Slobodni mediji, neovisno sudstvo, dvije su poluge svakog demokratskog društva. Da li je tako i na Balkanu?
Tražimo odgovor na to pitanje tragom nedavnih događaja u pojedinim državama regije.
Suradnja: Dimitrije Jovićević, Predrag Tomović, Dženana Karabegović, Enis Zebić, Želimir Bojović, Gzim Baxhaku
Crnogorsko društvo je na klimavim nogama, ako njegovu stabilnost procjenjujemo po dvije važne poluge demokracije - slobodnom sudstvu i slobodnim medijima. Takav zaključak se izvodi nakon posljednjih presuda crnogorskih sudova, koje je medijska zajednica u toj zemlji doživjela kao nove napade na slobodu štampe i izražavanja u Crnoj Gori.
Odluka najviše sudske instance u Crnoj Gori da potvrdi presudu, kojom su nedjeljnik Monitor i novinar Andrej Nikolaidis obavezni da sa 12.000 eura plate duševne boli Emiru Kusturici zbog teksta u kome se poznati režiser dovodi u vezu sa Miloševićevim režimom, posljednja je u nizu drakonskih kazni koje su ovdašnji sudovi dosudili malobrojnim nezavisnim medijima u Crnoj Gori.
U situaciji u kojoj se crnogorski sudovi nalaze, konstatuje Nikolaidis, nije ni trebalo očekivati drugačiju presudu:
„Da sam napisao da je Gebels nacistički ratni zločinac i da me je tužila preživjela rodbina tog čovjeka, bio bih osuđen i Vrhovni sud bi potvrdio tu presudu zbog toga što ne postoji pravosnažna presuda po kojoj je on ratni zločinac i ne mogu da pružim materijalne dokaze za svoje tvrdnje. Ovdje je bila potpuno ista stvar. Ovdje je jedino bitno da li je Slobodan Milošević bio dželat u ratu u Bosni i je li Emir Kusturica stao na njegovu stranu. Tvrdim da jeste.“
No, kada je riječ o presudama crnogorskim medijima, kap je prelila času nekoliko dana ranije, pošto je podgorički sud presudio da novine Vijesti, solidarno sa opozicionim liderom, Nebojšom Medojevićem, moraju vlasniku nikšičke Željezare da uplate 33.000 eura. Najtiražniji crnogorski dnevnik kriv je što je objavio tekst kojim je Medojević, kako je presuđeno, povrijedio poslovni ugled firme.
Otvorilo se ključno pitanje - Da li se takvom politikom kažnjavanja crnogorskim glasilima uskraćuje sloboda prenošenja mišljenja i govora?
Dugogodišnji nezavisni novinar, Duško Vuković, ocjenjuje da to zapravo znaci gušenje dijaloga i svake rasprave o važnim društvenim pitanjima:
„Ako se medijima uskraćuje pravo da otvaraju dijalog, onda se mediji sprečavaju da rade ono što je njihova obaveza. Mislim da je ova presuda vrlo opasna sa stanovišta razvoja demokratije i unapređivanja slobode informisanja u Crnoj Gori.“
I ostali naši sagovornici sa crnogorske medijske scene smatraju da je najnovija presuda listu Vijesti novi početak institucionalnog gušenja slobode medija i izražavanja.
Pomoćnik direktora Agencije za radio-difuziju, Momčilo Stojanović:
„Sudsko kažnjavanje medija za prenesene stavove i mišljenja javnih ličnosti je praksa koju niko sa zdravim razumom ne može, ne samo prihvatiti, nego je ne može ni razumjeti. Već sada se postavlja pitanje - o čemu onda treba da pišu mediji?“
Kažnjavanjem medija svi gube
Direktor Instituta za medije, Radojica Bulatović, upozorava kako se kažnjavanjem medija sužava prostor za spoznaju činjenica, te da su tu svi gubitnici:
„I u ovom slučaju izbor sagovornika je posljedica uređivačke slobode i uređivačkog pristupa, ali je tačno da bi trebalo omogućiti prostor i vrijeme za demante. Time se stvara forum i mogućnost spoznaje činjenica koje, upoređene i provjerene, u krajnjem olakšavaju put do istine. Kažnjavanjem medija sužava se prostor za spoznaju činjenica, a najveći gubitnik je javnost - građani, čitalac, slušalac i gledalac.“
Koliko se posljednji slučaj sudijskog kažnjavanja lista Vijesti kosi sa evropskim zakonodavstvom i praksom - pitali smo poznate medijske eksperte u regionu.
Profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka, Rade Veljanovski, iznosi izričit stav:
„Potpuno sam uveren da ovakva kazna nije u skladu sa evropskim standardima. Pretpostavljam, ukoliko bi se ovakav jedan slučaj procesuirao pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, da bi Evropski sud doneo presudu u korist medija.“
Dobar poznavalac evropskog medijskog zakonodavstva iz Hrvatske, Vesna Alaburić, kaže da slučaj drakonske kazne listu Vijesti za prenošenje Medojevićevog teksta treba posmatrati sa dva različita aspekta. Jedan je odgovornost izdavača za ono što prenosi, a drugi je visina novčanog iznosa koji je propisan. Prema njenom mišljenju, u konkretnom slučaju, riječ je o enormnoj sumi koja je apsolutno neprihvatljiva:
„Po mojim iskustvima u Hrvatskoj, velika kazna je možda dosuđeno nekoliko puta u vrijeme Tuđmanove vlasti, prije desetak godina. Danas se naknada štete u Hrvatskoj svodi na 5.000 do 8.000 eura i to se smatra evropskim prosjekom.“
Posljednja presuda Vijestima bila je povod da grupa univerzitetskih profesora, nevladinih aktivista i novinara, od predstavnika stranih država i međunarodnih organizacija, zatraže da reaguju na događaje koji dovode u pitanje vladavinu prava u Crnoj Gori. U pismu ističu da brutalni pritisci na list Vijesti i njegove predstavnike ne prestaju od kada je gradonačelnik Podgorice, Miomir Mugoša, sa sinom, početkom avgusta, fizički napao ekipu tog dnevnika koja je pokušavala da snimi njegov nepropisno parkiran automobil.
