito društvo. Mislim da se na demokratiju treba navikavati.“
Prije desetak dana pred britanskim je Parlamentom bivši premijer Tony Blair odgovarao na nimalo ugodna pitanja o iračkom ratu. Najbliži saradnik američkog predsjednika Georgea Busha u nonsensu zvanom „rat protiv terorizma“, i dalje je pred svojom javnošću zastupao tezu da se u taj rat moralo ući.
Činjenica da se Blair, puna četiri sata znojio, tražeći prave riječi kojima bi objasnio zašto je, kada i na čemu temeljen povukao neki potez, direktan je povod da provjerimo na koji su način balkanski političari odgovorni svojim javnostima.
"Zavadi, pa vladaj"
Odgovornog odnosa političara prema građanima u Bosni i Hercegovini nema jer, ni na jednom nivou vlasti u državi ne postoji komisija, pred kojom bi oni koji se, primjerice, sumnjiče za utaju poreza, kriminal i korupciju, odgovarali. Takvo stanje ne iznenađuje nevladin sektor jer, kako kažu, primjeri neodgovornih političara su brojni. Posljednji se desio nedavno u Sarajevu.
Nevladina organizacija „Centri civilnih inicijativa“ plakatima je pozvala na odgovornost federalnog ministra za okoliš zbog višegodišnjeg nerada i nemara, te katastrofalnog stanja okoline u Federaciji. Odgovor dotičnog Nevenka Hercega je uslijedio, i to, uklanjanjem plakata. Umjesto odgovora na postavljena pitanja, Hercegov jedini komentar je bio da su ga plakati pogrešno prikazali jer je on, zaboga, u prirodi ljepši.
Protestima ispred zgrade Vlade Kantona Sarajevo prije dvije godine, građani glavnog grada Bosne i Hercegovine tražili su odgovornost vladajućih kantonalnih i gradskih struktura zbog pogoršanog stanja sigurnosti i maloljetničke delikvencije, nakon što je u tramvaju ubijen sedamnaestogodišnji mladić Denis Mrnjavac. Iako su Sarajlije tražile ostavku tadašnjeg premijera Samira Silajdžića i gradonačelnice Semihe Borovac, ni jednom, ni drugom, to nije padalo na pamet. Čak, šta više. Proteste su smatrali politički motivisanim, a za njih okrivili nevladin sektor.
„Ne dam ostavku! Neće ova Vlada podnijeti ostavku! Današnje okupljanje je imalo za cilj eskalaciju nasilja i destabilizaciju Kantona Sarajevo,“ kazao je tada Samir Silajdžić.
U Bosni i Hercegovini nije zabilježen niti jedan slučaj da funkcioneri podnesu ostavku iz moralnih razloga. Njihove smjene dešavale su se u većini slučajeva odlukama visokog predstavnika ili na zahtjev političke stranke kojoj pripadaju.
Odgovornog odnosa političara prema građanima nema, jer ni na jednom nivou vlasti u državi ne postoji komisija, pred kojom bi oni, koji se, primjerice, sumnjiče za utaju poreza, kriminal i korupciju, odgovarali. Sve je prepušteno tužilaštvima i sudovima, kaže član Administrativne komisije pri Parlamentu Bosne i Hercegovine, Momčilo Novaković.
„Potrebno je raditi na praksi razvijenih zemalja gdje je demokratija razvijena. Potrebno je raditi na primjeni konvencije koja govori o slobodi novinarskog istraživanja, gdje su istraživački nezavisni mediji ti koji pokreću takva pitanja,“ smatra Novaković.
Potrebno je raditi na praksi razvijenih zemalja gdje je demokratija razvijena. Potrebno je raditi na primjeni konvencije koja govori o slobodi novinarskog istraživanja, gdje su istraživački nezavisni mediji ti koji pokreću takva pitanja.
