Pavo Marinković, hrvatski je pisac, scenarist i filmski redatelj. U posljednje vrijeme živi u Češkoj. On kaže da se hrvatska i češka kinematografija mogu uspoređivati utoliko što su obje evropske kinematografije, no zapravo su međusobno toliko različite da usporedbe postaju deplasirane. Evo nekoliko bitnih razlika.
Marinković: Odnos češkog filma sa češkim kino gledateljima i odnos hrvatskog filma sa hrvatskim kino gledateljima je zapravo i najveća razlika, i zapravo bi se time trebali najviše baviti.
Marinković: Mislim da Češka godišnje snimi preko trideset filmova. Kao što mi imamo naš Festival u Puli, tako oni imaju svoju nagradu Zlatni lav. Za Zlatnog lava je u konkurenciji obično preko 30 dugometražnih filmova. Ne završe svi ti filmovi u kinu, ali velika većina njih da. Ono što je karakteristično, zapravo samo polovicu od tih filmova financira Ministarstvo kulture, odnosno njihov filmski fond. To znači da su ostali financirani televizijama i sponzorima.
Mnogi najuspješniji i najgledaniji češki filmovi zapravo su zajednički projekti privatnih producenata i partnera, a ne države. To znači da utržak od kino ulaznica može biti i preko milion eura, dok je to u Hrvatskoj potpuno nemoguće i gotovo svi filmovi su na ovaj ili onaj način financirani od ministarstva kulture ili, većim dijelom, kada je film već završen, uskače Ministarstvo kulture da napravi taj konačni „blow up”. Hrvatski film nema komercijalni potencijal kakav ima češki film i to je osnovna i velika razlika iz koje proizlaze i ostale razlike koje su estetske prirode.
Marinković: Česi jesu apsolutno kulturniji narod od Hrvata, mada me mnogi neće voljeti zbog toga, ali Hrvati su se svojom kulturom mogli praviti važni u Jugoslaviji. Međutim, hrvatska briga za kulturu ne drži korak sa brigom za svoju vlastitu kulturu i promociju kulture, kakvu drže Česi i Austrijanci i mnogi drugi srednje-evropski narodi.
Još jedna velika razlika je zapravo filmska škola. Ako pogledate prvih deset filmskih škola u svijetu, među njima je samo jedna europska filmska škola, a to je FAMU u Pragu. Sve ostale su američke filmske škole. Gdje je Hrvatska filmska akademija, koju sam i sam pohađao, na tim listama, ne bih znao reći, ali sigurno je da je razlika golema.
Ponovno postoji to nepovjerenje publike prema hrvatskom filmu. Zašto je to tako, tu postoje mnogi razlozi. Ja bih isto tako rekao da postoji i određeno nepovjerenje prema filmskim redateljima. Uvijek kada se dodjeljuju filmska sredstava u Hrvatskoj, događa se da se piše o filmovima manje-više loše. Postoji toliko lobija i toliko interesnih skupina, toliko je malo posla, a toliko puno ljudi koji žele raditi, tako da, ukoliko ste kvalitetan u Hrvatskoj, ne znači i da ćete raditi. Jedna takva svakodnevna situacija borbe za posao vas dovodi do toga da hrvatski filmaši žele loše svom kolegi, zato što će tako sami doći do posla. U tom njihovom nastojanju vrlo često služe njihovi novinari i prijatelji. Ne postoji ništa da bi se moglo reći da hrvatski film obiluje moralom i kao takvo emanira prema javnosti.
U tom smislu naravno da javnost ne želi ići gledati filmove koji su već na lošem glasu i koji dobivaju loše kritike. Povjerenje je nestalo. Sigurno je da su hrvatski filmovi bili puno gledaniji. Dakle, ta moralna kriza, koja je izrazito snažna kod nas, i korupcija, koje nije pošteđen ni film, sigurno da djeluje na to, a svadljiva atmosfera neprijateljstva između filmaša sigurno ne doprinosi povjerenju hrvatskih gledatelja prema hrvatskom filmu.
Radi se i o nezavisnom filmu. Nezavisni film je film koji nije financiran od države. U Češkoj, nezavisni film nema smisla ukoliko on ne odigra ulogu na kino blagajni, jer to je način gdje pokazuješ postojanje. S druge strane, hrvatski film postoji u tom nezavisnom obliku, ali on ne postoji za to da bi film vidjeli ljudi, nego postoji da bi film vidjela struka i da bi neki mladi i talentirani redatelji bili primijećeni. Funkcija filma da funkcionira u širem društvenom smislu, ne postoji.
Nisam optimist ni zbog toga što je zbog loše situacije, u kojoj je zemlja, kultura uvijek zadnja na redu da se dovede u red. Nekakva renesansa hrvatskog filma je vrlo upitna. U estetskom smislu moram napomenuti da Česi nisu nikakva premoćna kinematografija trenutno. Ti filmovi nisu nikako kvalitetniji od hrvatskih da bi zasluživali toliko više gledatelja kao što imaju.