I dok se iščekuju odgovori sa međunarodnih adresa, podrška je stigla od novinarskih udruženja iz regiona. Drakonske kazne medijima, kako kažu, mogle bi da se dogode i kod njih, ali bi esnaf odmah reagovao. Luko Brailo:
„Kao potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva sasvim je sigurno da bih tražio od kolega da reagiramo na takvu stupidnu i iracionalnu odluku. Bi li se moglo dogoditi i u Hrvatskoj tako nešto - na žalost, bi.“
Predsjednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije, Nadežda Gaće:
„Naravno da treba da postoji odgovornost i sloboda u medijima. U slučaju da se tako nešto dogodi u Srbiji, verujte da bi Nezavisno udruženje novinara među prvima zaista reagovalo i tražilo reviziju procesa i ukidanje presude.“
Slučajevi Nikolaidis - Monitor i Medojević - Vijesti, samo su posljednji u nizu visokih novčanih kazni, koje su crnogorskim glasilima, koji se bave najvažnijim društvenim problemima, dosudili domaći sudovi. Ostala je upamćena tužba premijera Đukanovića koji je od direktora Vijesti, Željka Ivanovića, i izdavača tog lista, na ime naplate duševnih boli tražio milion eura.
U fijokama tužilaca i sudija nalaze se predmeti koji bi, ako bi bili procesuirani, preostale nezavisne medije u Crnoj Gori mogli da koštaju više miliona eura.
Da je slučaj Kusturica protiv Andreja Nikolaidisa i Monitora vođen pred američkim sudovima, da bi dobio spor, nekadašnji sarajevski redatelj, danas sa srpskom adresom, morao bi, ne samo da dokaže da tvrdnje kako je podržavao Miloševićev režim nisu točne, već i da su to Nikolaidis i Monitor znali, ali da su bez obzira na takva saznanja objavili tekst, „Dželatov šegrt“. To je izjavio pravni savjetnik našeg radija u Washingtonu, Ben Henman, koji kaže da je institut duševnih bolova, iz ugla američkog prava, smiješan.
Henman: Bez obzira da li je autor teksta iznosio činjenice ili samo saopštavao svoje mišljenje da je Emir Kusturica podržavao Miloševićev režim, reditelj bi na američkim sudovima morao da dokazuje da je autor teksta znao da to nije tačno, ali da je ipak objavio tekst.
Razlog zašto američki sudovi od javnih ličnosti traže da dokazuju ovakve stvari da bi dobili slučaj, je što su sudovi svjesni da suština medijskih sloboda znači da oni imaju pravo da slobodno izvještavaju o ponašanju javnih ličnosti, da imaju slobodan prostor da rade svoj posao jer u suprotnom, mediji će biti uplašeni i biće skloni samocenzuri. Takođe, ideja da bi neko mogao da bude kažnjen jer je povrijedio nečija osjećanja, pa je ovaj trpio duševne bolove, po američkim zakonima je potpuno smiješna.
RSE: Imamo i slučaj dnevnika Vijesti, koji mora da plati 33.000 eura jer je prenio komentar jednog opozicionog lidera koji tvrdi da je vlasnik Željezare obavljao sumnjive poslove sa elementima krivičnog djela. Šta bi se dogodilo u sličnim slučajevima u Americi?
Henman: U američkom sistemu, novina ili neko drugo glasilo, koji objavi tekst u kojem neki političar kaže nešto protiv neke kompanije, snosi odgovornost i može da bude tužena i kažnjena ukoliko je zbog toga kompanija pretrpjela štetu, ili je njen biznis doveden u pitanje. Naravno, kompanija bi, kao i u slučaju reditelja Kusturice, morala da dokaže da iznesene tvrdnje nisu tačne, kao i da je novinar to znao, ali da je ipak objavio komentar.
U konkretnom slučaju ne znam da li je to što je rekao opozicioni predstavnik tačno, ili ne, ali ako je saopštio netačne podatke o poslovanju te fabrike, a novina to objavila, onda to glasilo mora da snosi odgovornost.
Uprkos činjenici da mediji u Bosni i Hercegovini u eventualnom sudskom sporu ne mogu biti financijski ugroženi, drakonsko kažnjavanje podgoričkih Vijesti je težak udarac, ne samo za crnogorske medije, već će imati refleksije i na medije u regiji, ocjena je bosansko-hercegovačkih novinara. Tim prije što je sloboda izražavanja u Bosni i Hercegovini još uvijek ranjiva i presude u susjednim zemljama dodatno joj predstavljaju prijetnju.
