Ubistva navijača FK Sarajevo, Vedrana Puljića, u Širokom brijegu i francuskog Tuluza, Brisa Tatona, u Beogradu, ne mogu se nažalost tumačiti kao izolovani incidenti karakteristični za huligane na utakmicama širom sveta. Ovo nasilje treba posmatrati u širem kontekstu ambijenta na prostoru bivše Jugoslavije, u kome još dominiraju postratne traume zbog izostanka suočavanja sa odgovornošću za zločine, neraščišćeni računi, nacionalna netrpeljivost, osećanje besperspektivnosti zbog krajnje problematične tranzicije.
Mladima koji odrastaju u takvoj atmosferi, uključujući i neku vrstu izolacije jer nemaju mnogo mogućnosti da putuju po svetu, nasilje postaje neka vrsta subkulturnog simbola, ventila za pražnjenje frustracija i mehanizam kojim teže, da nasuprot zvaničnom, uspostave svoj princip pravde i sistem vrednosti. Vlasti, ne samo da su nemoćne da spreče vandalizam, već su i odgovorne za stvaranje ovakvog ambijenta, nečinjenjem, ali i svesnim kreiranjem društvenih odnosa, koji su pogodno tle za ovakve postupke. Čak bi se moglo reći da ispadi huligana u izvesnoj meri odgovaraju vlastima jer se time skreće pažnja sa drugih problema.
Tako, umesto vruće jeseni i štrajkova zbog posledica ekonomske krize, u poslednje dve sedmice ključno pitanje je stradanje navijača u Širokom Brijegu i Beogradu. Stručnjaci, poput Ivana Čolovića, podsećaju da se istorija raspada Jugoslavije može opisati i kao priča o evoluciji nasilja u jugoslovenskom sportu, posebno među fudbalskim navijačima-huliganima, i postepenom prenošenju tog nasilja, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, na teren među-etničkih sukoba i "veliko-nacionalne" politike i, odatle, na bojno polje.
Saradnici: Žana Kovačević, Zoran Glavonjić, Goran Vežić
Stradanje navijača u Širokom Brijegu je mnogima još jedna od potvrda da je sada atmosfera u Bosni i Hercegovini slična kao uoči ratova devedesetih, jer se huligani tretiraju kao patriote, a sport ponovo postaje neka vrsta predvojničke obuke. U nacionalno podeljenoj zemlji, koju potresaju rasprave i oprečni stavovi, ne samo o budućnosti, već i viđenju prošlosti, sportsko nasilje je samo vrh ledenog brega.
Nekoliko hiljada navijača i građana Sarajeva oprostilo se u četvrtak od Vedrana Puljića, navijača FK Sarajevo, koji je ubijen u neredima u Širokom Brijegu. Protestovalo se na dva kraja države - u Sarajevu i Širkom Brijegu - svako iz svojih razloga, s vječnim pitanjem ko je prvi počeo. Sve je otišlo daleko od sporta i fudbala i podsjetilo na devedesete.
Nekadašnji jugoslovenski reprezentativac, član šampionske generacije Sarajeva, dugogodišnji sportski radnik, Predrag Pašić podsjeća:
„Ta priča o navijačima datira još i prije ovog besmislenog rata. Stadioni u bivšoj Jugoslaviji su na kraju, pri njenom raspadu, korišteni u političke svrhe. Sjetimo se Zagreba i sukoba sa policijom, paljenja zastava na splitskom stadionu ili na Marakani. Jasno je da su ljudi u politici zloupotrijebili sport. Od tada datira veza između politike i sporta. Vrlo često se navijačke grupe koriste u svrhu glasačkih mašina. Osim toga dolazi još u pitanje i kultura naših navijača, navijanja i svega onoga što je na žalost naša država.“
Sukobi navijača nisu ništa neobično. Dio su tradicije u Engleskoj, česti su širom planete, ali u Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakva jeste, uvijek je moguće upitati šta ili ko stoji iza. Koliko sporta a koliko svega drugog ima na stadionima u Bosni i Hercegovini, govore navijači Sarajeva i Željezničara koji su željeli ostati anonimni:
„Danas,14 godina poslije rata, još uvijek su nacionalne tenzije između tri naroda na tako visokom nivou, da je to strašno, kao da je rat jučer završio. Apsolutno se ništa nije promijenilo u tom pogledu. Opšte poznata je činjenica da su fudbalski stadioni najpogodnije mjesto za ispoljavanje nacionalnih strasti, gdje dolazi do sukoba između navijačkih skupina, nenacionalnih ili nacionalnih, nije bitno. Sad se pojavila neka priča, nakon dobrih rezultata reprezentacije Bosne i Hercegovine, da je Ćiro Blažević ujedinitelj Bosne i Hercegovine, da je reprezentacija ujedinila i Banja Luku i Trebinje i Sarajevo i zapadni dio Mostara. Iz ovoga što se desili na Širokom Brijegu, ispostavlja se da ništa od toga nije tačno. Znači da su tenzije u Banja Luci iste kao što su bile i u vremenu od 1992. do 1995. godine. To isto vrijedi za Široki Brijeg, zapadni Mostar i kompletan dio zapadne Hercegovine. Najviše tih sukoba, apsolutno, bez ikakve dileme, je posljedica velikih nacionalnih tenzija, koje su kulminirale tim tragičnim ubistvom.“
U potrazi za odgovorima, kako se i šta desilo u neredima u Širokom Brijegu prije nego je utakmica i počela, zvanične vlasti još uvijek tapkaju u mjestu. Još uvijek se ne zna kako se policijski pištolj, iz kojeg je Puljić ubijen, našao kod Olivera Knezovića i ko će odgovarati za njegov bijeg. Osam sudskih policajaca, za koje se sumnja da su dopustili Knezoviću da pobjegne, je privedeno, a potom pušteno je na slobodu.
