Ako je nauka, po definiciji, organizovana ljudska djelatnost, onda ona u BiH ni ne postoji. Nema nadležno ministarstvo na nivou države, nema strategije razvoja, nema dovoljno kapaciteta da bi se naučne djelatnosti provodile, niko nije obavezan njegovati naučne discipline. Spala je isključivo na entuzijazam nekolicine ljudi jer se, prema nepreciznim procjenama, za ovu djelatnost odvaja tek negdje oko pet miliona eura.
U folkloru onomadnog Mostara naučnicima su zvali šegrte koji su namjerili prekonočno preskočiti vlastite kalfe i majstore. I kao da je duh grada do bola preciznih definicija, ali u svojoj karikaturalnoj formi, ovih godina osvanuo u čitavoj Bosni i Hercegovini.
Ovdje se, naime, nauci institucionalno poklanja taman toliko pažnje, koliko su mostarske liske, proklinjući sparinu, poklanjale šegrtima u neatraktivnim esnafima. A kad bi se, i pri tom potrošeni novac, uzimao u obzir, opet bi razmjerno bili tu negdje. Pojam nauka kao organizovana ljudska djelatnost zapravo, ovdje ne stanuje.
„Nemamo osnovu na osnovu koje ćemo izgraditi samu nauku u BiH, pa ni u Federaciji, ni u kantonima jer je nauka na nivou kantona. Problem je previše malo izdvajanja“, kaže doktor Dejan Milošević, profesor teorijske fizike na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu.
Na ista otvorena pitanja, s jednakom knedlom u grlu, odgovara i doktor Damir Marjanović, šef Laboratorija za forenzičku genetiku Medicinskog fakulteta u Sarajevu:
Niko sa sigurnošću ne može reci koliko se to novca u ovoj neveseloj zemlji ulaže u djelatnost koja bi trebalo da je pogura naprijed. Ima bezbroj adresa na kojima bi valjalo pratiti tragove novca. Pratiti tragove naravno jer nema direktno odgovornih, mada se nauka nalazi negdje na dnu spiska nadležnosti čak 13 ministara. Kako god se sabiralo, ispada da kumulativno na nauku ne ide više od 5 miliona eura.
„U EU je to negdje dva-tri posto bruto nacionalnog dohotka a kod nas nema prave statistike pa kažu da je to 0,08 posto. Bez neke strategije razvoja, bez znatnog povećanja sredstava, neće biti ni daljeg razvoja“, ocjenjuje profesor Dejan Milošević.
Bolje išta nego ništa
Kažu kako se u realnosti cifra iza druge decimale zanemaruje. Ozbiljni ljudi iz svijeta nauke, čuvajući dostojanstvo zemlje, crvene se pred sagovornicima iz inostranstva, obmanjujući kako ne znaju prave kvantifikacije. A dobro ih znaju i debelo osjećaju. Ako iko, onda oni imaju računicu šta bi zemlji donijelo više reda u ovoj oblasti.
„Odavno nisam rekao da ću stavit ruku u vatru, ali sam siguran i mogao bih staviti ruku u vatru i reći da kada bi ova država ulagala u nauku i pojedine njene segmente, koji su BiH jako primamljivi i jako bitni, to bi im se jako brzo vratilo. Ta ulaganja ne bi bila toliko velika, koliko se očekuje. Bosansko-hercegovački naučnici su navikli da iz malih ulaganja i grantova dobijaju velike rezultate. Zamislite šta bi se to tek trebalo očekivati od bosanskohercegovačkih naučnika kada bi se to ulaganje povećalo na neki normalan nivo“, naglašava profesor Damir Marjanović.
Naravno, valja u ovom trenutku podsjetiti kako je mnogo toga ovdje ukradeno, uništeno, zahrđalo, a ono što je preostalo -zastarjelo. Očigledno, valjalo bi uložiti više nego li je to potrebno drugdje. Ali, za nauku i dalje ostaju-ostaci ostataka.
„Da bi razvijali nauku i usvajali nove tehnologije, morate imati naučno istraživačke institucije. Mi nemamo te kapacitete koje smo imali prije rata. To treba razviti i osposobiti, uspostaviti. Imamo dobre potencijale, prije svega kadrovske, i imamo nešto infrastrukturnih kapaciteta“, navodi dekan sarajevskog Mašinskog fakulteta, Ejub Džaferović.
Eto postoji barem nešta, uz dobru volju i entuzijazam dijela naučne zajednice. Ali, ne postoji politička volja da se odlučno krene u izgradnji strategije. Nema doduše ni mjesta odakle bi sve to bilo planirano i realizovano. Kad već nema nadležnog ministarstva, nedavno je, na nivou BiH, osnovano Vijeće ili Savjet za nauku. Bolje ista nego ništa, kaže ugledna profesorica i angažovana aktivistica, doktor Lamija Tanović:
„Ako već nemamo ministarstvo, nije loše da imamo makar kakvo-takvo tijelo, ukoliko njegov mandat i ljudi koji budu u tom savjetu, ili koji jesu u tom savjetu, budu znali da urade savjetodavnu ulogu.“
Savjeta ima, ali mu savjeti, barem zasad, nisu stigli do ušiju javnosti. Nemaju ni razloga nigdje trčati. Nije šećer pao u vodu. Ovu je zemlju prošlost prestigla, pa niko nigdje ne žuri
U folkloru onomadnog Mostara naučnicima su zvali šegrte koji su namjerili prekonočno preskočiti vlastite kalfe i majstore. I kao da je duh grada do bola preciznih definicija, ali u svojoj karikaturalnoj formi, ovih godina osvanuo u čitavoj Bosni i Hercegovini.
