Hrvatska zadnjih godina sve manje izdvaja za nauku, samo 0,6 posto bruto-nacionalnog proizvoda. Teško usporedivo s evropskim standardima, gdje je 2010. izdvajano cijelih tri posto. Naučnici ističu da su svi međunarodni uspjesi i sudjelovanje hrvatskih naučnika u međunarodnim projektima rezultat napora pojedinaca, a nikako državne podrške ili strategije.
Kako je biti znanstvenik u Hrvatskoj?
„Znanstvenik u Hrvatskoj je teško biti. Teško je biti radi infrastrukture koja zaostaje za zapadnoevropskim istraživačkim centrima. Teško nam je biti radi niskih plaća, teško nam je biti radi mogućnosti koje se pružaju i radi načina na koji se znanost financira i radi u Hrvatskoj.”
Magistar Marko Pavić iz Mreže mladih znanstvenika Hrvatske, upravo, na zagrebačkom Prirodoslovno matematičkom fakultetu, dovršava doktorat iz oceanografije. Istraživanje o klimatskim promjenama radi u suradnji s kolegama s oceanografskog Instituta u Southamptonu, Velika Britanija (National Institute of Oceanography):
„Dakle, 50 posto ugljičnog dioksida koji mi otpustimo u atmosferu završi u moru, a četvrtina od toga završi u Sjevernom Atlantiku. Kako se to giba kroz Sjeverni Atlantik i šta se sa time dešava, ne znamo baš najbolje. U suradnji sa kolegama iz Velike Britanije gledam podatke protoka ugljičnog dioksida od Afrike do Bahama. Moje istraživanje će pomoći boljem klimatskom modeliranju sustava jer su atmosfera i ocean u suštini jedan vezani sustav koji izmjenjuju plinove, toplinu, vlagu i ostale stvari.”
Hrvatska je, ističe Pavić, poprilično uključena u međunarodne projekte, ali ne zahvaljujući samoj državi ili sustavu, već pojedincima:
„Mi imamo izuzetne pojedince, izuzetne ljude koji mogu objavljivati na svjetskoj razini. Oni su uključeni u međunarodne projekte. No institucije, sa svojom infrastrukturom za razvoj, pogotovo EU projekata i ostalih stvari, itekako kaskaju.”
Apsurdno je, kaže magistar Pavić, da država, kad i daje novce za projekte, ne pita više za njihovu sudbinu. Pavić se ne može sjetiti kad je što od znanstvenih istraživanja primijenjeno u praksi:
„Mi imamo jedan zastarjeli sustav financiranja koji u potpunosti ne odgovara modernom dobu, gdje nemate puno novaca za istraživanje, ali vas više-manje niko ne pita koju primjenu iz toga dobivate.“
Bez strateških pravaca
Na birokratski odnos prema znanosti upozorava i doktor Nenad Smodlaka, s Instituta Ruđer Bošković, direktor Centra za istraživanje mora, u Rovinju:
„Na koncu konca, kada neko piše nekakav projekt, trebalo bi biti jasno što on hoće sa time napraviti. Ne, to nije bitno, bitno je da li si bio na putu sedam ili tri dana, da li si kupio crvenu olovku a napisao si plavu u projektu. Ima takvih milijun detalja.”
„Nema pokazatelja da država zna što bi ona htjela. Ona samo zna da ima 8.000 ili 9.000 znanstvenika koje ne može poslati na ulicu. Prema tome, uza sve deklaracije, na koncu se svede na to da svatko dobije po nešto da može dalje raditi.”
Unatoč višekratnim zamolbama, iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa nismo uspjeli dobiti izjavu o izdvajanjima i stanju u hrvatskoj znanosti. Mladi znanstvenik Pavić:
„Prava nacionalna strategija ne postoji. Postoje dokumenti Nacionalnog vijeća za znanost o kratkoročnim i dugoročnim prioritetima. Ono što sam iskreno rekao i ministru znanosti i prethodnom ministru znanosti je da se moje istraživanje Sjevernog Atlantika u potpunosti uklapa u kratkoročne i dugoročne prioritete Republike Hrvatske i da je meni kao mladom znanstveniku to ispalo smiješno.”
Saborski zastupnik SDP-a i bivši ministar znanosti, doktor Gvozden Flego:
„Strateški pristup postoji i taj papir, koji će ističe ove godine, je vrlo dobar i dosta hrabar, ali od njega se nije ostvarilo niti jedno jedino slovo. U zbilji ne postoje mogućnosti da država pomaže poduzetnicima u njihovim nastojanjima da uvedu nove proizvode, nego su oni, uglavnom, prepušteni sami sebi. Dakle, imamo rezultate znanstvenih istraživanja, ali nemamo niti jedan patent i gotovo da ih nemamo primjenjene u praksi.”
