Hrvatska se kinematografija u posljednjih 10 godina razvila u solidnu kinematografiju i po godišnjoj produkciji od šest do 10 filmova, trenutno je među najboljima u regiji, ocjenjuje većina hrvatskih režisera i producenata. No, kao i u većini zemalja u tranziciji, problem financiranja i dalje je najveći problem.
Film „72 dana“, redatelja Danila Šerbedžije, ovogodišnji je hrvatski kandidat za Oscara, u kategoriji najboljeg stranog filma - tako je, upravo ovih dana, odlučilo Hrvatsko društvo filmskih djelatnika:
„To je crna komedija o jednoj obitelji koja ništa ne radi, nego čuva babu da ostane živa jer baba ima američku penziju. Pošto niko ne želi početi raditi, razmišljaju što da naprave da im penzija i dalje dolazi.“
Danilo Šerbedžija je film režirao prema svom scenariju, a u glavnim ulogama su njegov otac, Rade Šerbedžija, Krešimir Mikić, Bogdan Diklić, Mira Banjac i Dejan Aćimović. Film je ljetos u Puli osvojio tri Zlatne arene, a početkom listopada i veliko priznanje na filmskom festivalu u Albaniji:
„Ovaj film je već dobio 12-13 nagrada. Zadnja je bila na festivalu u Draču, gdje je film dobio nagradu za najbolji balkanski film.“
Iz filma 72 dana
http://www.youtube.com/embed/c57_fLbmkfI
Hrvatska se kinematografija polako vraća s margine, na kojoj se našla nakon 1990. godine. Sve je bolja i bolja i zadnjih se godina najmanje jedan do dva hrvatska filma okrune i međunarodnim priznanjima - ističe dobar poznavatelj hrvatske filmske produkcije, producent Ivan Maloča.
„Ono što je problem hrvatske kinematografije, a bojim se i ovih svih kinematografija u tranziciji, je financiranje i zatvorenost Hrvatske i okolnih zemalja u sebe. Kako nismo išli van, prema Evropi i nekim koprodukcijama, ušli smo u neke svoje priče“, kaže Ivan Maloča.
Trenutno se u hrvatskim kinima uspješno prikazuje dječji filmski hit „Koko i duhovi“ mladog redatelja Daniela Kušana. Producentica Ankica Tilić priznaje da su na ekranizaciji tog poznatog romana Ivana Kušana, redateljevog oca, radili četiri godine, a od toga najviše vremena potrošili na zatvaranje „financijske konstrukcije“:
„Trebalo nam je tri godine da bi smo na osnovu scenarija dobili sredstva za njegovu realizaciju, pa nam je trebalo još nekih godinu dana da to malo popravimo i da nađemo partnera. Tako da taj proces traje dugo i to je najmučniji dio produkcije“, navodi Ankica Tilić.
Snimiti film postaje hobi
Što o hrvatskoj kinematografiji misli prvi čovjek Hrvatskog audiovizualnog centra, Hrvoje Hribar, autor jednog od najvećih filmskih hitova „Što je muškarac bez brkova“, uspjeli smo djelomično doznati od drugih režisera i producenata jer, ni nakon dvodnevnog iščekivanje i telefoniranja, Hribar za naše upite, očito, ovih dana „nije imao vremena“. Na ovotjednom otvaranju Zagreb film festivala, upravo je njemu uručena nagrada „Albert Kapović“ za veliki doprinos promociji hrvatskog filma.
„Ono što Hrtvatska u ovom trenutku ima jako dobro posloženo, čak iznenadjujuce dobro posloženo, to je 'filmski ustroj', od Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC-a), dakle svojevrsnog filmskog Instituta, pa do Ministarstva kulture i mislim da smo ovog trenutka postali, čak i kvantitativno, jedna od vodećih zemalja u regiji, tako da je to isto jedan dobar pokazatelj“, smatra režiser Dalibor Matanić.
Matanić je dobitnik Zlatne arene za režiju filma „Ćaća“, koji se uskoro počinje prikazivati u hrvatskim kinima, koja se počinju i uspješno digitalizirati. Dobivena je i bitka s komercijalnim televizijama oko njihova uplaćivanja u audiovizualni fond, te uvedene porezne olakšice za strane filmaše koji žele snimati u Hrvatskoj. Sve bi to, ističe producentica Tilić, trebalo poboljšati uvjete snimanja i prikazivanja filmova u Hrvatskoj:
„Vidi se jedan napredak, osobito u zadnje 3,5 godine, od kada je osnovan Hrvatski audio- vizualni centar. Zahvaljujući nacionalnom novom planu i dopunama Zakona o audio-vizualnoj umjetnosti će se nešto popraviti financiranje.“
Trailer filma 'Ćaća', Dalibora Matanića
http://www.youtube.com/embed/EWzBp94ZWfU
Na pitanje, može li režiser u Hrvatskoj živjeti od filma, svi će, poput Danila Šerbedžije, odgovoriti: „Ne“:
„Samo od filma ne, režiser mora raditi i reklame i razne ostale projekte. Hrvatsko narodno kazalište, recimo, ima godišnje duplo veći budžet nego cijela hrvatska filmska industrija, i ne samo film nego i ostali projekti koje HAVC pokriva. Ja ne kažem da treba smanjiti HNK-u budžet, nedaj Bože, ali ga treba nama povećati.“
Producent Ivan Maloča, kaže da, za razliku od 90-tih, hrvatska država dosta solidno brine o filmu, ali treba se izboriti i za ostale izvore.