U Bosni i Hercegovini, prema postojećem Zakonu, novčani iznos odštete koju mediji moraju platiti u nekom sudskom sporu, ne smije biti veći od onog koji bi mogao ugroziti njihovo postojanje. To praktično znači da je u tom smislu situacija u Bosni i Hercegovini mnogo bolja u odnosu na zemlje u regiji, gdje enormne kazne mogu zatvoriti pojedine štampane ili elektronske medije, kaže izvršna direktorica Vijeća za štampu Bosne i Hercegovine, Ljiljana Zurovac:
„Zanimljivo je da u posljednjih tri-četiri godine nema visokih novčanih odšteta. Uglavnom se kreću od 3.000 do 10.000 maraka. Bilo je nekoliko novčanih kazni koje su bile veće od 20.000 ili 50.000 maraka, ali većina tih odšteta, ako se izreknu, iznose od 2.500 do 5.000 eura, ne više.“
Bez obzira na činjenicu da mediji u Bosni i Hercegovini u eventualnom sudskom sporu ne mogu biti finansijski ugroženi, drakonsko kažnjavanje podgoričkih Vijesti je težak udarac, ne samo za sve crnogorske medije, već će imati refleskije i za medije u regiji, ocjenjuje glavni i odgovorni urednik sedmičnog magazina „BH dani“, Senad Pećanin. On kaže kako nije rijedak slučaj da i u Bosni i Hercegovini sudovi presuđuju u korist osoba koje se osjećaju povrijeđeni tekstom ili novinarskim prilogom, iako je to u suprotnosti sa evropskim konvencijama i zakonodavstvom.
O tome, jesu li mediji u Bosni i Hercegovini kontrolisani i koliko to utiče na njihov kvalitet, Pećanin kaže:
„Mislim da se na kraju ipak dolazi do pitanja jesu li novinari kontrolisani. Mislim da se gubi podjela, prije svega, na državni i privatni medij. Sada smo svjedoci jednog trenda da će novinarima u privatnim medijima biti sve teže da bi sačuvali svoj profesionalni, novinarski dignitet. Ako postoji budućnost profesionalnog, angažovanog, istraživačkog, kritičkog novinarstava, onda na žalost ta budućnost pripada medijima u javnom servisu, ali naravno ne na način na koji javni servis egzistira danas u Bosni i Hercegovini. Oni su danas postali karikaturalni proizvod pritisaka i političkih interesa, često i kriminalnih interesa oligarhije na vlasti. Kada bi se to promijenilo, javni mediji bi mogli odigrati veoma važnu i potrebnu ulogu.“
Predsjednica Udruženja „BH novinari“, Milkica Milojević, ističe da postoji pritisak na medije u Bosni i Hercegovini, te da je najgori vid pritiska autocenzura. S druge strane, kaže Milojević, neosnovanih tvrdnji i kleveta u istinskom novinarstvu ne smije biti jer novinari znaju po kojima pravilima rade zanat, koji se ni po čemu ne razlikuje od drugih:
„U istinskoj novinskoj priči, u poštenom novinarstvu, toga ne može i ne smije biti. Ako su takve drakonske kazne motivisane nekim drugim razlozima, ako se kleveta dokazuje sredstvima koji se ne mogu nazvati demokratskim, opravdanim i legitimnim, onda imamo problem druge vrste.“
Prema riječima predsjednika Helsinškog komiteta u Bosni i Hercegovini, Srđana Dizdarevića, sloboda izražavanja u Bosni i Hercegovini je još uvijek ranjiva i presude u regiji joj dodatno predstavljaju prijetnju. To će, kaže Dizdarević, uticati i na novinarsku slobodu, ali i uređivačku politiku. Na naše pitanje da li su mediji u Bosni i Hercegovini kontrolisani, predsjednik Helsinškog komiteta odgovara:
„S jedne strane imamo značajan stepen kontrole medija od nosilaca političke i izvršne vlasti i to je nešto što se vidi golim okom. Postoji jedan broj medija koji su u rukama vladajućih političkih partija. S druge strane, postoji jedan broj medija koji su u rukama tajkuna i novih bogataša. To su mediji koji su u funkciji tih centara ekonomske i političke moći i u funkciji njihovog međusobnog prepucavanja i borbe različitih lobija. Vrlo je malo onoga što bi smo mogli nazvati profesionalnim medijima i žurnalizmom. Mislim da sve ove prijetnje slobodi izražavanja u biti ne koriste i nisu u funkciji nekakvog snaženja profesionalnog žurnalizma u Bosni i Hercegovini, naprotiv.“
Naši sagovornici jedinstveni su u ocjeni kako novčano kažnjavanje medija predstavlja udar, ne samo na njih, već i na kulturu dijaloga i tolerancije, ali prvenstveno na slobodu izražavanja, čime se krše međunarodne konvencije o informisanju i ljudskim pravima.
Najnoviji slučajevi pravosudnog „kažnjavanja“ nezavisnih medija i autora u Crnoj Gori naišli su na nepodijeljenu osudu u Hrvatskoj. Međutim, neki naši sugovornici upozoravaju da može biti i gore jer su neizravni pritisci na medije daleko opasniji nego izravni.