Političari priznaju da nisu odgovorni prema javnosti, ali i ocjenjuju da su nevladin sektor i mediji ti koji bi ih na neki način trebali kontrolisati. Ima i onih koji smatraju da mediji ponekad znaju pretjerati, pa, ako je neki od njih optužen za kriminal i korupciju, i druge poistovjećuju sa njim, što, kako kaže visoki funkcioner SNSD-a, Lazar Prodanović, nije tačno:
„Mislim da je potrebno argumentovano ukazati na to gdje je određeni izabrani zvaničnik napravio određene propuste i zbog čega ga treba sankcionisati. Mislim da je primarno u ovoj priči što nemamo nezavisno pravosuđe. Kada bi smo ga imali, onda se niko iz pravosuđa i tužilaštva ne bi ustezao da pokrene određene istrage jer nikada niko, zbog toga što je nekoga političara procesuirao, ne bi bio sankcionisan za posao koji obavlja.“
Kako se svaka tema u Bosni i Hercegovini politizuje, i priču o odgovornosti političara prema javnosti, neki od njih, stavljaju u taj kontekst. Tako predsjednik Glavnog odbora Stranke demokratske akcije, Halid Genjac, to pitanje vezuje za priču o ustavnim promjenama:
„Ustav je takav da generira stalno stanje borbe između interesa etniteta, prije svega Republike Srpske i interesa države.“
Postojeća situacija u Bosni i Hercegovini, u kojoj odgovornosti prema javnosti nema, ne iznenađuje predstavnike nevladinog sektora. Primjeri takvog ponašanja su brojni, kaže predstavnik Centra civilnih inicijativa, Adis Arapović:
„Posljednji slučaj koji mi imamo kao lično iskustvo jesu plakati kojima smo pozivali na odgovornost ministra Nevenka Hercega zbog višegodišnjeg nemara i nerada, kao i katastrofalnog stanja okoliša u Federaciji. Ti plakati su uklonjeni nakon par dana, jednostrano i nasilno, bez objašnjenja. Jedini komentar ministra na čitavu tu priču o njegovoj odgovornosti je bio da su plakati njega pogrešno prikazali, da je on u prirodi drugačiji i ljepši.“
„Koliko puta smo mogli čuti da političari kažu novinarima, kritičarima ili analitičarima, da će to reći birači na izborima i da oni o tome ne treba da brinu. Šta bi se moglo učiniti? Mogle bi da se oforme neke institucije ili forumi birača koji bi stalno davali neko svoje mišljenje o uspešnosti pojedinih izabranih predstavnika ili uspešnosti ukupne politike jedne vladajuće garniture i strukture,“ kaže sociolog Ivan Šijaković.
Jedan od razloga zbog kojeg nema odgovornosti funkcionera prema javnosti je i taj što su građani zabavljeni egzistencijalnim pitanjima. Podsjećanja radi, u Bosni i Hercegovini 40% građana je nezaposleno. Političari se ne bave rješavanjem teške ekonomske situacije u državi, već upravo suprotno.
Po paroli "zavadi, pa vladaj", 15 godina od završetka rata koriste narod za svoje vlastite interese. Pod plaštom takozvane ugroženosti, i dalje u prvi plan ističu samo nacionalne interese. Za to vrijeme, stiču ogromna bogatstva i zarađuju pet puta veće plate od prosječnog Bosanca i Hercegovca.
Lojalnost je bitna - ne odgovornost
U partijskoj državi, kakva je Crna Gora, sa zarobljenim institucijama sistema, političke odgovornosti gotovo da i nema. Sve se završava na izborima koje jedna te ista partija osvaja već 20 godina. Parlamentarni mehanizmi kontrole jesu uspostavljeni, ali izostaju rezultati u praksi. Tako misli većina sagovornika, a iz perspektive vlasti u Podgorici, stanje je, naravno, mnogo ružičastije.
„Političar ne mora biti odgovoran, posebno onaj u izvršnoj vlasti. On mora biti lojalan šefu režima, njegovom užem krugu prijatelja, a odgovornost je tek nešto što se možda može naslutiti.“
Tako odgovornost političara na crnogorski način tumači Goran Danilović iz opozicione Nove srpske demokratije. Dodaje da je preduslov za bilo kakvu odgovornost slobodno i građansko društvo. Da toga u Crnoj Gori nema, misli i Koča Pavlović, portparol opozicionog Pokreta za promjene:
„Crna Gora nije pravna država i to svi znamo. Ona je primjer jednog društva bez odgovornosti, u kojemu je vlast izmještena van institucija. Dodatni problem predstavlja činjenica da su se ti van-institucionalni centri moći u međuvremenu snažno povezali, može se čak reći da su se integrisali sa strukturama organizovanog kriminala, tako da se svaki pokušaj uspostavljanja odgovornosti, sada čak i u nekim vrlo banalnim slučajevima, na kraju završava pričom o organizovanom kriminalu.“
No, sasvim drugačiji pogled na stvarnost Crne Gore i odgovornost političke elite na vlasti imaju u vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista. Portparol, Rajko Kovačević:
„Biću veoma skroman i reći da državna politika, koju vode po svojoj odgovornosti, ni u jednom segmentu ne zaostaje u odnosu na kritičare i politiku u regionu, naprotiv. O tome je svoj sud dala međunarodna zajednica i naši građani na izborima. U tome i jeste tajna naše političke dugovječnosti na vlasti i tajna političke dugovječnosti u opozicionom pravcu.“
Kako god ko mjerio nivo političke odgovornosti u Crnoj Gori, mehanizmi njene kontrole trebalo bi da leže u institucijama, civilnom sektoru, medijima i javnosti. Kada o prvom instrumentu govorimo, posljednjih mjeseci na skupštinskom Odboru za bezbjednost, učestala su saslušanja čelnih ljudi javne i tajne policije.