„Oni koji na neki način, uslovno rečeno, žive od audio-vizualnog, oni trebaju dodatno financirati hrvatski film. Najviše su to telekomunikacijske korporacije“, kaže Maloča.
Budžeti hrvatskih filmova su, kaže Maloča, oko milijun eura, a u Europi se, svaki film ispod dva milijuna eura, smatra „niskobudžetnim“.
"Onda znate s kakvim sredstvima mi baratamo da bi snimili neki film.To je zaista teško i, na neki način, film u Hrvatskoj u financisjkom smislu postaje hobi, a od hobija se ne može živjeti“, ocjenjuje Maloča.
Zbog tog „hobizma“, kaže Maloča, , na desetke mladih režisera, godinama čeka priliku za prvi film. Ljudi i ostare pa „mladi debitanti“ u Hrvatskoj, nerijetko, imaju i više od 40 godina.
Šansu vidi u koprodukcijama, ali i tematskom izlasku iz nacionalnih, hrvatskih okvira i zatvorenosti.
Redatelj Igor Mirković, autor uspješnih dokumentaraca, upravo je dovršio svoj prvi igrani film „Noćni brodovi“, melodramu o dvoje ljudi koji se sretnu u staračkom domu, zaljube i odluče pobjeći. U glavnim ulogama su Ana Karić i Radko Polič:
„Noćni brodovi su hrvatsko-srpsko-slovenska koprodukcija, uz podršku evropskih filmskih fondova. S tim filmom smo prošli na sedam natječaja u četiri države. Treba puno vremena, truda, napora i umješnosti da se sve te kockice i mali izvori koje dobivamo, s puno različitih stvari, pretvore u neku produkcijsku pretpostavku. To je isto u Hrvatskoj, u Finskoj, u Slovačkoj i u svim zemljama koje nisu Francuska, Engleska ili Njemačka.“
Film „72 dana“, redatelja Danila Šerbedžije, ovogodišnji je hrvatski kandidat za Oscara, u kategoriji najboljeg stranog filma - tako je, upravo ovih dana, odlučilo Hrvatsko društvo filmskih djelatnika:
„To je crna komedija o jednoj obitelji koja ništa ne radi, nego čuva babu da ostane živa jer baba ima američku penziju. Pošto niko ne želi početi raditi, razmišljaju što da naprave da im penzija i dalje dolazi.“
Danilo Šerbedžija je film režirao prema svom scenariju, a u glavnim ulogama su njegov otac, Rade Šerbedžija, Krešimir Mikić, Bogdan Diklić, Mira Banjac i Dejan Aćimović. Film je ljetos u Puli osvojio tri Zlatne arene, a početkom listopada i veliko priznanje na filmskom festivalu u Albaniji:
„Ovaj film je već dobio 12-13 nagrada. Zadnja je bila na festivalu u Draču, gdje je film dobio nagradu za najbolji balkanski film.“
Iz filma 72 dana
http://www.youtube.com/embed/c57_fLbmkfI
Hrvatska se kinematografija polako vraća s margine, na kojoj se našla nakon 1990. godine. Sve je bolja i bolja i zadnjih se godina najmanje jedan do dva hrvatska filma okrune i međunarodnim priznanjima - ističe dobar poznavatelj hrvatske filmske produkcije, producent Ivan Maloča.
„Ono što je problem hrvatske kinematografije, a bojim se i ovih svih kinematografija u tranziciji, je financiranje i zatvorenost Hrvatske i okolnih zemalja u sebe. Kako nismo išli van, prema Evropi i nekim koprodukcijama, ušli smo u neke svoje priče“, kaže Ivan Maloča.
Trenutno se u hrvatskim kinima uspješno prikazuje dječji filmski hit „Koko i duhovi“ mladog redatelja Daniela Kušana. Producentica Ankica Tilić priznaje da su na ekranizaciji tog poznatog romana Ivana Kušana, redateljevog oca, radili četiri godine, a od toga najviše vremena potrošili na zatvaranje „financijske konstrukcije“:
„Trebalo nam je tri godine da bi smo na osnovu scenarija dobili sredstva za njegovu realizaciju, pa nam je trebalo još nekih godinu dana da to malo popravimo i da nađemo partnera. Tako da taj proces traje dugo i to je najmučniji dio produkcije“, navodi Ankica Tilić.