Alarmantno - to je prva reakcija osnivača i urednika ugaslog splitskog satiričko-političkog tjednika Feral Tribune, Predraga Lucića:
„Ta drakonska presuda protiv podgoričkih Vijesti i potvrda presude Andriji Nikolaidisu na Vrhovnom sudu Crne Gore zapravo su alarmantni jer ukazuju na to da će se moćnici u Crnoj Gori svim snagama boriti protiv slobode javne riječi. Znamo da situacija nigdje na ovim post jugoslavenskim prostorima nije baš bajna. U Crnoj Gori, čini mi se, da je sada posebno teška. Sve to služi i na diku slobodnog svijeta, koji je devedesetih još koliko-toliko pratio što se događa kod nas, a sada ovo područje smatraju riješenim i okrenuli su se praćenju stanja slobode medija, recimo u Afganistanu.“
Drakonske novčane kazne za klevetu u velikoj su mjeri kumovale propasti Ferala, podsjeća Lucić. Prilike su se unazad nekoliko godina promijenile, ali u prvom redu zato što je novinarstvo otupilo zube, kaže bivši „feralovac“:
„Nije situacija onoliko drastična, kao što je bila devedesetih, ili do prije nekoliko godina. Mislim da su tome kumovali i sami mediji, koji su se poprilično umirili. Tekstovi u novinama su postali samo dodatak oglasnom dijelu.“
Presude crnogorskim medijima pokušaj su „smirivanja“ nezavisnih, mislećim novinara i medija, kaže profesor etike u novinarstvu, Stjepan Malović:
„Taj trend je inače bio prisutan u svim zemljama u tranziciji. Tako i crnogorski put prema demokraciji, samostalnosti i nezavisnosti medija mora proći kroz tu fazu.“
Na žalost, ima i gore od toga, upozorava profesor Malović:
„U Hrvatskoj smo tu fazu već prošli, ali, po svemu sudeći, zažalit ćemo za vremenima kada su pritisci bili javni, jasno prepoznatljivi i kada smo znali ko nam ograničava medijske slobode. Bojim se da sada ulazimo u drugu fazu, koju je vrlo teško prepoznati, a još je teže dijagnosticirati trendove pritisaka. Pritisci su veliki, dolaze sa svih strana. Dojam je da vlada neka opća zbunjenost, ili bolje rečeno ludilo, ali u tom ludilu ipak, čini mi se, ima sistema.“
Novinarstvo je i dalje vrlo važno i utjecajno, novinari mogu podržati ili pokopati razne projekte ili osobe. U svim zemljama regije mediji manipuliraju, ali i njima se manipulira:
„Tih manipulacija ima sve više. Neki put su vrlo prozirne, ali neki put ih je teško prepoznati. Tek u drugom ili trećem krugu čitanja ili susretanja možemo prepoznati o čemu se radi. I na koncu, novinari su svedeni na puke izvršitelje. Neki misle da još uvijek mogu nešto napraviti, ali sve manje i manje. Često su manipulirani i rade nešto što je bez njihove volje i znanja. Mislim da smo u dosta teškom stanju i da je ovo jedno razdoblje novinarstva kojeg ćemo željeti, što je moguće brže, zaboraviti.“
Poznati televizijski novinar i urednik Denis Latin pridružuje se osudama sudskih odluka u Crnoj Gori:
„Svake te odluke, koje su se dogodile kod naših susjeda, su retrogradne i kao novinar ih osuđujem u svakom pogledom. Ni kod nas u Hrvatskoj u tom smislu nije bolje, iako su napravljene neke kozmetičke promjene.“
Naime, kleveta je ublažena i iz Zakona o medijima, prebačena je u Zakon o obveznim odnosima. Sada se klevetu u Hrvatskoj sudi kao nekad u Rusiji, kažu mi eksperti - požalio nam se Latin:
„Nedavno sam imao jedan slučaj. Tužila me bivša direktorica HRT-a za izjavu koju sam dao Slobodnoj Dalmaciji, gdje sam kritizirao praksu ne raspisivanja javnih natječaja, nesavjesnog poslovanja. Podigla je tužbu za naknadu štete po Zakonu o obveznim odnosima. Donesena je prvostupanjska presuda po kojoj sam dužan platiti 50.000 kuna i 10.000 kuna sudskih troškova, iako mi je sud kroz nekoliko parnica zabranio da izvodim bilo kakve dokaze i bilo kakve svjedoke. O čemu pričamo? U Hrvatskoj je situacija gotovo ista.“
U Srbiji dugo najavljivane i u javnosti osporavane izmene i dopune Zakona o informisanju stupile su na snagu krajem prošlog meseca. Kako će novi Zakon uticati na slobodu medija i izražavanja? Da li će pravosuđe biti u stanju da se izdigne iznad dnevne politike?
Predsednica Udruženja novinara Srbije, Ljiljana Smajilović, koja je ove izmene sve vreme kritikovala, kaže da je možda još rano da se vide prvi efekti ovog Zakona, ali da očekuje da će Zakon početi odmah da se primenjuje:
„Mi smo kao društvo doneli Zakon koji predstavlja moćno oružje protiv novinara. Očekujem da to moćno oružje koristi država i drugi kojima sloboda medija ne prija.“
Sa druge strane i u Nezavisnom udruženju novinara Srbije kažu da su bili protiv načina na koji je Zakon donesen i da su imali čitav niz primedbi, ali i da je njegovo stupanje na snagu, kako kaže predsednica tog udruženja, Nadežda Gaće, donelo i prve pozitivne rezultate, koji se odnose na tabloide koji do sada nisu bili registrovani.