Možda neredi u Širokom Brijegu i nisu bili motivisani etnonacionalizmom, ali sve što se dešavalo poslije pokazalo je kako vlast u Bosni i Hercegovini ne čini gotovo ništa da eliminiše uzroke problema, upozorava profesor sarajevskog Univerziteta, Hidajet Repovac:
„Mislim da su političari ispustili iz ruku sve što se događa i da oni ne mogu značajno ni da utiču na to. Mislim da bi vrlo brzo morali da se nađu intelektualci, ljudi od utjecaja, na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine i da razgovaraju o tome šta bi trebalo učiniti da se, prije svega, uzroci jednog etno-nacionalizma, jednog torovskog ponašanja, konačno prisijeku. Ako to ne uradimo i ako to međunarodni faktor ne uradi, pošto bi oni mogli da presijeku neke stvari u korijenu, Bosna i Hercegovina će doživjeti fijasko, i to u svim oblastima. Vidite da su kultura i sport najizloženiji i najranjiviji. Mi ni ne znamo kakav sve eho i kakve teške reperkusije mogu imati naše podjele i naš nacionalizam.“
Slično mišljenje dijeli i sociolog profesor Salih Fočo, koji ističe da cijelo bosansko-hercegovačko društvo, već 15 godina živi u nekom obliku nasilja, pa je logična posljedica - povećana agresija i nasilništvo kod mladih:
„To nasilje je prije svega političko, pa se onda iz političkog nasilja delegiralo na pravno i na ekonomsko nasilje, da bi smo danas dobili nasilje na stadionima. Ne treba zaboraviti da su stadioni arena društva, preko kojih se preliva i oslikava na društvo ove zemlje sve ono što se u njoj zbiva. Danas imamo mladu generaciju, ili populaciju, kojoj je oko 20 godina, koji su u izvjesnom smislu odrasli samo u raznim oblicima konflikata i nasilja. Oni zaista ne znaju za nešto drugačije ili vrjednije.“
Fočo upozorava da je u poslijeratnom periodu bosansko-hercegovačko društvo izgubilo stari sistem vrijednosti, a novi nikada nije uspostavljen. Tako mladi ljudi i ne znaju koji su to kriteriji uspješnosti, vrlina i vrijednosti koje treba graditi jer ih niko tome i ne podučava.
Srbija je u evropskom vrhu kada je u pitanju navijačko nasilje i njegove posledice. Poslednji znak za uzbunu, koji bi državu morao da pokrene na borbu protiv nasilja, jeste ubistvo Francuza Brisa Tatona, navijača Tuluza, koji je na smrt pretučen u centru Beograda. Koketiranje pojedinih partija sa navijačkim grupama, sa jedne, i nespremnost države da se suoči sa huliganima, s druge strane, svakako ohrabruje nasilje. Jedan od poslednjih primera jeste i otkazivanje Parade ponosa u strahu da bi nacionalističke grupe, koje su se protivile toj manifestaciji, mogle da izazovu incidente.
Na svakih 136 dana u Srbiji smrtno strada po jedan navijač, pokazuje najnovije istraživanje Udruženja sportskih novinara Srbije, koje je u 2008. godini sprovedeno u saradnji sa Ministarstvom za omladinu i sport, a ubijeni i napadači najčešće su stari između 18 i 26 godina. Kako tvrde naši sagovornici, uzroci za brutalne huliganske ispade su brojni, ali je sigurno jedan od najvažnijih ambijent u kom se na prostoru Balkana živelo poslednjih dvadesetak godina.
Snežana Marković Samardžić, ministarka sporta Srbije, izjavila je da sve mlade ne bi trebalo povezivati sa huliganima, ali da bi razloge zbog kojih ljudi od 15 do 30 godina, koji najčešće i čine navijačke grupe, pribegavaju nasilju, trebalo potražiti i u vremenu u kom su stasavali:
„Ko su danas oni koji imaju dvadesetak godina u Srbiji? Imali su oko tri godine kada su započeli sukobi u bivšoj Jugoslaviji. Imali su od pet do sedam godina kada su uvedene sankcije. Imali su 15 ili 16 godina kada je ubijen premijer. Želim da vam kažem da su ti mladi ljudi bili neprekidno izloženi slikama nasilja i da je to za njih nasleđeno stanje. To su dobili u svojoj mladosti.“
Na sve to proteklih godina nadovezale su se nove političke turbulencije i tranzicija u kojoj mnogi ostaju bez posla, izolovanost mladih u Srbiji jer im za putovanja trebaju vize i dosta novca, dok su im pred očima tajkuni koji se sve više bogate. U toj situaciji, kaže Nikola Simić, sportski analitičar, neki su potražili alternativu:
„Mladi ne vide perspektivu. Formirali su određene grupe navijača i onda su se normalno iz tih grupa nametnuli i vođe navijača. Nije nikakva tajna da su navijači Zvezde i Partizana obasuti raznim privilegijama i oni su svoje navijanje pretvorili u neku vrstu profesije.“
Blagonaklonost klubova i države prema navijačima, dovela je do toga da najekstremniji pripadnici navijačkih grupa često prolaze nekažnjeno nakon učinjenog nasilja. Najveći broj huligana bude i uhapšen ali, kako kaže ministarka Snežana Marković Samardžić, izveštaji govore da nakon toga nešto ne štima:
„Šta je konstatacija? Samo 2,4 posto je bilo kažnjeno. Tu nešto nije u redu. Ne govorim da je Ministarstvo pravde, ili da su sudovi problem. Možda to nisu smatrali prioritetom, možda nije prikupljeno dovoljno dokaza, možda postoje institucionalni razlozi. To direktno ne implicira ničiju odgovornost. Ne možemo prozivati jedni druge i apelovati jedni na druge beskrajno, nego moramo raditi.“
Navijačke grupe od nastanka su imale veliku ulogu u srpskom društvu, kao na primer početkom devedesetih, kada su i iz njihovih sastava regrutovani kadrovi za ratne dobrovoljačke jedinice. Navijači su svoju istorijsku rolu imali 5. oktobra 2000. godine, kada su zajedno sa građanima rušili režim Slobodana Miloševića. Vođe nekih navijačkih grupa viđane su u obezbeđenjima raznih političkih lidera, dok su neki i sami postali političari.
Sociolog Ratko Božović rekao je da su problematične navijačke grupe često manipulisane od strane političkih partija, najčešće od onih desničarskih:
„Ja mislim da su navijači, ovi koje smo apostrofirali kao problematične, izvođači radova onih koji su hteli da ih upotrebe i zloupotrebe. Klub nasilja potiče iz mračnih prostora socijalne neodređenosti ili internog interesa, koji se konstituiše zaradi potreba onih koji su na vlasti, ili da bi se osvojila ta vlast. Vlast je uvek borba za moć. Tada se koriste sva sredstva, pa i najgora, a ovo su najgora sredstva. To je deo naše balkanske priče u okviru balkanske noći, koja nikako da svane.“
Jasno je, kaže Božović, da pojedine političke stranke ozbiljno računaju na navijače kao na značajno biračko telo, što se često lako može primetiti:
„Naši lideri štite tu decu, koja su kao nevina, iako su uradila po neko zločasto delo. Ne samo da ih nagovaraju da čine to što čine, nego će ih i odbraniti da bi bili njihovi. U onome što je odbrana tih istih grupacija vidimo i one koji su ih nagovorili da to čine. Tu se krug nasilja zatvara.“
Nakon ubistva francuskog navijača u Beogradu, država je objavila početak konačnog obračuna sa nasiljem, i kao prvu meru najavila zabranu nekih navijačkih grupa. Tužilaštvo je zapretilo da će navijačima beogradskih klubova Partizan, Crvena zvezda i Rad (Grobari, Delije i United Force), zabraniti organizovano okupljanje i odlazak na utakmice.