Snimiti film postaje hobi
Što o hrvatskoj kinematografiji misli prvi čovjek Hrvatskog audiovizualnog centra, Hrvoje Hribar, autor jednog od najvećih filmskih hitova „Što je muškarac bez brkova“, uspjeli smo djelomično doznati od drugih režisera i producenata jer, ni nakon dvodnevnog iščekivanje i telefoniranja, Hribar za naše upite, očito, ovih dana „nije imao vremena“. Na ovotjednom otvaranju Zagreb film festivala, upravo je njemu uručena nagrada „Albert Kapović“ za veliki doprinos promociji hrvatskog filma.
„Ono što Hrtvatska u ovom trenutku ima jako dobro posloženo, čak iznenadjujuce dobro posloženo, to je 'filmski ustroj', od Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC-a), dakle svojevrsnog filmskog Instituta, pa do Ministarstva kulture i mislim da smo ovog trenutka postali, čak i kvantitativno, jedna od vodećih zemalja u regiji, tako da je to isto jedan dobar pokazatelj“, smatra režiser Dalibor Matanić.
Matanić je dobitnik Zlatne arene za režiju filma „Ćaća“, koji se uskoro počinje prikazivati u hrvatskim kinima, koja se počinju i uspješno digitalizirati. Dobivena je i bitka s komercijalnim televizijama oko njihova uplaćivanja u audiovizualni fond, te uvedene porezne olakšice za strane filmaše koji žele snimati u Hrvatskoj. Sve bi to, ističe producentica Tilić, trebalo poboljšati uvjete snimanja i prikazivanja filmova u Hrvatskoj:
„Vidi se jedan napredak, osobito u zadnje 3,5 godine, od kada je osnovan Hrvatski audio- vizualni centar. Zahvaljujući nacionalnom novom planu i dopunama Zakona o audio-vizualnoj umjetnosti će se nešto popraviti financiranje.“
Trailer filma 'Ćaća', Dalibora Matanića
http://www.youtube.com/embed/EWzBp94ZWfU
Na pitanje, može li režiser u Hrvatskoj živjeti od filma, svi će, poput Danila Šerbedžije, odgovoriti: „Ne“:
„Samo od filma ne, režiser mora raditi i reklame i razne ostale projekte. Hrvatsko narodno kazalište, recimo, ima godišnje duplo veći budžet nego cijela hrvatska filmska industrija, i ne samo film nego i ostali projekti koje HAVC pokriva. Ja ne kažem da treba smanjiti HNK-u budžet, nedaj Bože, ali ga treba nama povećati.“
Producent Ivan Maloča, kaže da, za razliku od 90-tih, hrvatska država dosta solidno brine o filmu, ali treba se izboriti i za ostale izvore.
„Oni koji na neki način, uslovno rečeno, žive od audio-vizualnog, oni trebaju dodatno financirati hrvatski film. Najviše su to telekomunikacijske korporacije“, kaže Maloča.
Budžeti hrvatskih filmova su, kaže Maloča, oko milijun eura, a u Europi se, svaki film ispod dva milijuna eura, smatra „niskobudžetnim“.
"Onda znate s kakvim sredstvima mi baratamo da bi snimili neki film.To je zaista teško i, na neki način, film u Hrvatskoj u financisjkom smislu postaje hobi, a od hobija se ne može živjeti“, ocjenjuje Maloča.
Zbog tog „hobizma“, kaže Maloča, , na desetke mladih režisera, godinama čeka priliku za prvi film. Ljudi i ostare pa „mladi debitanti“ u Hrvatskoj, nerijetko, imaju i više od 40 godina.
Šansu vidi u koprodukcijama, ali i tematskom izlasku iz nacionalnih, hrvatskih okvira i zatvorenosti.
Redatelj Igor Mirković, autor uspješnih dokumentaraca, upravo je dovršio svoj prvi igrani film „Noćni brodovi“, melodramu o dvoje ljudi koji se sretnu u staračkom domu, zaljube i odluče pobjeći. U glavnim ulogama su Ana Karić i Radko Polič:
„Noćni brodovi su hrvatsko-srpsko-slovenska koprodukcija, uz podršku evropskih filmskih fondova. S tim filmom smo prošli na sedam natječaja u četiri države. Treba puno vremena, truda, napora i umješnosti da se sve te kockice i mali izvori koje dobivamo, s puno različitih stvari, pretvore u neku produkcijsku pretpostavku. To je isto u Hrvatskoj, u Finskoj, u Slovačkoj i u svim zemljama koje nisu Francuska, Engleska ili Njemačka.“