Međunarodne institucije, kao što je misija OEBS-a, izrazili su određene sumnje u pogledu primene Zakona, posebno u oblasti kaznene politike.
Dragana Nikolić-Solomon, šefica medijskog odeljenja misije OEBS-a, kaže:
„Mislim da je sada rano reći jer još uvek nemamo primenu Zakona. Kako će se primenjivati, zavisi od sudija i od toga kako će da interpretiraju ovaj Zakon. Uglavnom, kao što je rekao u našem saopštenju naš šef, postoji bojazan da bi zbog visokih kazni moglo doći do toga da država zatvara medije, što u ostalom nije dobra praksa.“
Mnogi analitičari smatraju da su dve stavke u Zakonu najspornije, a to su pretpostavka nevinosti u članu 37:
„U javnom Zakonu niko se ne sme označiti činiocem kakvog kažnjivog dela, odnosno proglasiti krivim ili odgovornim pre pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa.“
Druga se odnosi na visoke kazne, koje su, kako kaže glavni urednik „Blica“, Veselin Simonović, više nego drastične. On navodi primer koliko bi njegove novine mogle biti kažnjene ako bi prekršile pretpostavku nevinosti:
„To je ukupan prodati tiraž za sedam dana i ukupno prodati oglasi za sedam dana.“
Tako kazne mogu ići i do 20 miliona dinara. Ipak, to glavne urednike štampanih medija ne plaši. Oni ističu da će i dalje izveštavati, pridržavajući se novinarskog kodeksa i medijskih standarda.
Dragan Bujošević, glavni i odgovorni urednik dnevnika Politika, kaže da se ne može uvoditi red u medijsko polje, a da dosadašnji odnosi među političarima i njihovim strankama ostanu isti:
„Neka se dogovore drugovi političari, pa neka kažu - Nećemo više da koristimo jezik mržnje, nećemo više da izazivamo versku, rasnu i nacionalnu netrpeljivost, nećemo da iznosimo lažne podatke o svojim kolegama. Onda neće biti problema. Oni su uzrok, nismo mi. Mi radimo svoj elementarni posao, a to je prenos jedne informacije.“
Dragoljub Žarković, glavni i odgovorni urednik nedeljnika Vreme, takođe je zabrinut visokim kaznama:
„Manje su novčane kazne za ljude koji su utajili porez, koji su hiljade ljudi ostavili bez posla, izvršili prevare u privatizaciji, nego za medije.“
Veselin Simonović kaže da je od uredništva zahtevao samo jedno, a to je da se dosadašnji način rada ne menja:
„Svim urednicima sam rekao da moraju da rade isto kao do sada, da zaborave da je uopšte donesen ili promenjen Zakon o informisanju. Tražio sam od njih da svojim novinarima ne pominju Zakon, da to ne bi kod njih probudilo neku vrstu autocenzure.“
Ipak, za mnoge glavni razlog donošenja izmena i dopuna ovog Zakona leži u ličnom obračunu jednog ministra sa jednim beogradskim tabloidom. Žarko Korać, poslanik opozicione LDP, rekao je nedavno da je u pitanju ministar Mlađan Dinkić, koji već godinama dobija sporove protiv tabloida Kurir, ali da te kazne ne uspava da naplati, pa je zato i odlučio da već postojeći Zakon o javnom informisanju malo doradi.
Za Dragana Bujoševića to je skandalozan potez:
„Problem je tu tome što neko ne može da sprovede sudsku odluku, ali to je ozbiljan problem za državu i on se ne rešava Zakonom o informisanju i povećavanjem kazne, nego se rešava nekim potpuno drugim zakonom i na drugom nivou.“
Ali, može li ovako izmenjen Zakon uticati na to da zbog straha od kazni novinari određene informacije ne objave i time građanima i svojim konzumentima uskrate neke od važnih informacija?
Nadežda Gaće kaže da je uverena da se to neće dogoditi:
„Samo ćete morati razmišljati da li ćete za nekoga bez dokaza da kažete da je lopov i ubica, ili ćete napisati da sumnjate da je lopov, ili da sumnjate da je ubio, dok se to na sudu ne dokaže.“
Iako bi političari možda i želeli da medijima ograniče slobodu i da, iz pozicije straha da ne budu kažnjeni, odluče neku informaciju da ne objave, Veselin Simonović kaže da ne veruje da će se to dogoditi jer su i ranije vlasti, posebno u vreme Slobodana Miloševića, pokušavale da uguše ili ućutkaju medije, pa u tome nisu uspevale:
„Mislim da političari nemaju tu snagu i da ne postoji ni jedna vlast koja može da uguši medije. Koji je to javni tužilac u Srbiji koji će sutra kazniti Blic, ko će se usuditi da to uradi?“
Koliko su mediji na Kosovu, ako su delimično slobodni, u funkciji demokratizacije društva?
Član Asocijacije profesionalnih novinara Kosova, Bul Salihu, kaže da su delimičnu slobodu medija na Kosovu potvrdili i najnoviji izveštaji relevantnih međunarodnih organizacija i institucija:
„Takva je ocena data u izveštaju Evropske komisije o progresu, Američkog državnog sekretarijata, Fridom Hausa i drugih relevantnih institucija i organizacija koje su konstatovale takvo stanje medija na Kosovu.“
Sa Salihuom se slažu i politički analitičari, Ramush Tahiri i Belul Beqaj, koji ističu da je sloboda medija uslovljena financijskom nezavisnošću, što je u slučaju Kosova, zbog malog tržišta i velikog broja medija, nemoguće obezbediti bez reklama i drugih marketinških usluga, koje Vlada koristi za pritiske i uticaje na medije.