Dragan Koković, sociolog sporta, izjavio je da se to pitanje ne može rešiti na brzinu, već da je potrebna ozbiljna i široka društvena akcija:
„Sada traje jedna kampanja, a nagore je u kampanjama donositi ishitrene odluke. Sigurno je da svaku vrstu ekstremizma treba zabraniti. Bojim se da je zabrana kontraproduktivna. Mi to tako i radimo. Umesto da uključe nas sociologe i psihologe da istražujemo, oni vode kampanju kada se nešto desi. Kada su u pitanju neki projekti, nikome ne padne na pamet da se to istraži i servira ljudima iz politike, da znaju kako da postupaju. U tom smislu mislim da naše institucije moraju da se poštuju. Nije potrebno da se donese neki novi zakon, da se pooštri, dovoljno je da se onaj prvi zakon, koji je donet, poštuje.“
Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije ima specijalne ekipe za borbu protiv huliganstva, a neki od policajaca išli su na obuku i stručno usavršavanje u zemlje zapadne Evrope, kao što je na primer Holandija, gde se znatno više novca, nego u Srbiji, troši na rešavanje tog problema.
Željko Nikač, pomoćnik načelnika Uprave policije MUP-a Srbije, izjavio je da bi, po uzoru na zemlje zapada, prva mera u borbi protiv nasilja mogla da bude osnivanje centra za borbu protiv huliganstva, u kojima bi se, na jednom mestu po brzom postupku, procesirali izgrednici:
„Tužilaštvo, sud i policija treba odmah zajedno da deluju, to je francuski i nemački model kontinentalnog krivičnog zakonodavstva. Na duže staze potrebna je dobra prevencija, kombinovani metod i stalno preispitivanje krivično-pravog modela, prekršajnog i sociološkog. Ako procenimo da nam model policije u zajednici nije dobar, moramo malo da ga protegnemo, da menjamo tradicionalni koncept u nekom delu represija. Sve te ideje pokušavamo da implementiramo, a da ne trošimo sredstva zajednice.“
Kako se proteklih godina dešavalo da predvodnici huliganskih ispada nekada ne budu uhapšeni, pojavile su se sumnje da neke vođe navijača imaju zaštitu i u policiji. Željko Nikač kaže da policija stalno radi operativne provere na terenu i da takve veze ne postoje:
„Mi nemamo, niti naši službenici, bilo kakve van-pravne veze sa navijačima i vođama navijača. Sve veze koje imamo su oficijalne, pravne i korektne, a to su susreti sa vođama, redovni radni sastanci. Policija nema nikakav interes, da za eventualno nezakonito ponašanje, bilo koga od tih ljudi štiti. Ako bi imala bilo kakvu operativnu kombinaciju, ona bi morala da bude pravno valorizovana kroz normativna dokumenta i uz odobrenje javnih tužioca. Sve što imamo je na nivou zakona i zaštite interesa građana.“
Vladin Savet za borbu protiv nasilja u sportu zaključio je da su fudbalski klubovi glavni krivci za probleme koje prave neki navijači jer, kako je navedeno, postoji sprega takozvanih navijača sa upravama klubova, koje tom vezom ostvaruju svoje interese. Novinar Nikola Simić tvrdi da je to tačno:
„Tako, malo po malo, kupite malog lava, pa ga hranite i odgajate, ne osetite da je porastao. On, čim poraste, pojede vas.“
Dragana Đurića, predsednika Partizana, čiji navijači su osumnjičeni za ubistvo Francuza u Beogradu, pitali smo da li je uprava tog fudbalskog kluba imala veze sa huliganima i njihovim nasiljem:
„Ne, nema, to je suludo što pričate. Bukvalno, nema nikakve veze, niti je ikada u istoriji Partizana imala, niti je toga bilo. To da neko ubije čoveka je kriminal. Treba da vidimo odakle su ti ljudi i kako je došlo do toga. Treba videti ko je sa tim povezan. Policija i država to treba da ustanovi.“
Navijačke grupe do sada se nisu oglašavale povodom najave da će ih država zabraniti. United Force, navijači beogradskog Fudbalskog kluba Rad, važe za grupu koja je desničarski orijentisana i koju su državni organi okarakterisali kao nasilnu. Jedan od pripadnika United Force-a je rekao da smisao njihovog postojanja nije nasilje:
„Sve može i bez nasilja, a ja lično sam učestvovao u dosta gluposti, ali nikada nisam flašu uzeo u ruke. Idem da gledam fudbal, a ne da se bijem, ali ako druga grupa hoće da se bije, tu se može desiti svašta. Tamo u Širokom su radili pištolji. Mislim da je to već previše.“
O nameri države da ih zabrani, ovaj navijač Rada kaže:
„Mislim da se radi o totalnoj represiji. Stalno nam prete nekim zakonima, pozivaju se na Englesku. U Engleskoj desilo se 100 gluposti ove godine, bilo je pet masovnih uletanja na teren i ništa nije postignuto s nekim zakonima. Ljudi, koji hoće da prave gluposti, će da ih prave. Treba da se ustanovi krivična odgovornost. Zabraniti grupe navijača je glupost i iluzorno i ne znam koga plaše time. Svaka država bi mogla mnogo više da uradi kada bi edukovala ljude i pričala im da to ne valja, kada bi pričala ljudima, koji hoće na utakmici da pucaju, da ih obavesti da to nije zezanje.“
Kako će se Srbija izboriti sa huliganskim nasiljem, pokazaće vreme. Za sadašnje stanje, zaključuje sportski analitičar Nikola Simić, ipak je najodgovornija država:
„Država 20 punih godina dopušta nasilje. Pravila je neke zakone koje nije primenjivala i mislila je da su to marginalne stvari.“
I u Hrvatskoj je, u više navrata, bilo ozbiljnih incidenata, koje su izazivali navijači. Kako kaže sociolog Dražen Lalić, u poslednjoj trećini prošlog veka, od kada postoji navijačka subkultura u Hrvatskoj, muževi su ubijali žene, Srbi Hrvate, katolici pravoslavce, čak i heteroseksualci homoseksualce, ali se nije dogodilo da je navijač ubio navijača.
Kad prijateljske utakmice prvoligaša s treće-ligašem postanu rizične, onda je vrijeme upitati se, ne samo kuda ide nogomet, nego kuda ide društvo. Prošlog utorka, utakmica u Baškoj Vodi između domaće Uranije i Hajduka, prekinuta je u 30. minuti pri rezultatu 0:0. Prvo su navijači Hajduka bengalkama "bojali " unutarnji prostor igrališta, a nakon toga su stali bacati boce u teren.