Marko Pavić priznaje da mu je u napredovanju jako puno pomoglo nekoliko međunarodnih i domaćih stipendija, uključujući i stipendiju Hrvatske nacionalne zaklade za znanost, kao i međunarodne veze. Zahvaljuje i dodiplomskom studiju na ljetnoj školi u Velikoj Britaniji :
„Nakon toga su mi ponudili suradnju i da ostanem na doktoratu. Ipak sam se htio vratiti u Hrvatsku, ali sam nastavio suradnju sa njima. Ta suradnja mi je omogućila neke stvari koje nikada ne bih mogao vidjeti, poput znanstvenog krstarenja na Antarktiku, koje mi je itekako bilo korisno u struci. Dan istraživanja na takvom brodu košta 20.000 dolara.”
Znanstveni novaci u Hrvatskoj zarađuju oko 5.500 kuna (800 eura) mjesečno. Nakon doktorata bruto plaća im poraste tek za 15 posto, no unatoč tome, ističe doktor Flego, u svim anketama hrvatski znanstvenici, u odabiru zaposlenja, ne stavljaju na prvo mjesto plaće, već uvjete istraživanja:
„U zadnjih više godina uopće nije bilo javnih natječaja za nabavku znanstveno istraživačke opreme. Mi relativno malo ulažemo u znanstveno istraživanje”, navodi doktor Flego.
„Vrijednost prosječnog istraživačkog projekta u Hrvatskoj, koji je vrhunski financiran je, bez plaća i krupne opreme, 100.000 – 150.000 kuna. To je 20.000 eura. Kolege sa kojima ja surađujem u Velikoj Britaniji barataju sa ciframa od pola milijuna eura godišnje”, kaže Marko Pavić.
Predsjednik Mreže mladih znanstvenika Hrvatske kaže da surađuju s kolegama iz Srbije, Makedonije i dogovaraju se kako što više novaca, za znanstveni rad, izvući iz europskih fondova za znanost. Domaće gospodarske prilike a i općenita „atmosfera“ u državama regije nisu baš naklonjene znanosti:
„Održavamo kontakte sa kolegama iz regije i onda na godišnjoj skupštini Mladih znanstvenika se nalazimo i raspravljamo na koji način olakšati uvjete rada i života.”
Kako je biti znanstvenik u Hrvatskoj?
„Znanstvenik u Hrvatskoj je teško biti. Teško je biti radi infrastrukture koja zaostaje za zapadnoevropskim istraživačkim centrima. Teško nam je biti radi niskih plaća, teško nam je biti radi mogućnosti koje se pružaju i radi načina na koji se znanost financira i radi u Hrvatskoj.”
Magistar Marko Pavić iz Mreže mladih znanstvenika Hrvatske, upravo, na zagrebačkom Prirodoslovno matematičkom fakultetu, dovršava doktorat iz oceanografije. Istraživanje o klimatskim promjenama radi u suradnji s kolegama s oceanografskog Instituta u Southamptonu, Velika Britanija (National Institute of Oceanography):
„Dakle, 50 posto ugljičnog dioksida koji mi otpustimo u atmosferu završi u moru, a četvrtina od toga završi u Sjevernom Atlantiku. Kako se to giba kroz Sjeverni Atlantik i šta se sa time dešava, ne znamo baš najbolje. U suradnji sa kolegama iz Velike Britanije gledam podatke protoka ugljičnog dioksida od Afrike do Bahama. Moje istraživanje će pomoći boljem klimatskom modeliranju sustava jer su atmosfera i ocean u suštini jedan vezani sustav koji izmjenjuju plinove, toplinu, vlagu i ostale stvari.”
Hrvatska je, ističe Pavić, poprilično uključena u međunarodne projekte, ali ne zahvaljujući samoj državi ili sustavu, već pojedincima:
„Mi imamo izuzetne pojedince, izuzetne ljude koji mogu objavljivati na svjetskoj razini. Oni su uključeni u međunarodne projekte. No institucije, sa svojom infrastrukturom za razvoj, pogotovo EU projekata i ostalih stvari, itekako kaskaju.”