„Sve dok mediji na Kosovu više zavise od prodaje reklama, a ne od svojih primeraka, mislim da su mediji na Kosovu ugroženi i zbog toga što vlast indirektno ili direktno uslovljava medije putem davanja tih reklama ili tendera i na neki način određuje uređivačku politiku tih medija“, kaže Belu Beqaj.
Ramush Tahiri smatra da je kosovsko novinarstvo delimično profesionalno i slobodno:
„Zbog toga što Vlada preko raznih donacija i preko raznih reklama, koje daje po novinama i medijima, utiče na uređivačku politiku jer utiče na materijalno stanje i novina i novinara.“
Beqaj smatra da su neki mediji pod potpunom kontrolom Vlade, dok je kod drugih taj uticaj delimičan:
„Neki mediji su faktički pod potpunom kontrolom vlasti, dok su drugi mediji pod indirektnom kontrolom upravo te vladajuće elite. Ako budemo i dalje imali 80 odsto informacija u medijima protokolarnog sadržaja, onda treba da shvatimo da je faktički medijska slika o Kosovu ipak nepotpuna, odnosno ne odražava realno stanje na Kosovu.“
Suradnja: Dimitrije Jovićević, Predrag Tomović, Dženana Karabegović, Enis Zebić, Želimir Bojović, Gzim Baxhaku
Crnogorsko društvo je na klimavim nogama, ako njegovu stabilnost procjenjujemo po dvije važne poluge demokracije - slobodnom sudstvu i slobodnim medijima. Takav zaključak se izvodi nakon posljednjih presuda crnogorskih sudova, koje je medijska zajednica u toj zemlji doživjela kao nove napade na slobodu štampe i izražavanja u Crnoj Gori.
Odluka najviše sudske instance u Crnoj Gori da potvrdi presudu, kojom su nedjeljnik Monitor i novinar Andrej Nikolaidis obavezni da sa 12.000 eura plate duševne boli Emiru Kusturici zbog teksta u kome se poznati režiser dovodi u vezu sa Miloševićevim režimom, posljednja je u nizu drakonskih kazni koje su ovdašnji sudovi dosudili malobrojnim nezavisnim medijima u Crnoj Gori.
U situaciji u kojoj se crnogorski sudovi nalaze, konstatuje Nikolaidis, nije ni trebalo očekivati drugačiju presudu:
„Da sam napisao da je Gebels nacistički ratni zločinac i da me je tužila preživjela rodbina tog čovjeka, bio bih osuđen i Vrhovni sud bi potvrdio tu presudu zbog toga što ne postoji pravosnažna presuda po kojoj je on ratni zločinac i ne mogu da pružim materijalne dokaze za svoje tvrdnje. Ovdje je bila potpuno ista stvar. Ovdje je jedino bitno da li je Slobodan Milošević bio dželat u ratu u Bosni i je li Emir Kusturica stao na njegovu stranu. Tvrdim da jeste.“
No, kada je riječ o presudama crnogorskim medijima, kap je prelila času nekoliko dana ranije, pošto je podgorički sud presudio da novine Vijesti, solidarno sa opozicionim liderom, Nebojšom Medojevićem, moraju vlasniku nikšičke Željezare da uplate 33.000 eura. Najtiražniji crnogorski dnevnik kriv je što je objavio tekst kojim je Medojević, kako je presuđeno, povrijedio poslovni ugled firme.
Otvorilo se ključno pitanje - Da li se takvom politikom kažnjavanja crnogorskim glasilima uskraćuje sloboda prenošenja mišljenja i govora?
Dugogodišnji nezavisni novinar, Duško Vuković, ocjenjuje da to zapravo znaci gušenje dijaloga i svake rasprave o važnim društvenim pitanjima:
„Ako se medijima uskraćuje pravo da otvaraju dijalog, onda se mediji sprečavaju da rade ono što je njihova obaveza. Mislim da je ova presuda vrlo opasna sa stanovišta razvoja demokratije i unapređivanja slobode informisanja u Crnoj Gori.“
I ostali naši sagovornici sa crnogorske medijske scene smatraju da je najnovija presuda listu Vijesti novi početak institucionalnog gušenja slobode medija i izražavanja.
Pomoćnik direktora Agencije za radio-difuziju, Momčilo Stojanović:
„Sudsko kažnjavanje medija za prenesene stavove i mišljenja javnih ličnosti je praksa koju niko sa zdravim razumom ne može, ne samo prihvatiti, nego je ne može ni razumjeti. Već sada se postavlja pitanje - o čemu onda treba da pišu mediji?“
Kažnjavanjem medija svi gube
Direktor Instituta za medije, Radojica Bulatović, upozorava kako se kažnjavanjem medija sužava prostor za spoznaju činjenica, te da su tu svi gubitnici:
„I u ovom slučaju izbor sagovornika je posljedica uređivačke slobode i uređivačkog pristupa, ali je tačno da bi trebalo omogućiti prostor i vrijeme za demante. Time se stvara forum i mogućnost spoznaje činjenica koje, upoređene i provjerene, u krajnjem olakšavaju put do istine. Kažnjavanjem medija sužava se prostor za spoznaju činjenica, a najveći gubitnik je javnost - građani, čitalac, slušalac i gledalac.“
Koliko se posljednji slučaj sudijskog kažnjavanja lista Vijesti kosi sa evropskim zakonodavstvom i praksom - pitali smo poznate medijske eksperte u regionu.
Profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka, Rade Veljanovski, iznosi izričit stav:
„Potpuno sam uveren da ovakva kazna nije u skladu sa evropskim standardima. Pretpostavljam, ukoliko bi se ovakav jedan slučaj procesuirao pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, da bi Evropski sud doneo presudu u korist medija.“
Dobar poznavalac evropskog medijskog zakonodavstva iz Hrvatske, Vesna Alaburić, kaže da slučaj drakonske kazne listu Vijesti za prenošenje Medojevićevog teksta treba posmatrati sa dva različita aspekta. Jedan je odgovornost izdavača za ono što prenosi, a drugi je visina novčanog iznosa koji je propisan. Prema njenom mišljenju, u konkretnom slučaju, riječ je o enormnoj sumi koja je apsolutno neprihvatljiva:
„Po mojim iskustvima u Hrvatskoj, velika kazna je možda dosuđeno nekoliko puta u vrijeme Tuđmanove vlasti, prije desetak godina. Danas se naknada štete u Hrvatskoj svodi na 5.000 do 8.000 eura i to se smatra evropskim prosjekom.“
Posljednja presuda Vijestima bila je povod da grupa univerzitetskih profesora, nevladinih aktivista i novinara, od predstavnika stranih država i međunarodnih organizacija, zatraže da reaguju na događaje koji dovode u pitanje vladavinu prava u Crnoj Gori. U pismu ističu da brutalni pritisci na list Vijesti i njegove predstavnike ne prestaju od kada je gradonačelnik Podgorice, Miomir Mugoša, sa sinom, početkom avgusta, fizički napao ekipu tog dnevnika koja je pokušavala da snimi njegov nepropisno parkiran automobil.
I dok se iščekuju odgovori sa međunarodnih adresa, podrška je stigla od novinarskih udruženja iz regiona. Drakonske kazne medijima, kako kažu, mogle bi da se dogode i kod njih, ali bi esnaf odmah reagovao. Luko Brailo:
„Kao potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva sasvim je sigurno da bih tražio od kolega da reagiramo na takvu stupidnu i iracionalnu odluku. Bi li se moglo dogoditi i u Hrvatskoj tako nešto - na žalost, bi.“
Predsjednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije, Nadežda Gaće:
„Naravno da treba da postoji odgovornost i sloboda u medijima. U slučaju da se tako nešto dogodi u Srbiji, verujte da bi Nezavisno udruženje novinara među prvima zaista reagovalo i tražilo reviziju procesa i ukidanje presude.“
Slučajevi Nikolaidis - Monitor i Medojević - Vijesti, samo su posljednji u nizu visokih novčanih kazni, koje su crnogorskim glasilima, koji se bave najvažnijim društvenim problemima, dosudili domaći sudovi. Ostala je upamćena tužba premijera Đukanovića koji je od direktora Vijesti, Željka Ivanovića, i izdavača tog lista, na ime naplate duševnih boli tražio milion eura.
U fijokama tužilaca i sudija nalaze se predmeti koji bi, ako bi bili procesuirani, preostale nezavisne medije u Crnoj Gori mogli da koštaju više miliona eura.
Institut duševnih bolova smiješan
Da je slučaj Kusturica protiv Andreja Nikolaidisa i Monitora vođen pred američkim sudovima, da bi dobio spor, nekadašnji sarajevski redatelj, danas sa srpskom adresom, morao bi, ne samo da dokaže da tvrdnje kako je podržavao Miloševićev režim nisu točne, već i da su to Nikolaidis i Monitor znali, ali da su bez obzira na takva saznanja objavili tekst, „Dželatov šegrt“. To je izjavio pravni savjetnik našeg radija u Washingtonu, Ben Henman, koji kaže da je institut duševnih bolova, iz ugla američkog prava, smiješan.
Henman: Bez obzira da li je autor teksta iznosio činjenice ili samo saopštavao svoje mišljenje da je Emir Kusturica podržavao Miloševićev režim, reditelj bi na američkim sudovima morao da dokazuje da je autor teksta znao da to nije tačno, ali da je ipak objavio tekst.
Razlog zašto američki sudovi od javnih ličnosti traže da dokazuju ovakve stvari da bi dobili slučaj, je što su sudovi svjesni da suština medijskih sloboda znači da oni imaju pravo da slobodno izvještavaju o ponašanju javnih ličnosti, da imaju slobodan prostor da rade svoj posao jer u suprotnom, mediji će biti uplašeni i biće skloni samocenzuri. Takođe, ideja da bi neko mogao da bude kažnjen jer je povrijedio nečija osjećanja, pa je ovaj trpio duševne bolove, po američkim zakonima je potpuno smiješna.
RSE: Imamo i slučaj dnevnika Vijesti, koji mora da plati 33.000 eura jer je prenio komentar jednog opozicionog lidera koji tvrdi da je vlasnik Željezare obavljao sumnjive poslove sa elementima krivičnog djela. Šta bi se dogodilo u sličnim slučajevima u Americi?