Oglušivši se na molbe kapetana "bijelih", Josipa Skoke, zasuli su teren staklenim i plastičnim bocama, pa je susret prekinut. Dugo najavljivan susret trebao je biti praznik nogometa, ali po tko zna koji put, mirni navijači morali su strahovati za živu glavu, umjesto da uživaju u igri. Na utakmici je bio i tajnik hajdukove navijačke skupine Torcida, Stipe Lekić:
„Ljudi su pili i nisu znali šta rade. U par navrta smo pokušali intervenirati i to spriječiti, ali bilo je teško. Ogorčen sam svime što je bilo i želim se još jedanput ispričati svima dole i organizatorima.“
Takovi izgredi na stadionima su dozlogrdili i vođama Torcide. Oni najavljuju obračun s divljacima, a Stipe Lekić tvrdi da za to imaju snage:
„Naravno da imamo. Vidjeli ste da smo u zadnjih par godina uveli red na sjeveru i na utakmicama. Uvijek ima pojedinaca i uvijek će ih biti. To je, ne samo kod nas, već svugdje i u svemu.“
I Stipu Lekića su potresli događaji u Širokom Brijegu:
„To nekako izlazi iz navijačkih domena. Po meni, to nije nikakav navijački obračun, to je došlo do velikog sukoba vezanog za nacionalno. Tužno je. Žao mi je zbog toga. Ne želim da igdje ima stradalih, u bilo čemu, a kamoli u navijačima. Nikako nije trebalo doći do toga.“
Zagrebački Dinamo je nakon incidenta u Širokom Brijegu i nakon događaja na utakmici u Baškoj Vodi, odlučio otkazati sve svoje prijateljske utakmice. Tako je otkazan i prijateljski susret protiv NK Trnje, koji se trebao odigrati povodom obilježavanja 85. godišnjice toga kluba. Takva odluka je motivirana i činjenicom da meta navijačkog bijesa, u ovom slučaju Bad Blue Boysa, ili jednog njihovog dijela, nisu samo protivničke navijačke skupine, nego i sami izvršni dopredsjednik kluba, Zdravko Mamić.
Mamiću se ne skandira samo u Zagrebu, nego i u Temišvaru, gdje su ga navijači napali pred utakmicu Europske lige. Zbog velikih nereda u Temišvaru, Dinama čeka kazna da narednu utakmicu s Ajaxom u Maksimiru igra pred praznim tribinama. Službene utakmice se igraju pred praznim tribinama, a prijateljske utakmice se otkazuju. To pogađa navijače. Stipe Lekić:
„To sigurno nije put. Živimo za utakmice svojih i nije to rješenje. Uvijek se može naći neko druge rješenje, neki dogovor, neki kompromis u bilo čemu. Mi moramo među sobom to raščistiti i stati na kraj takvim ljudima.“
Jesu li spremni na suradnju s policijom?
„Mi imamo suradnju sa policijom kada organiziramo autobuse, kada pripremamo koreografije, kada pripremao zastave za derbi ili bilo koju utakmicu. Kao i do sada, nema tu nekih promjena.“
Torcida je na ratnoj nozi s upravom Hajduka. Je li spremna surađivati s njima?
„Za sada, situacija je takva kakva je. Surađivat ćemo sa kim god triba, samo da idemo na bolje.“
Poslije svega je ključno pitanje - Ima li nogomet više smisla?
„Sigurno da se gubi smisao i svi se pitaju kakvo je ovo vrijeme došlo. Moja mama pita - Šta se događa, ovo je Baška Voda, naši ljudi, naš narod? Ni u jednom trenutku nije došlo do ikakvih izgreda sa narodom. Pojedinci, biće alkoholizirani, u jednom trenutku su počeli bacati te boce“, kaže tajnik splitske Torcide, Stipe Lekić, koji je bio jedan od onih koji su prigovarali oštrini hrvatskog zakona o navijačima.
Hrvatska vlada ga je donijela, potaknuta tužnom statistikom, koju je pred njegovo donošenje iznijela potpredsjednica Vlade, Đurđa Adlešić:
"U tučnjavama na stadionu i oko stadiona ozlijeđeno je 324 osobe, 54 policijska službenika, a 32 osobe su teže ozlijeđene. U neredima je oštećeno 38 autobusa, 31 službeno vozilo MUP-a, 141 osobni automobil, 35 tramvaja i sedam željezničkih vagona."
Uz to, hrvatski klubovi i reprezentacija su platili više od tri milijuna eura kazni.
Zakon o navijačima pooštrio je mjere protiv njihova huliganizma. Na stadionima je inače situacija bolja, ali se sukobi prelijevaju izvan stadiona. Navijačke skupine se mlate i po hrvatskim cestama, daleko, i od stadiona i od gradova.
Mogao bi se nogomet i zabraniti, ali to ne bi iskorijenilo mržnju i frustracije. Ona bi se prenijela na drugi teren. Oni koji bi trebali govoriti protiv mržnje, znaju je raspirivati. Kad je profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Nino Raspudić, nakon incidenta u njegovom rodnom gradu Širokom Brijegu, u jednoj emisiji HTV-a prigovorio, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini obožavanom, Miroslavu Ćiri Blaževiću, dobio je sljedeći odgovor:
„Ne znam kako se ovaj mladi filozof s bradom zove. Liči mi na Dražu Mihajlovića kada mi zamjera što sam uz Tuđmana. Da nije bilo Tuđmana, ti ne bi sjedio tu.“
Snažnije od Ćirine uvrede, koji to sebi onako 'arlekinski dozvoljava, odjeknuo je smijeh voditeljice Hloverke Novak Srzić, inače glavne urednice informativnog programa HTV-a.
Istog dana, prošlog utorka, u Supetru na Braču, je održana Ljetna škola demokracije s naslovom "Da li je moguć identitet bez mržnje i netrpeljivosti".
Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željko Komšić, je radi sukoba u Širokom Brijegu otkazao dolazak na ovaj skup, a hrvatski predsjednik Stipe Mesić je govoreći i o tome, i o stvarnostima zapadnog Balkana, rekao:
„Uzore se tražilo u notornim ratnim zločincima koje se, nedopustivom revizijom povijesti, pretvara u domoljube i nacionalne heroje, kao i idejama, što ih je civilizirani i demokratski svijet davno osudio i davno odbacio. Danas smo u situaciji da se suočavamo sa posljedicama takve, iz temelja pogrešne, politike. I ne samo s posljedicama, nego i s njezinim nastavljanima, mada ona, barem u Hrvatskoj, nije više službena politika, nije politika koju bi zastupala aktualna vlast. O tome da je ne zastupam, ne moram posebno govoriti jer o tome koju politiku zastupam, svaki dan i tumačim. U međuvremenu, nekoliko je generacija mladih mentalno zatrovano, a to trovanjem kroz neke medije, iz određenih političkih krugova, pa i sa estrade, a to traje i dalje. Ta politika, otrovna politika, živi u mozgovima ne malog broja, upravo mladih ljudi. Uostalom, i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine nije došao upravo radi toga o čemu sada govorim.“
Mladima koji odrastaju u takvoj atmosferi, uključujući i neku vrstu izolacije jer nemaju mnogo mogućnosti da putuju po svetu, nasilje postaje neka vrsta subkulturnog simbola, ventila za pražnjenje frustracija i mehanizam kojim teže, da nasuprot zvaničnom, uspostave svoj princip pravde i sistem vrednosti. Vlasti, ne samo da su nemoćne da spreče vandalizam, već su i odgovorne za stvaranje ovakvog ambijenta, nečinjenjem, ali i svesnim kreiranjem društvenih odnosa, koji su pogodno tle za ovakve postupke. Čak bi se moglo reći da ispadi huligana u izvesnoj meri odgovaraju vlastima jer se time skreće pažnja sa drugih problema.
Tako, umesto vruće jeseni i štrajkova zbog posledica ekonomske krize, u poslednje dve sedmice ključno pitanje je stradanje navijača u Širokom Brijegu i Beogradu. Stručnjaci, poput Ivana Čolovića, podsećaju da se istorija raspada Jugoslavije može opisati i kao priča o evoluciji nasilja u jugoslovenskom sportu, posebno među fudbalskim navijačima-huliganima, i postepenom prenošenju tog nasilja, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, na teren među-etničkih sukoba i "veliko-nacionalne" politike i, odatle, na bojno polje.
Saradnici: Žana Kovačević, Zoran Glavonjić, Goran Vežić
Stradanje navijača u Širokom Brijegu je mnogima još jedna od potvrda da je sada atmosfera u Bosni i Hercegovini slična kao uoči ratova devedesetih, jer se huligani tretiraju kao patriote, a sport ponovo postaje neka vrsta predvojničke obuke. U nacionalno podeljenoj zemlji, koju potresaju rasprave i oprečni stavovi, ne samo o budućnosti, već i viđenju prošlosti, sportsko nasilje je samo vrh ledenog brega.
Nekoliko hiljada navijača i građana Sarajeva oprostilo se u četvrtak od Vedrana Puljića, navijača FK Sarajevo, koji je ubijen u neredima u Širokom Brijegu. Protestovalo se na dva kraja države - u Sarajevu i Širkom Brijegu - svako iz svojih razloga, s vječnim pitanjem ko je prvi počeo. Sve je otišlo daleko od sporta i fudbala i podsjetilo na devedesete.
Nekadašnji jugoslovenski reprezentativac, član šampionske generacije Sarajeva, dugogodišnji sportski radnik, Predrag Pašić podsjeća:
„Ta priča o navijačima datira još i prije ovog besmislenog rata. Stadioni u bivšoj Jugoslaviji su na kraju, pri njenom raspadu, korišteni u političke svrhe. Sjetimo se Zagreba i sukoba sa policijom, paljenja zastava na splitskom stadionu ili na Marakani. Jasno je da su ljudi u politici zloupotrijebili sport. Od tada datira veza između politike i sporta. Vrlo često se navijačke grupe koriste u svrhu glasačkih mašina. Osim toga dolazi još u pitanje i kultura naših navijača, navijanja i svega onoga što je na žalost naša država.“
Sukobi navijača nisu ništa neobično. Dio su tradicije u Engleskoj, česti su širom planete, ali u Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakva jeste, uvijek je moguće upitati šta ili ko stoji iza. Koliko sporta a koliko svega drugog ima na stadionima u Bosni i Hercegovini, govore navijači Sarajeva i Željezničara koji su željeli ostati anonimni:
„Danas,14 godina poslije rata, još uvijek su nacionalne tenzije između tri naroda na tako visokom nivou, da je to strašno, kao da je rat jučer završio. Apsolutno se ništa nije promijenilo u tom pogledu. Opšte poznata je činjenica da su fudbalski stadioni najpogodnije mjesto za ispoljavanje nacionalnih strasti, gdje dolazi do sukoba između navijačkih skupina, nenacionalnih ili nacionalnih, nije bitno. Sad se pojavila neka priča, nakon dobrih rezultata reprezentacije Bosne i Hercegovine, da je Ćiro Blažević ujedinitelj Bosne i Hercegovine, da je reprezentacija ujedinila i Banja Luku i Trebinje i Sarajevo i zapadni dio Mostara. Iz ovoga što se desili na Širokom Brijegu, ispostavlja se da ništa od toga nije tačno. Znači da su tenzije u Banja Luci iste kao što su bile i u vremenu od 1992. do 1995. godine. To isto vrijedi za Široki Brijeg, zapadni Mostar i kompletan dio zapadne Hercegovine. Najviše tih sukoba, apsolutno, bez ikakve dileme, je posljedica velikih nacionalnih tenzija, koje su kulminirale tim tragičnim ubistvom.“
U potrazi za odgovorima, kako se i šta desilo u neredima u Širokom Brijegu prije nego je utakmica i počela, zvanične vlasti još uvijek tapkaju u mjestu. Još uvijek se ne zna kako se policijski pištolj, iz kojeg je Puljić ubijen, našao kod Olivera Knezovića i ko će odgovarati za njegov bijeg. Osam sudskih policajaca, za koje se sumnja da su dopustili Knezoviću da pobjegne, je privedeno, a potom pušteno je na slobodu.
Možda neredi u Širokom Brijegu i nisu bili motivisani etnonacionalizmom, ali sve što se dešavalo poslije pokazalo je kako vlast u Bosni i Hercegovini ne čini gotovo ništa da eliminiše uzroke problema, upozorava profesor sarajevskog Univerziteta, Hidajet Repovac:
„Mislim da su političari ispustili iz ruku sve što se događa i da oni ne mogu značajno ni da utiču na to. Mislim da bi vrlo brzo morali da se nađu intelektualci, ljudi od utjecaja, na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine i da razgovaraju o tome šta bi trebalo učiniti da se, prije svega, uzroci jednog etno-nacionalizma, jednog torovskog ponašanja, konačno prisijeku. Ako to ne uradimo i ako to međunarodni faktor ne uradi, pošto bi oni mogli da presijeku neke stvari u korijenu, Bosna i Hercegovina će doživjeti fijasko, i to u svim oblastima. Vidite da su kultura i sport najizloženiji i najranjiviji. Mi ni ne znamo kakav sve eho i kakve teške reperkusije mogu imati naše podjele i naš nacionalizam.“
Slično mišljenje dijeli i sociolog profesor Salih Fočo, koji ističe da cijelo bosansko-hercegovačko društvo, već 15 godina živi u nekom obliku nasilja, pa je logična posljedica - povećana agresija i nasilništvo kod mladih:
„To nasilje je prije svega političko, pa se onda iz političkog nasilja delegiralo na pravno i na ekonomsko nasilje, da bi smo danas dobili nasilje na stadionima. Ne treba zaboraviti da su stadioni arena društva, preko kojih se preliva i oslikava na društvo ove zemlje sve ono što se u njoj zbiva. Danas imamo mladu generaciju, ili populaciju, kojoj je oko 20 godina, koji su u izvjesnom smislu odrasli samo u raznim oblicima konflikata i nasilja. Oni zaista ne znaju za nešto drugačije ili vrjednije.“
Fočo upozorava da je u poslijeratnom periodu bosansko-hercegovačko društvo izgubilo stari sistem vrijednosti, a novi nikada nije uspostavljen. Tako mladi ljudi i ne znaju koji su to kriteriji uspješnosti, vrlina i vrijednosti koje treba graditi jer ih niko tome i ne podučava.