Apsurdno je, kaže magistar Pavić, da država, kad i daje novce za projekte, ne pita više za njihovu sudbinu. Pavić se ne može sjetiti kad je što od znanstvenih istraživanja primijenjeno u praksi:
„Mi imamo jedan zastarjeli sustav financiranja koji u potpunosti ne odgovara modernom dobu, gdje nemate puno novaca za istraživanje, ali vas više-manje niko ne pita koju primjenu iz toga dobivate.“
Bez strateških pravaca
Na birokratski odnos prema znanosti upozorava i doktor Nenad Smodlaka, s Instituta Ruđer Bošković, direktor Centra za istraživanje mora, u Rovinju:
„Na koncu konca, kada neko piše nekakav projekt, trebalo bi biti jasno što on hoće sa time napraviti. Ne, to nije bitno, bitno je da li si bio na putu sedam ili tri dana, da li si kupio crvenu olovku a napisao si plavu u projektu. Ima takvih milijun detalja.”
Filozofski fakultet Zagreb
A stječe se i dojam, kaže doktor Smodlaka, da država i nema nekih strateških pravaca prema znanosti ili se određuju „kako kome padne na pamet”:„Nema pokazatelja da država zna što bi ona htjela. Ona samo zna da ima 8.000 ili 9.000 znanstvenika koje ne može poslati na ulicu. Prema tome, uza sve deklaracije, na koncu se svede na to da svatko dobije po nešto da može dalje raditi.”
Unatoč višekratnim zamolbama, iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa nismo uspjeli dobiti izjavu o izdvajanjima i stanju u hrvatskoj znanosti. Mladi znanstvenik Pavić:
„Prava nacionalna strategija ne postoji. Postoje dokumenti Nacionalnog vijeća za znanost o kratkoročnim i dugoročnim prioritetima. Ono što sam iskreno rekao i ministru znanosti i prethodnom ministru znanosti je da se moje istraživanje Sjevernog Atlantika u potpunosti uklapa u kratkoročne i dugoročne prioritete Republike Hrvatske i da je meni kao mladom znanstveniku to ispalo smiješno.”
Saborski zastupnik SDP-a i bivši ministar znanosti, doktor Gvozden Flego:
„Strateški pristup postoji i taj papir, koji će ističe ove godine, je vrlo dobar i dosta hrabar, ali od njega se nije ostvarilo niti jedno jedino slovo. U zbilji ne postoje mogućnosti da država pomaže poduzetnicima u njihovim nastojanjima da uvedu nove proizvode, nego su oni, uglavnom, prepušteni sami sebi. Dakle, imamo rezultate znanstvenih istraživanja, ali nemamo niti jedan patent i gotovo da ih nemamo primjenjene u praksi.”
Marko Pavić priznaje da mu je u napredovanju jako puno pomoglo nekoliko međunarodnih i domaćih stipendija, uključujući i stipendiju Hrvatske nacionalne zaklade za znanost, kao i međunarodne veze. Zahvaljuje i dodiplomskom studiju na ljetnoj školi u Velikoj Britaniji :
„Nakon toga su mi ponudili suradnju i da ostanem na doktoratu. Ipak sam se htio vratiti u Hrvatsku, ali sam nastavio suradnju sa njima. Ta suradnja mi je omogućila neke stvari koje nikada ne bih mogao vidjeti, poput znanstvenog krstarenja na Antarktiku, koje mi je itekako bilo korisno u struci. Dan istraživanja na takvom brodu košta 20.000 dolara.”
Znanstveni novaci u Hrvatskoj zarađuju oko 5.500 kuna (800 eura) mjesečno. Nakon doktorata bruto plaća im poraste tek za 15 posto, no unatoč tome, ističe doktor Flego, u svim anketama hrvatski znanstvenici, u odabiru zaposlenja, ne stavljaju na prvo mjesto plaće, već uvjete istraživanja:
„U zadnjih više godina uopće nije bilo javnih natječaja za nabavku znanstveno istraživačke opreme. Mi relativno malo ulažemo u znanstveno istraživanje”, navodi doktor Flego.
„Vrijednost prosječnog istraživačkog projekta u Hrvatskoj, koji je vrhunski financiran je, bez plaća i krupne opreme, 100.000 – 150.000 kuna. To je 20.000 eura. Kolege sa kojima ja surađujem u Velikoj Britaniji barataju sa ciframa od pola milijuna eura godišnje”, kaže Marko Pavić.
Predsjednik Mreže mladih znanstvenika Hrvatske kaže da surađuju s kolegama iz Srbije, Makedonije i dogovaraju se kako što više novaca, za znanstveni rad, izvući iz europskih fondova za znanost. Domaće gospodarske prilike a i općenita „atmosfera“ u državama regije nisu baš naklonjene znanosti:
„Održavamo kontakte sa kolegama iz regije i onda na godišnjoj skupštini Mladih znanstvenika se nalazimo i raspravljamo na koji način olakšati uvjete rada i života.”