Da li se na tom primjeru pokazala spremnost institucija da natjeraju odgovorne da polažu račune? Za Gorana Danilovića, potpredsednika Odbora u ostavci, nema dileme da je dogovor negativan:
„To je jedna igra u kojoj je Skupština servis Vlade, umjesto da Vlada bude servis Skupštine i građana. Mi smo stvar potpuno okrenuli i izgleda da su svi pomalo i donekle zadovoljni tom pričom, koja je na drugim mjestima gotovo neshvatljiva.“
To je jedna igra u kojoj je Skupština servis Vlade, umjesto da Vlada bude servis Skupštine i građana.
Komentar odgovornosti političara, posebno onih na vlasti u Crnoj Gori, potražili smo i od istraživača kršenja ljudskih prava, Aleksandra Zekovića, koji je član Savjeta za građansku kontrolu rada policije:
„Evidentno je da crnogorsko društvo još uvijek nema, niti institucionalnu, niti demokratsku tradiciju. Čini mi se da smo, sa jedne strane, izgradili dobar sistem, možda mrežu propisa, podzakonskih i zakonskih akata, koji se tiču kontrole i nadgledanja rada bilo kojih institucija, pa i onih koji u njima rade. Ipak, čini mi se, da od toga nemamo neke mnogo pretjerane vajde, kada govorimo o samoj praksi i implementaciji.“
Očekivano, sasvim drugačije mišljenje iznosi Rajko Kovačević, iz vladajuće DPS:
„Smatram da je Crna Gora uspostavila skoro sve institucionalne mehanizme kontrole odgovornosti i političara, koji postoje u zemljama razvijenih evropskih demokratija. Razlika je u tome što oni kod nas postoje jednu deceniju, a u tim zemljama mnogo duže od toga. Zbog toga bi bilo nerealno očekivati njihovu podjednaku funkcionalnost i efikasnost.“
Pavlović pak smatra da su institucije i propisi u Crnoj Gori samo kulise, koje sakrivaju samovolju vlasti. Sve se, kaže, završava izborima, na kojima jedni te isti pobjeđuju već 20 godina:
„Ovdje je do savršenstva dovedena kontrola izbornog procesa. Tog jedinoga dana, kada po definiciji vlast strahuje od građana, oni su do te mjere uhodali taj izborni proces, učinili ga sigurnim i na izvjestan način izvrgli ono što jeste smisao u demokratskom svijetu, što znači mehanizam sigurnoga glasa. Oni su tome dali jednu balkansku auru.“
Zeković naglašava da će postojeće stanje u Crnoj Gori, u kome se svaka neodgovornost i propust pravdaju izbornim legitimitetom i u kome su partije na vlasti zarobile institucije sistema, morati da se mijenja. Na pitanje, kada, odgovara:
„Mislim da će se stvar promijeniti onog trenutka kada, prije svega, vladajuće partije shvate da žele državu, a ne partijski kontrolisanu državu, kada shvate da je u svijesti onih, koji čine trenutnu političku elitu, prošlost vrijeme kontrolisane države, već kada bude izgrađeno jedno snažno opredjeljenje da želimo funkcionalnu državu, koja obezbjeđuje kvalitetan servis prema svim građanima i koja omogućava ravnopravan tretman svih građana, bez obzira na njihovu različitost.“
Otporni na vlastitu odgovornost
Hrvatski političari su bahati i nemaju razvijen osjećaj „polaganja računa“. Sa građanima komuniciraju samo u izbornoj kampanji - tvrde i građani i eksperti, te podsjećaju da je u dva desetljeća hrvatske nezavisnosti zabilježena samo jedna jedina ministarska ostavka zbog javne odgovornosti.