Navijačke grupe često manipulisane
Srbija je u evropskom vrhu kada je u pitanju navijačko nasilje i njegove posledice. Poslednji znak za uzbunu, koji bi državu morao da pokrene na borbu protiv nasilja, jeste ubistvo Francuza Brisa Tatona, navijača Tuluza, koji je na smrt pretučen u centru Beograda. Koketiranje pojedinih partija sa navijačkim grupama, sa jedne, i nespremnost države da se suoči sa huliganima, s druge strane, svakako ohrabruje nasilje. Jedan od poslednjih primera jeste i otkazivanje Parade ponosa u strahu da bi nacionalističke grupe, koje su se protivile toj manifestaciji, mogle da izazovu incidente.
Na svakih 136 dana u Srbiji smrtno strada po jedan navijač, pokazuje najnovije istraživanje Udruženja sportskih novinara Srbije, koje je u 2008. godini sprovedeno u saradnji sa Ministarstvom za omladinu i sport, a ubijeni i napadači najčešće su stari između 18 i 26 godina. Kako tvrde naši sagovornici, uzroci za brutalne huliganske ispade su brojni, ali je sigurno jedan od najvažnijih ambijent u kom se na prostoru Balkana živelo poslednjih dvadesetak godina.
Snežana Marković Samardžić, ministarka sporta Srbije, izjavila je da sve mlade ne bi trebalo povezivati sa huliganima, ali da bi razloge zbog kojih ljudi od 15 do 30 godina, koji najčešće i čine navijačke grupe, pribegavaju nasilju, trebalo potražiti i u vremenu u kom su stasavali:
„Ko su danas oni koji imaju dvadesetak godina u Srbiji? Imali su oko tri godine kada su započeli sukobi u bivšoj Jugoslaviji. Imali su od pet do sedam godina kada su uvedene sankcije. Imali su 15 ili 16 godina kada je ubijen premijer. Želim da vam kažem da su ti mladi ljudi bili neprekidno izloženi slikama nasilja i da je to za njih nasleđeno stanje. To su dobili u svojoj mladosti.“
Na sve to proteklih godina nadovezale su se nove političke turbulencije i tranzicija u kojoj mnogi ostaju bez posla, izolovanost mladih u Srbiji jer im za putovanja trebaju vize i dosta novca, dok su im pred očima tajkuni koji se sve više bogate. U toj situaciji, kaže Nikola Simić, sportski analitičar, neki su potražili alternativu:
„Mladi ne vide perspektivu. Formirali su određene grupe navijača i onda su se normalno iz tih grupa nametnuli i vođe navijača. Nije nikakva tajna da su navijači Zvezde i Partizana obasuti raznim privilegijama i oni su svoje navijanje pretvorili u neku vrstu profesije.“
Blagonaklonost klubova i države prema navijačima, dovela je do toga da najekstremniji pripadnici navijačkih grupa često prolaze nekažnjeno nakon učinjenog nasilja. Najveći broj huligana bude i uhapšen ali, kako kaže ministarka Snežana Marković Samardžić, izveštaji govore da nakon toga nešto ne štima:
„Šta je konstatacija? Samo 2,4 posto je bilo kažnjeno. Tu nešto nije u redu. Ne govorim da je Ministarstvo pravde, ili da su sudovi problem. Možda to nisu smatrali prioritetom, možda nije prikupljeno dovoljno dokaza, možda postoje institucionalni razlozi. To direktno ne implicira ničiju odgovornost. Ne možemo prozivati jedni druge i apelovati jedni na druge beskrajno, nego moramo raditi.“
Navijačke grupe od nastanka su imale veliku ulogu u srpskom društvu, kao na primer početkom devedesetih, kada su i iz njihovih sastava regrutovani kadrovi za ratne dobrovoljačke jedinice. Navijači su svoju istorijsku rolu imali 5. oktobra 2000. godine, kada su zajedno sa građanima rušili režim Slobodana Miloševića. Vođe nekih navijačkih grupa viđane su u obezbeđenjima raznih političkih lidera, dok su neki i sami postali političari.
Sociolog Ratko Božović rekao je da su problematične navijačke grupe često manipulisane od strane političkih partija, najčešće od onih desničarskih:
„Ja mislim da su navijači, ovi koje smo apostrofirali kao problematične, izvođači radova onih koji su hteli da ih upotrebe i zloupotrebe. Klub nasilja potiče iz mračnih prostora socijalne neodređenosti ili internog interesa, koji se konstituiše zaradi potreba onih koji su na vlasti, ili da bi se osvojila ta vlast. Vlast je uvek borba za moć. Tada se koriste sva sredstva, pa i najgora, a ovo su najgora sredstva. To je deo naše balkanske priče u okviru balkanske noći, koja nikako da svane.“
Jasno je, kaže Božović, da pojedine političke stranke ozbiljno računaju na navijače kao na značajno biračko telo, što se često lako može primetiti:
„Naši lideri štite tu decu, koja su kao nevina, iako su uradila po neko zločasto delo. Ne samo da ih nagovaraju da čine to što čine, nego će ih i odbraniti da bi bili njihovi. U onome što je odbrana tih istih grupacija vidimo i one koji su ih nagovorili da to čine. Tu se krug nasilja zatvara.“
Nakon ubistva francuskog navijača u Beogradu, država je objavila početak konačnog obračuna sa nasiljem, i kao prvu meru najavila zabranu nekih navijačkih grupa. Tužilaštvo je zapretilo da će navijačima beogradskih klubova Partizan, Crvena zvezda i Rad (Grobari, Delije i United Force), zabraniti organizovano okupljanje i odlazak na utakmice.