Ovdje se, naime, nauci institucionalno poklanja taman toliko pažnje, koliko su mostarske liske, proklinjući sparinu, poklanjale šegrtima u neatraktivnim esnafima. A kad bi se, i pri tom potrošeni novac, uzimao u obzir, opet bi razmjerno bili tu negdje. Pojam nauka kao organizovana ljudska djelatnost zapravo, ovdje ne stanuje.
„Nemamo osnovu na osnovu koje ćemo izgraditi samu nauku u BiH, pa ni u Federaciji, ni u kantonima jer je nauka na nivou kantona. Problem je previše malo izdvajanja“, kaže doktor Dejan Milošević, profesor teorijske fizike na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu.
Na ista otvorena pitanja, s jednakom knedlom u grlu, odgovara i doktor Damir Marjanović, šef Laboratorija za forenzičku genetiku Medicinskog fakulteta u Sarajevu:
Damir Marjanović
„Procentualno gledano, BiH odvaja izuzetno malo za nauku u poređenju sa našim najbližim susjedstvom. Obzirom da ne postoji državno ministarstvo za znanost, nego postoje različiti nivoi vlasti, ta postojeća Ministarstva za nauku ne mogu naći novac. I to malo novca parcijalno dijele na još manja i onda ih objektivno ne mogu ni ponuditi.“Niko sa sigurnošću ne može reci koliko se to novca u ovoj neveseloj zemlji ulaže u djelatnost koja bi trebalo da je pogura naprijed. Ima bezbroj adresa na kojima bi valjalo pratiti tragove novca. Pratiti tragove naravno jer nema direktno odgovornih, mada se nauka nalazi negdje na dnu spiska nadležnosti čak 13 ministara. Kako god se sabiralo, ispada da kumulativno na nauku ne ide više od 5 miliona eura.
„U EU je to negdje dva-tri posto bruto nacionalnog dohotka a kod nas nema prave statistike pa kažu da je to 0,08 posto. Bez neke strategije razvoja, bez znatnog povećanja sredstava, neće biti ni daljeg razvoja“, ocjenjuje profesor Dejan Milošević.
Bolje išta nego ništa
Kažu kako se u realnosti cifra iza druge decimale zanemaruje. Ozbiljni ljudi iz svijeta nauke, čuvajući dostojanstvo zemlje, crvene se pred sagovornicima iz inostranstva, obmanjujući kako ne znaju prave kvantifikacije. A dobro ih znaju i debelo osjećaju. Ako iko, onda oni imaju računicu šta bi zemlji donijelo više reda u ovoj oblasti.
„Odavno nisam rekao da ću stavit ruku u vatru, ali sam siguran i mogao bih staviti ruku u vatru i reći da kada bi ova država ulagala u nauku i pojedine njene segmente, koji su BiH jako primamljivi i jako bitni, to bi im se jako brzo vratilo. Ta ulaganja ne bi bila toliko velika, koliko se očekuje. Bosansko-hercegovački naučnici su navikli da iz malih ulaganja i grantova dobijaju velike rezultate. Zamislite šta bi se to tek trebalo očekivati od bosanskohercegovačkih naučnika kada bi se to ulaganje povećalo na neki normalan nivo“, naglašava profesor Damir Marjanović.
Ekonomski fakultet Sarajevo
„Visokoškolske ustanove, koje bi trebale biti jezgro naučno istraživačkog rada, vrlo često nisu u stanju da opreme svoju osnovnu laboratoriju ili im oprema koju posjeduju zastarijeva. Nova ulaganja se ne vrše. Istovremeno, u svakoj mjesnoj zajednici imamo nove privatne fakultete koji su daleko od kvaliteta i služe za serijsku proizvodnju diploma, dok se u stvarno znanje malo ulaže. Naši vrhunski stručnjaci, koji se obrazuju i osposobljavaju za najzahtjevnije poslove u inostranstvu, ako imaju želje da se vrate u BiH, nemaju gdje da rade jer uče se na tehnologijama koje u BiH nisu nigdje u primjeni. Prosto su prinuđeni ostati u inostranstvu“, kaže ekonomski analitičar, Igor Gavran.Naravno, valja u ovom trenutku podsjetiti kako je mnogo toga ovdje ukradeno, uništeno, zahrđalo, a ono što je preostalo -zastarjelo. Očigledno, valjalo bi uložiti više nego li je to potrebno drugdje. Ali, za nauku i dalje ostaju-ostaci ostataka.
„Da bi razvijali nauku i usvajali nove tehnologije, morate imati naučno istraživačke institucije. Mi nemamo te kapacitete koje smo imali prije rata. To treba razviti i osposobiti, uspostaviti. Imamo dobre potencijale, prije svega kadrovske, i imamo nešto infrastrukturnih kapaciteta“, navodi dekan sarajevskog Mašinskog fakulteta, Ejub Džaferović.
Eto postoji barem nešta, uz dobru volju i entuzijazam dijela naučne zajednice. Ali, ne postoji politička volja da se odlučno krene u izgradnji strategije. Nema doduše ni mjesta odakle bi sve to bilo planirano i realizovano. Kad već nema nadležnog ministarstva, nedavno je, na nivou BiH, osnovano Vijeće ili Savjet za nauku. Bolje ista nego ništa, kaže ugledna profesorica i angažovana aktivistica, doktor Lamija Tanović:
„Ako već nemamo ministarstvo, nije loše da imamo makar kakvo-takvo tijelo, ukoliko njegov mandat i ljudi koji budu u tom savjetu, ili koji jesu u tom savjetu, budu znali da urade savjetodavnu ulogu.“
Savjeta ima, ali mu savjeti, barem zasad, nisu stigli do ušiju javnosti. Nemaju ni razloga nigdje trčati. Nije šećer pao u vodu. Ovu je zemlju prošlost prestigla, pa niko nigdje ne žuri