„Građani se nemaju što miješati u odluku gradonačelnika, oni su ga izabrali i svake četiri godine imaju pravo izaći na izbore i reći što misle“. Nije doslovan citat, ali otprilike tako je zagrebački gradonačelnik, Milan Bandić, odgovorio nezadovoljnim Zagrepčanima, koji su se prije dvije godine protivili pretvaranju jedne „slijepe“ ulice u središtu grada (Galjufova) u prometnicu:
„Ljudi su stali u obranu svoga grada, svoje ulice, svoga centra. To nije mala stvar, već velika.“
„Ja sam očekivala da će se tu gospodin Bandić pojaviti, u interesu i u ime građana, kao gradonačelnik grada Zagreba, da kaže koju riječ, a ne da se ovako ponaša, kao da ga se to ne tiče.“
Ove Zagrepčane smo snimili na još masovnijem prosvjednom skupu pod nazivom „Ne damo Varšavsku“, a riječ je o sudbini još jedne ulice u samom središtu Zagreba, čiji se dio, uz dozvolu politike, a protivno volji građana, uzima za ulaz u podzemnu garažu, koju privatni investitor namjerava graditi ispod budućeg šoping centra na Cvjetnom trgu:
„Nas niko ne sluša. Prošle godine je 55.000 ljudi potpisalo i ništa se nije dogodilo. Oni su demokraciju shvatili na svoj način, a mi na svoj.“
„Demos je demokracija, zar ne? Mi ne živimo u demokraciji. Ovo je diktatura. Hrvatska je danas autokracija. Ne bojim se ništa. Rođena sam ovdje i u petoj generaciji sam Zagrepčanka. Žao mi je kada ruše grad, kada ga uništavaju.“
Okupljeni oko golemog drvenog Trojanskog konja, kojeg su organizatori „Zelena akcija“ i još nekoliko nevladinih udruga dali sagraditi i dovukli u Varšavsku ulicu, kao simbol „podvala“ koje kapital i politika čine građanima, nisu ni slutili da će tu istu noć, točnije pred jutro, policija silom privesti dvadeset i troje aktivista i u param-parčad razbiti Trojanskog konja.
Najnovija policijska intervencija u Zagrebu, zbog građanskog neposluha, još je više pojačala uvjerenje kako je u Hrvatskoj teško pozvati političare „na polaganje računa“.
Izvršna direktorica nevladine udruge GONG, Sandra Pernar:
Policijska elita se uistinu ponaša na jedan nedemokratski način kod nas, kao da je ona bogom dana i tu se nalazi za sva vremena. Nema tog osjećaja da se treba javnosti polagati račune.
„Policijska elita se uistinu ponaša na jedan nedemokratski način kod nas, kao da je ona bogom dana i tu se nalazi za sva vremena. Nema tog osjećaja da se treba javnosti polagati račune. Mislim da kod nas, još uvijek taj pojam nije zaživio.“
Ne postoje ni mehanizmi, a ni tradicija:
„Mislim da kod naših građana ne postoji nikakva tradicija, da bi došlo do pozivanja političara na odgovornost. Sada je nešto pokrenuto, ali vidjet ćemo što će biti od svega toga.“
Novinar Index portala, Tomislav Klauški, podsjeća da je dosad u Hrvatskoj dobrovoljnu ostavku, zbog javne odgovornosti, podnijela jedna jedina osoba na visokoj ministarskoj poziciji, bivša ministrica zdravstva, Ana Rukavina - Štavljnain, zbog afere „Baxter“ 2002. godine. Sve ostale, kao ona ministra vanjskih poslova, Miomira Žužula, ili ministra unutarnjih poslova, Ivice Kirina, uključujući i najnoviju, potpredsjednika Vlade, Damira Polančeca, bile su iznuđene:
„Političari su vrlo otporni na vlastitu odgovornost i čekati će do zadnjeg trenutka da sami odstupe.“
Postoje u Saboru razna povjerenstva za „rešetanje“ političara, kao što je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, ali sve su to, kaže Klauški, još preslabi mehanizmi:
„Postoji saborsko Istražno povjerenstvo, koje služi samo za lov na vještice, za neko dokazivanje i istjerivanje krivnje. Ali to ovisi o političkoj volji i o neizglasavanju. Sjetimo se kako je HDZ-ova većina izglasala da ministar Rončević nije odgovoran za aferu kamioni, mjesec dana prije nego što je pokrenuta istraga protiv njega.“
Moglo bi se reći, zaključuje Klauški, da hrvatskim političarima „nitko ništa ne može“, sve dok su u milosti i interesu svoje stranke, a na odgovornost ih najčešće prozivaju mediji:
„Taj mediji se okreću kako vjetar puše. Kada se neko smije i može napadati, onda ga čereče iz dana u dan, a kada se ne smije, onda ga štite sedam ili osam godina. To je sve jedna igra moći između političara, medija i javnosti, kojih zapravo nigdje nema, ili nevladinih organizacija, kojih ima još manje.“
Dragan Zelić iz GONG-a:
„I nakon silnih pritisaka javnosti, neki političari se ne odvajaju od svojih fotelja. Svakodnevno, tiskani mediji, televizijske i radio postaje traže odgovornost od političara, ali oni su naprosto usađeni u svoje pozicije. Očito im čuva netko leđa, možda stranke ili neki drugi interesi. Ne vidimo nikakve ostavke. Ne vidimo da pokazuju odgovornost prema nama biračima, prema javnosti.“
Sveučilišna profesorica i politologinja, Marijana Grbeša:
„Naša politička kultura na žalost se temelji na tezi Niko mi ništa ne može. Od izbora do izbora, niko mi ništa ne može. Samo se pred izbore uskomešaju jer jedini mehanizam kontrole koji građani imaju nad politikom su izbori. Onda se pred izbore pokušava slika o javnoj odgovornosti popraviti, ali ona nije stvarna.“
Upravo zato, u svim istraživanjima, hrvatski građani najmanje vjeruju političarima, a na javnim prosvjedima, kao prije par dana u Varšavskoj ulici u Zagrebu, nezaobilazno je i već uobičajeno skandiranje:
„Lopovi, lopovi!“
„To je slonovska koža da bi to došlo njima do uha. Ako i dopre, neće je uvažiti. Oni su prebahati.“
„Građani su skupina ljudi kojima se političari obraćaju prije izbora. To bi mogla biti dobra definicija za rječnik.“
„Samo kada su izbori, kada im trebamo. Ništa drugo.“
Afere bez odgovora
Odgovornost političara prema javnosti u Srbiji, skoro da ne postoji. Verovatno će još puno godina srbijansko društvo biti u tranziciji dok ne stigne na stepen u kojem će, i najviši državni dužnosnici, javnosti polagati račune.
Važni politički i ekonomski potezi - pitanje Kosova, donošenje Ustava, odnos prema susednim državama ili NATO, privatizacija najvrednijih firmi, prodaja državnog zemljišta tajkunima - samo su neka od pitanja o kojima su političari u Srbiji poslednjih godina odlučivali bez punog obrazloženja javnosti o opravdanosti svojih poteza, a neretko su izbijale i velike afere koje su ostale bez odgovora.
Zato smo građane u Beogradu prve pitali da li postoji odgovornost domaćih političara prema javnosti:
„Ne, nula. Ne rade ništa.“
„Političari su videli da mogu da manipulišu. Ljudi se ne bave politikom iz ideala, nego radi lične koristi.“
„Oni se ne ponašaju odgovorno prema interesima svoje zemlje. Ponekada se pitam da li su normalni. Naš narod je daleko od toga da poštuje zakone.“
„Dobri su oni. Bolje ne zaslužujemo.“
Utisak građana o potpunom odsustvu odgovornosti političara dele i naši sagovornici, pa sociolog Vladimir Vuletić, profesor na beogradskom Filozofskom fakultetu, kaže:
„Kod nas je ključni problem (ne)odgovornost političara prema zakonu jer javnost je pojam koji je za demokratska društva izuzetno važan. Ali da bi uopšte neko društvo mogli nazvati demokratskim, u njemu mora da postoji vladavina prava.“
U domaćoj političkoj kulturi, problem zakonitosti je na klimavim nogama, a političari se prema javnosti odnose bez previše obaveza jer prave odgovornosti nema.
Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, podseća da je problem suštinske prirode:
„Kod nas ne postoje, ni institucije, ni procedure. Kao posledica višedecenijske partijske države, ili jednopartijske, imamo zadržano faktičko stanje jedinstva vlasti. Naša izvršna vlast kontroliše parlamentarnu, zakonodavnu i sudsku vlast.“
Krupan politički defekt je i to da prave opozicije praktično i nema jer se često dešava da na velike probleme, i političke i finansijske skandale, vlast i suprotni tabor skoro isto reaguju.