Dragan Koković, sociolog sporta, izjavio je da se to pitanje ne može rešiti na brzinu, već da je potrebna ozbiljna i široka društvena akcija:
„Sada traje jedna kampanja, a nagore je u kampanjama donositi ishitrene odluke. Sigurno je da svaku vrstu ekstremizma treba zabraniti. Bojim se da je zabrana kontraproduktivna. Mi to tako i radimo. Umesto da uključe nas sociologe i psihologe da istražujemo, oni vode kampanju kada se nešto desi. Kada su u pitanju neki projekti, nikome ne padne na pamet da se to istraži i servira ljudima iz politike, da znaju kako da postupaju. U tom smislu mislim da naše institucije moraju da se poštuju. Nije potrebno da se donese neki novi zakon, da se pooštri, dovoljno je da se onaj prvi zakon, koji je donet, poštuje.“
Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije ima specijalne ekipe za borbu protiv huliganstva, a neki od policajaca išli su na obuku i stručno usavršavanje u zemlje zapadne Evrope, kao što je na primer Holandija, gde se znatno više novca, nego u Srbiji, troši na rešavanje tog problema.
Željko Nikač, pomoćnik načelnika Uprave policije MUP-a Srbije, izjavio je da bi, po uzoru na zemlje zapada, prva mera u borbi protiv nasilja mogla da bude osnivanje centra za borbu protiv huliganstva, u kojima bi se, na jednom mestu po brzom postupku, procesirali izgrednici:
„Tužilaštvo, sud i policija treba odmah zajedno da deluju, to je francuski i nemački model kontinentalnog krivičnog zakonodavstva. Na duže staze potrebna je dobra prevencija, kombinovani metod i stalno preispitivanje krivično-pravog modela, prekršajnog i sociološkog. Ako procenimo da nam model policije u zajednici nije dobar, moramo malo da ga protegnemo, da menjamo tradicionalni koncept u nekom delu represija. Sve te ideje pokušavamo da implementiramo, a da ne trošimo sredstva zajednice.“
Kako se proteklih godina dešavalo da predvodnici huliganskih ispada nekada ne budu uhapšeni, pojavile su se sumnje da neke vođe navijača imaju zaštitu i u policiji. Željko Nikač kaže da policija stalno radi operativne provere na terenu i da takve veze ne postoje:
„Mi nemamo, niti naši službenici, bilo kakve van-pravne veze sa navijačima i vođama navijača. Sve veze koje imamo su oficijalne, pravne i korektne, a to su susreti sa vođama, redovni radni sastanci. Policija nema nikakav interes, da za eventualno nezakonito ponašanje, bilo koga od tih ljudi štiti. Ako bi imala bilo kakvu operativnu kombinaciju, ona bi morala da bude pravno valorizovana kroz normativna dokumenta i uz odobrenje javnih tužioca. Sve što imamo je na nivou zakona i zaštite interesa građana.“
Vladin Savet za borbu protiv nasilja u sportu zaključio je da su fudbalski klubovi glavni krivci za probleme koje prave neki navijači jer, kako je navedeno, postoji sprega takozvanih navijača sa upravama klubova, koje tom vezom ostvaruju svoje interese. Novinar Nikola Simić tvrdi da je to tačno:
„Tako, malo po malo, kupite malog lava, pa ga hranite i odgajate, ne osetite da je porastao. On, čim poraste, pojede vas.“
Dragana Đurića, predsednika Partizana, čiji navijači su osumnjičeni za ubistvo Francuza u Beogradu, pitali smo da li je uprava tog fudbalskog kluba imala veze sa huliganima i njihovim nasiljem:
„Ne, nema, to je suludo što pričate. Bukvalno, nema nikakve veze, niti je ikada u istoriji Partizana imala, niti je toga bilo. To da neko ubije čoveka je kriminal. Treba da vidimo odakle su ti ljudi i kako je došlo do toga. Treba videti ko je sa tim povezan. Policija i država to treba da ustanovi.“
Navijačke grupe do sada se nisu oglašavale povodom najave da će ih država zabraniti. United Force, navijači beogradskog Fudbalskog kluba Rad, važe za grupu koja je desničarski orijentisana i koju su državni organi okarakterisali kao nasilnu. Jedan od pripadnika United Force-a je rekao da smisao njihovog postojanja nije nasilje:
„Sve može i bez nasilja, a ja lično sam učestvovao u dosta gluposti, ali nikada nisam flašu uzeo u ruke. Idem da gledam fudbal, a ne da se bijem, ali ako druga grupa hoće da se bije, tu se može desiti svašta. Tamo u Širokom su radili pištolji. Mislim da je to već previše.“
O nameri države da ih zabrani, ovaj navijač Rada kaže:
„Mislim da se radi o totalnoj represiji. Stalno nam prete nekim zakonima, pozivaju se na Englesku. U Engleskoj desilo se 100 gluposti ove godine, bilo je pet masovnih uletanja na teren i ništa nije postignuto s nekim zakonima. Ljudi, koji hoće da prave gluposti, će da ih prave. Treba da se ustanovi krivična odgovornost. Zabraniti grupe navijača je glupost i iluzorno i ne znam koga plaše time. Svaka država bi mogla mnogo više da uradi kada bi edukovala ljude i pričala im da to ne valja, kada bi pričala ljudima, koji hoće na utakmici da pucaju, da ih obavesti da to nije zezanje.“
Kako će se Srbija izboriti sa huliganskim nasiljem, pokazaće vreme. Za sadašnje stanje, zaključuje sportski analitičar Nikola Simić, ipak je najodgovornija država:
„Država 20 punih godina dopušta nasilje. Pravila je neke zakone koje nije primenjivala i mislila je da su to marginalne stvari.“
I u Hrvatskoj navijački incidenti
I u Hrvatskoj je, u više navrata, bilo ozbiljnih incidenata, koje su izazivali navijači. Kako kaže sociolog Dražen Lalić, u poslednjoj trećini prošlog veka, od kada postoji navijačka subkultura u Hrvatskoj, muževi su ubijali žene, Srbi Hrvate, katolici pravoslavce, čak i heteroseksualci homoseksualce, ali se nije dogodilo da je navijač ubio navijača.
Kad prijateljske utakmice prvoligaša s treće-ligašem postanu rizične, onda je vrijeme upitati se, ne samo kuda ide nogomet, nego kuda ide društvo. Prošlog utorka, utakmica u Baškoj Vodi između domaće Uranije i Hajduka, prekinuta je u 30. minuti pri rezultatu 0:0. Prvo su navijači Hajduka bengalkama "bojali " unutarnji prostor igrališta, a nakon toga su stali bacati boce u teren.
