Mogu li se države regije pohvaliti svojom filmskom produkcijom? Kako mladi redatelji dolaze do novca koji im omogućuje snimanje igranih dugometražnih filmova? Da li je ovo vrijeme u kojem razmišljati o „sedmoj umjetnosti” i nije previše IN?
Imaju li filmovi i svoju publiku, što je slučaj, primjerice, sa gotovo svakim češkim filmom? Što znači biti mladi filmski režiser u Evropi? Kakva je filmska produkcija u državama regije?
Bosanskohercegovačka kinematografija može se pohvaliti kako je među najnagrađenijim na zapadnom Balkanu. BH autori osvojili su od 90-ih i Oskar i Feliks, pobijedili u Berlinu, ranije u Canu i Veneciji. Posljednje ostvarenje oskarovca Danisa Tanovića bio je Cirkus Columbija.
Danas BH film tavori u sveopćoj besparici, a redatelji svjetskog ugleda energiju troše obijajući pragove producentskih kuća ne bi li skupili sredstva za nove projekte. Ipak, nisu svi potpuno nezadovoljni trenutačnim stanjem, ocjena je iz teksta Bude Vukobrata Koprodukcije šansa za opstanak bh. filma.
U Srbiji se godišnje snimi 10-ak filmova. Ove godine dva filma mlađih autora nominirana su za prestižnu godišnju nagradu Evropske filmske akademije. Ove godine jedan film je izazvao takve kontroverze, da ga jedni smatraju izuzetnim dostignućem, a drugi neukusnom pornografijom, čiju projekciju mnogi napuštaju.
Ipak, najveću srpsku nagradu i najviše simpatije publike pobrao je komercijalni film „Montevideo, bog te video" o nogometnom timu snova iz 30-ih godina prošlog stoljeća, navodi Branka Mihajlović u tekstu Srpska kinematografija ne oskudeva.
Novi vjetrovi
Crnogorska kinematografija bila je najmanje razvijena u bivšoj Jugoslaviji, iako je iznjedrila nekoliko velikih redatelja. No, čini se da posljednjih godina pušu neki novi vjetrovi.
Da li zaista mlađa generacija stvaralaca obećava preporod crnogorskog filma analizira Dimitrije Jovićević u tekstu Počinje li renesansa crnogorskog filma.
Hrvatska se kinematografija u posljednjih 10 godina razvila u solidnu kinematografiju i po godišnjoj produkciji od šest do 10 filmova, trenutno je među najboljima u regiji, ocjenjuje većina hrvatskih režisera i producenata.
No, kao i u većini zemalja u tranziciji, problem financiranja i dalje je najveći problem, ocjena je iz teksta Ankice Barbir Mladinović Mladi režiseri godinama čekaju priliku za film.
Pavo Marinković, hrvatski pisac, scenarist i filmski redatelj koji u posljednje vrijeme živi u Češkoj, kaže, pak, kako je Renesansa hrvatskog filma vrlo upitna.
Ocjenjuje da se hrvatska i češka kinematografija mogu uspoređivati utoliko što su obje evropske kinematografije, no zapravo su međusobno toliko različite da usporedbe postaju deplasirane.
A jedan od mladih redatelja koji je pohađao prašku FAMU je i rumunjski režiser Nicolae Tanase, koji navodi kako je svuda danas teško raditi filmove, posebno u Rumunjskoj, te ocjenjuje da je Rumunjski film zapeo u jednom žanru.
Imaju li filmovi i svoju publiku, što je slučaj, primjerice, sa gotovo svakim češkim filmom? Što znači biti mladi filmski režiser u Evropi? Kakva je filmska produkcija u državama regije?
Bosanskohercegovačka kinematografija može se pohvaliti kako je među najnagrađenijim na zapadnom Balkanu. BH autori osvojili su od 90-ih i Oskar i Feliks, pobijedili u Berlinu, ranije u Canu i Veneciji. Posljednje ostvarenje oskarovca Danisa Tanovića bio je Cirkus Columbija.
Danas BH film tavori u sveopćoj besparici, a redatelji svjetskog ugleda energiju troše obijajući pragove producentskih kuća ne bi li skupili sredstva za nove projekte. Ipak, nisu svi potpuno nezadovoljni trenutačnim stanjem, ocjena je iz teksta Bude Vukobrata Koprodukcije šansa za opstanak bh. filma.
U Srbiji se godišnje snimi 10-ak filmova. Ove godine dva filma mlađih autora nominirana su za prestižnu godišnju nagradu Evropske filmske akademije. Ove godine jedan film je izazvao takve kontroverze, da ga jedni smatraju izuzetnim dostignućem, a drugi neukusnom pornografijom, čiju projekciju mnogi napuštaju.
Ipak, najveću srpsku nagradu i najviše simpatije publike pobrao je komercijalni film „Montevideo, bog te video" o nogometnom timu snova iz 30-ih godina prošlog stoljeća, navodi Branka Mihajlović u tekstu Srpska kinematografija ne oskudeva.
Novi vjetrovi
Crnogorska kinematografija bila je najmanje razvijena u bivšoj Jugoslaviji, iako je iznjedrila nekoliko velikih redatelja. No, čini se da posljednjih godina pušu neki novi vjetrovi.
Da li zaista mlađa generacija stvaralaca obećava preporod crnogorskog filma analizira Dimitrije Jovićević u tekstu Počinje li renesansa crnogorskog filma.
Hrvatska se kinematografija u posljednjih 10 godina razvila u solidnu kinematografiju i po godišnjoj produkciji od šest do 10 filmova, trenutno je među najboljima u regiji, ocjenjuje većina hrvatskih režisera i producenata.
No, kao i u većini zemalja u tranziciji, problem financiranja i dalje je najveći problem, ocjena je iz teksta Ankice Barbir Mladinović Mladi režiseri godinama čekaju priliku za film.
Pavo Marinković, hrvatski pisac, scenarist i filmski redatelj koji u posljednje vrijeme živi u Češkoj, kaže, pak, kako je Renesansa hrvatskog filma vrlo upitna.
Ocjenjuje da se hrvatska i češka kinematografija mogu uspoređivati utoliko što su obje evropske kinematografije, no zapravo su međusobno toliko različite da usporedbe postaju deplasirane.
A jedan od mladih redatelja koji je pohađao prašku FAMU je i rumunjski režiser Nicolae Tanase, koji navodi kako je svuda danas teško raditi filmove, posebno u Rumunjskoj, te ocjenjuje da je Rumunjski film zapeo u jednom žanru.