„Kada bi postojala kontrola velikih državnih poslova, kretanja novca, kursa dinara, kako se on određuje i zbog čega je takav, onda bi smo videli da u stvari određene grupe, centri moći ili tajkuni, stoje iza svih političkih stranaka. Mislim da je kod nas do te mere narušen princip demokratskog funkcionisanja vlasti i funkcionisanja opozicije, da ni izbori ništa ne rešavaju,“ smatra Barać.
U takvoj situaciji, nameće se pitanje - kako naterati političare da odgovaraju za svoje postupke?
Mediji su ti kojih se političari u izvesnoj meri pribojavaju. Ni jedan političar ne voli da se o njemu piše loše i da procuri neka vest, koja bi za njega bila neprijatna, zbog toga što kampanje, koje bi eventualno usledile u vezi sa tim, bi mogle da utiču na izborne rezultate.
„Mediji su ti kojih se političari u izvesnoj meri pribojavaju. Ni jedan političar ne voli da se o njemu piše loše i da procuri neka vest, koja bi za njega bila neprijatna, zbog toga što kampanje, koje bi eventualno usledile u vezi sa tim, bi mogle da utiču na izborne rezultate.“
Jedan broj političara svestan je problema, ali se uglavnom tvrdi da postoje bar mali pomaci kada je u pitanju odgovornost, prvenstveno na zakonodavnom planu - kao što su povećanje transparentnosti javnog posla, institucije ombusmana i poverenika za informacije od javnog značaja.
Željko Ivanji, iz vladajuće stranke G17 plus, kaže da u tom sistemu ipak nedostaje nešto veoma važno, a to je institut javnog slušanja:
„To je institut koji postoji u Evropi, vrlo je rasprostranjen i razvije. Jedno javno slušanje bilo je i u Savetu Evrope sada o svinjskom gripu, na kome su se informisali, kako poslanici, tako i građani. Tek na osnovu svih valjanih podatak prvo građani mogu da donesu odgovarajuće zaključke, a zatim i političari i poslanici, da punog srca donose odgovarajuće odluke koje su u njihovoj nadležnosti ili da glasaju ili ne za neki zakon.“
U Srbiji je i problem što se mnogi zakoni, za šta je primer bilo čak i donošenje Ustava, izglasavaju bez prethodne javne rasprave.
Nataša Mićić, iz opozicione Liberalno demokratske partije, rekla je da bi to trebalo promeniti, ali i dodala da je od velike važnosti uvesti odgovornost premijera za ono što radi Vlada:
„To je ono što svi znamo. Svaki ministar se ponaša kao da je njegov resor zapravo njegov feud. Svaki ministar odgovara samo za svoj resor. Drugih se to ne tiče, a naročito premijer ne komentariše, niti daje neke izjave, ili se prosto ogradi, kao da on nije nadležan za to. Mislim da je to velika greška.“
Ključni problem mnogi vide u tome što 5. oktobra 2000. godine nije učinjen rez u odnosu na prethodni režim. Zato Barać veruje da je rešenje u ispravljanju te greške:
„Ništa se nije suštinski promenilo u odnosu na funkcionisanje vlasti u Miloševićevo vreme. I sada važi taj fenomen vršenja vlasti, koja sve ima tajno - tajno finansiranje, tajne službe, koje niko ne kontroliše, ima tajne dosije sa kojima se može raditi mnogo što-šta.“
Pre nego što bude rezultata, kada je u pitanju odgovornost političara prema javnosti, sigurno će proći dosta godina jer je preduslov razvoj civilnog društva i demokratije.
Političar Ivanji zaključuje:
„Demokratija kod nas ima vrlo skroman period iza sebe. Prvo moramo raditi na političkoj kulturi. Još uvek nemamo razvijenu kulturu odnosa prema biračima. Na neki način možda i potcenjujemo same građane.“
Do budućih dana, za kraj ove priče, pitali smo građane kako naterati političare da budu odgovorni?
„Da se ide u šumu, da se diže revolucija.“
„Kroz institucije i uključivanjem ljudi u politiku koji su se već dokazali u istraživačkom novinarstvu. Mediji su tu.“
„Pre svega je potrebno promeniti u mentalitetu ljudi odnos prema svemu. Treba da odgovaraju pred zakonom.“
„Možemo da izađemo na ulice. Jedino tako ih možemo promeniti. Onda dođu drugi, pa budu opet isti. Pa opet ispočetka.“
„Izborima malo češćim. Četiri godine nije za rovito društvo. Mislim da se na demokratiju treba navikavati.“