Oglušivši se na molbe kapetana "bijelih", Josipa Skoke, zasuli su teren staklenim i plastičnim bocama, pa je susret prekinut. Dugo najavljivan susret trebao je biti praznik nogometa, ali po tko zna koji put, mirni navijači morali su strahovati za živu glavu, umjesto da uživaju u igri. Na utakmici je bio i tajnik hajdukove navijačke skupine Torcida, Stipe Lekić:
„Ljudi su pili i nisu znali šta rade. U par navrta smo pokušali intervenirati i to spriječiti, ali bilo je teško. Ogorčen sam svime što je bilo i želim se još jedanput ispričati svima dole i organizatorima.“
Takovi izgredi na stadionima su dozlogrdili i vođama Torcide. Oni najavljuju obračun s divljacima, a Stipe Lekić tvrdi da za to imaju snage:
„Naravno da imamo. Vidjeli ste da smo u zadnjih par godina uveli red na sjeveru i na utakmicama. Uvijek ima pojedinaca i uvijek će ih biti. To je, ne samo kod nas, već svugdje i u svemu.“
I Stipu Lekića su potresli događaji u Širokom Brijegu:
„To nekako izlazi iz navijačkih domena. Po meni, to nije nikakav navijački obračun, to je došlo do velikog sukoba vezanog za nacionalno. Tužno je. Žao mi je zbog toga. Ne želim da igdje ima stradalih, u bilo čemu, a kamoli u navijačima. Nikako nije trebalo doći do toga.“
Zagrebački Dinamo je nakon incidenta u Širokom Brijegu i nakon događaja na utakmici u Baškoj Vodi, odlučio otkazati sve svoje prijateljske utakmice. Tako je otkazan i prijateljski susret protiv NK Trnje, koji se trebao odigrati povodom obilježavanja 85. godišnjice toga kluba. Takva odluka je motivirana i činjenicom da meta navijačkog bijesa, u ovom slučaju Bad Blue Boysa, ili jednog njihovog dijela, nisu samo protivničke navijačke skupine, nego i sami izvršni dopredsjednik kluba, Zdravko Mamić.
Mamiću se ne skandira samo u Zagrebu, nego i u Temišvaru, gdje su ga navijači napali pred utakmicu Europske lige. Zbog velikih nereda u Temišvaru, Dinama čeka kazna da narednu utakmicu s Ajaxom u Maksimiru igra pred praznim tribinama. Službene utakmice se igraju pred praznim tribinama, a prijateljske utakmice se otkazuju. To pogađa navijače. Stipe Lekić:
„To sigurno nije put. Živimo za utakmice svojih i nije to rješenje. Uvijek se može naći neko druge rješenje, neki dogovor, neki kompromis u bilo čemu. Mi moramo među sobom to raščistiti i stati na kraj takvim ljudima.“
Jesu li spremni na suradnju s policijom?
„Mi imamo suradnju sa policijom kada organiziramo autobuse, kada pripremamo koreografije, kada pripremao zastave za derbi ili bilo koju utakmicu. Kao i do sada, nema tu nekih promjena.“
Torcida je na ratnoj nozi s upravom Hajduka. Je li spremna surađivati s njima?
„Za sada, situacija je takva kakva je. Surađivat ćemo sa kim god triba, samo da idemo na bolje.“
Poslije svega je ključno pitanje - Ima li nogomet više smisla?
„Sigurno da se gubi smisao i svi se pitaju kakvo je ovo vrijeme došlo. Moja mama pita - Šta se događa, ovo je Baška Voda, naši ljudi, naš narod? Ni u jednom trenutku nije došlo do ikakvih izgreda sa narodom. Pojedinci, biće alkoholizirani, u jednom trenutku su počeli bacati te boce“, kaže tajnik splitske Torcide, Stipe Lekić, koji je bio jedan od onih koji su prigovarali oštrini hrvatskog zakona o navijačima.
Hrvatska vlada ga je donijela, potaknuta tužnom statistikom, koju je pred njegovo donošenje iznijela potpredsjednica Vlade, Đurđa Adlešić:
"U tučnjavama na stadionu i oko stadiona ozlijeđeno je 324 osobe, 54 policijska službenika, a 32 osobe su teže ozlijeđene. U neredima je oštećeno 38 autobusa, 31 službeno vozilo MUP-a, 141 osobni automobil, 35 tramvaja i sedam željezničkih vagona."
Uz to, hrvatski klubovi i reprezentacija su platili više od tri milijuna eura kazni.
Zakon o navijačima pooštrio je mjere protiv njihova huliganizma. Na stadionima je inače situacija bolja, ali se sukobi prelijevaju izvan stadiona. Navijačke skupine se mlate i po hrvatskim cestama, daleko, i od stadiona i od gradova.
Mogao bi se nogomet i zabraniti, ali to ne bi iskorijenilo mržnju i frustracije. Ona bi se prenijela na drugi teren. Oni koji bi trebali govoriti protiv mržnje, znaju je raspirivati. Kad je profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Nino Raspudić, nakon incidenta u njegovom rodnom gradu Širokom Brijegu, u jednoj emisiji HTV-a prigovorio, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini obožavanom, Miroslavu Ćiri Blaževiću, dobio je sljedeći odgovor:
„Ne znam kako se ovaj mladi filozof s bradom zove. Liči mi na Dražu Mihajlovića kada mi zamjera što sam uz Tuđmana. Da nije bilo Tuđmana, ti ne bi sjedio tu.“
Snažnije od Ćirine uvrede, koji to sebi onako 'arlekinski dozvoljava, odjeknuo je smijeh voditeljice Hloverke Novak Srzić, inače glavne urednice informativnog programa HTV-a.
Istog dana, prošlog utorka, u Supetru na Braču, je održana Ljetna škola demokracije s naslovom "Da li je moguć identitet bez mržnje i netrpeljivosti".
Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željko Komšić, je radi sukoba u Širokom Brijegu otkazao dolazak na ovaj skup, a hrvatski predsjednik Stipe Mesić je govoreći i o tome, i o stvarnostima zapadnog Balkana, rekao:
„Uzore se tražilo u notornim ratnim zločincima koje se, nedopustivom revizijom povijesti, pretvara u domoljube i nacionalne heroje, kao i idejama, što ih je civilizirani i demokratski svijet davno osudio i davno odbacio. Danas smo u situaciji da se suočavamo sa posljedicama takve, iz temelja pogrešne, politike. I ne samo s posljedicama, nego i s njezinim nastavljanima, mada ona, barem u Hrvatskoj, nije više službena politika, nije politika koju bi zastupala aktualna vlast. O tome da je ne zastupam, ne moram posebno govoriti jer o tome koju politiku zastupam, svaki dan i tumačim. U međuvremenu, nekoliko je generacija mladih mentalno zatrovano, a to trovanjem kroz neke medije, iz određenih političkih krugova, pa i sa estrade, a to traje i dalje. Ta politika, otrovna politika, živi u mozgovima ne malog broja, upravo mladih ljudi. Uostalom, i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine nije došao upravo radi toga o čemu sada govorim.“