Marinković: Odnos češkog filma sa češkim kino gledateljima i odnos hrvatskog filma sa hrvatskim kino gledateljima je zapravo i najveća razlika, i zapravo bi se time trebali najviše baviti.
RSE: Koliko jedan češki film posjeti gledatelja u Češkoj, a koliki je to broj u Hrvatskoj?
Marinković: Mislim da Češka godišnje snimi preko trideset filmova. Kao što mi imamo naš Festival u Puli, tako oni imaju svoju nagradu Zlatni lav. Za Zlatnog lava je u konkurenciji obično preko 30 dugometražnih filmova. Ne završe svi ti filmovi u kinu, ali velika većina njih da. Ono što je karakteristično, zapravo samo polovicu od tih filmova financira Ministarstvo kulture, odnosno njihov filmski fond. To znači da su ostali financirani televizijama i sponzorima.
Mnogi najuspješniji i najgledaniji češki filmovi zapravo su zajednički projekti privatnih producenata i partnera, a ne države. To znači da utržak od kino ulaznica može biti i preko milion eura, dok je to u Hrvatskoj potpuno nemoguće i gotovo svi filmovi su na ovaj ili onaj način financirani od ministarstva kulture ili, većim dijelom, kada je film već završen, uskače Ministarstvo kulture da napravi taj konačni „blow up”. Hrvatski film nema komercijalni potencijal kakav ima češki film i to je osnovna i velika razlika iz koje proizlaze i ostale razlike koje su estetske prirode.
RSE: Češki film ima svoju publiku.
Marinković: Česi jesu apsolutno kulturniji narod od Hrvata, mada me mnogi neće voljeti zbog toga, ali Hrvati su se svojom kulturom mogli praviti važni u Jugoslaviji. Međutim, hrvatska briga za kulturu ne drži korak sa brigom za svoju vlastitu kulturu i promociju kulture, kakvu drže Česi i Austrijanci i mnogi drugi srednje-evropski narodi.
Još jedna velika razlika je zapravo filmska škola. Ako pogledate prvih deset filmskih škola u svijetu, među njima je samo jedna europska filmska škola, a to je FAMU u Pragu. Sve ostale su američke filmske škole. Gdje je Hrvatska filmska akademija, koju sam i sam pohađao, na tim listama, ne bih znao reći, ali sigurno je da je razlika golema.
Ponovno postoji to nepovjerenje publike prema hrvatskom filmu. Zašto je to tako, tu postoje mnogi razlozi. Ja bih isto tako rekao da postoji i određeno nepovjerenje prema filmskim redateljima. Uvijek kada se dodjeljuju filmska sredstava u Hrvatskoj, događa se da se piše o filmovima manje-više loše. Postoji toliko lobija i toliko interesnih skupina, toliko je malo posla, a toliko puno ljudi koji žele raditi, tako da, ukoliko ste kvalitetan u Hrvatskoj, ne znači i da ćete raditi. Jedna takva svakodnevna situacija borbe za posao vas dovodi do toga da hrvatski filmaši žele loše svom kolegi, zato što će tako sami doći do posla. U tom njihovom nastojanju vrlo često služe njihovi novinari i prijatelji. Ne postoji ništa da bi se moglo reći da hrvatski film obiluje moralom i kao takvo emanira prema javnosti.
U tom smislu naravno da javnost ne želi ići gledati filmove koji su već na lošem glasu i koji dobivaju loše kritike. Povjerenje je nestalo. Sigurno je da su hrvatski filmovi bili puno gledaniji. Dakle, ta moralna kriza, koja je izrazito snažna kod nas, i korupcija, koje nije pošteđen ni film, sigurno da djeluje na to, a svadljiva atmosfera neprijateljstva između filmaša sigurno ne doprinosi povjerenju hrvatskih gledatelja prema hrvatskom filmu.
Radi se i o nezavisnom filmu. Nezavisni film je film koji nije financiran od države. U Češkoj, nezavisni film nema smisla ukoliko on ne odigra ulogu na kino blagajni, jer to je način gdje pokazuješ postojanje. S druge strane, hrvatski film postoji u tom nezavisnom obliku, ali on ne postoji za to da bi film vidjeli ljudi, nego postoji da bi film vidjela struka i da bi neki mladi i talentirani redatelji bili primijećeni. Funkcija filma da funkcionira u širem društvenom smislu, ne postoji.
Nisam optimist ni zbog toga što je zbog loše situacije, u kojoj je zemlja, kultura uvijek zadnja na redu da se dovede u red. Nekakva renesansa hrvatskog filma je vrlo upitna. U estetskom smislu moram napomenuti da Česi nisu nikakva premoćna kinematografija trenutno. Ti filmovi nisu nikako kvalitetniji od hrvatskih da bi zasluživali toliko više gledatelja kao što imaju.