Henman: U američkom sistemu, novina ili neko drugo glasilo, koji objavi tekst u kojem neki političar kaže nešto protiv neke kompanije, snosi odgovornost i može da bude tužena i kažnjena ukoliko je zbog toga kompanija pretrpjela štetu, ili je njen biznis doveden u pitanje. Naravno, kompanija bi, kao i u slučaju reditelja Kusturice, morala da dokaže da iznesene tvrdnje nisu tačne, kao i da je novinar to znao, ali da je ipak objavio komentar.
U konkretnom slučaju ne znam da li je to što je rekao opozicioni predstavnik tačno, ili ne, ali ako je saopštio netačne podatke o poslovanju te fabrike, a novina to objavila, onda to glasilo mora da snosi odgovornost.
Sloboda izražavanja još uvijek ranjiva
Uprkos činjenici da mediji u Bosni i Hercegovini u eventualnom sudskom sporu ne mogu biti financijski ugroženi, drakonsko kažnjavanje podgoričkih Vijesti je težak udarac, ne samo za crnogorske medije, već će imati refleksije i na medije u regiji, ocjena je bosansko-hercegovačkih novinara. Tim prije što je sloboda izražavanja u Bosni i Hercegovini još uvijek ranjiva i presude u susjednim zemljama dodatno joj predstavljaju prijetnju.
U Bosni i Hercegovini, prema postojećem Zakonu, novčani iznos odštete koju mediji moraju platiti u nekom sudskom sporu, ne smije biti veći od onog koji bi mogao ugroziti njihovo postojanje. To praktično znači da je u tom smislu situacija u Bosni i Hercegovini mnogo bolja u odnosu na zemlje u regiji, gdje enormne kazne mogu zatvoriti pojedine štampane ili elektronske medije, kaže izvršna direktorica Vijeća za štampu Bosne i Hercegovine, Ljiljana Zurovac:
„Zanimljivo je da u posljednjih tri-četiri godine nema visokih novčanih odšteta. Uglavnom se kreću od 3.000 do 10.000 maraka. Bilo je nekoliko novčanih kazni koje su bile veće od 20.000 ili 50.000 maraka, ali većina tih odšteta, ako se izreknu, iznose od 2.500 do 5.000 eura, ne više.“
Bez obzira na činjenicu da mediji u Bosni i Hercegovini u eventualnom sudskom sporu ne mogu biti finansijski ugroženi, drakonsko kažnjavanje podgoričkih Vijesti je težak udarac, ne samo za sve crnogorske medije, već će imati refleskije i za medije u regiji, ocjenjuje glavni i odgovorni urednik sedmičnog magazina „BH dani“, Senad Pećanin. On kaže kako nije rijedak slučaj da i u Bosni i Hercegovini sudovi presuđuju u korist osoba koje se osjećaju povrijeđeni tekstom ili novinarskim prilogom, iako je to u suprotnosti sa evropskim konvencijama i zakonodavstvom.
O tome, jesu li mediji u Bosni i Hercegovini kontrolisani i koliko to utiče na njihov kvalitet, Pećanin kaže:
„Mislim da se na kraju ipak dolazi do pitanja jesu li novinari kontrolisani. Mislim da se gubi podjela, prije svega, na državni i privatni medij. Sada smo svjedoci jednog trenda da će novinarima u privatnim medijima biti sve teže da bi sačuvali svoj profesionalni, novinarski dignitet. Ako postoji budućnost profesionalnog, angažovanog, istraživačkog, kritičkog novinarstava, onda na žalost ta budućnost pripada medijima u javnom servisu, ali naravno ne na način na koji javni servis egzistira danas u Bosni i Hercegovini. Oni su danas postali karikaturalni proizvod pritisaka i političkih interesa, često i kriminalnih interesa oligarhije na vlasti. Kada bi se to promijenilo, javni mediji bi mogli odigrati veoma važnu i potrebnu ulogu.“
Predsjednica Udruženja „BH novinari“, Milkica Milojević, ističe da postoji pritisak na medije u Bosni i Hercegovini, te da je najgori vid pritiska autocenzura. S druge strane, kaže Milojević, neosnovanih tvrdnji i kleveta u istinskom novinarstvu ne smije biti jer novinari znaju po kojima pravilima rade zanat, koji se ni po čemu ne razlikuje od drugih:
„U istinskoj novinskoj priči, u poštenom novinarstvu, toga ne može i ne smije biti. Ako su takve drakonske kazne motivisane nekim drugim razlozima, ako se kleveta dokazuje sredstvima koji se ne mogu nazvati demokratskim, opravdanim i legitimnim, onda imamo problem druge vrste.“
Prema riječima predsjednika Helsinškog komiteta u Bosni i Hercegovini, Srđana Dizdarevića, sloboda izražavanja u Bosni i Hercegovini je još uvijek ranjiva i presude u regiji joj dodatno predstavljaju prijetnju. To će, kaže Dizdarević, uticati i na novinarsku slobodu, ali i uređivačku politiku. Na naše pitanje da li su mediji u Bosni i Hercegovini kontrolisani, predsjednik Helsinškog komiteta odgovara:
„S jedne strane imamo značajan stepen kontrole medija od nosilaca političke i izvršne vlasti i to je nešto što se vidi golim okom. Postoji jedan broj medija koji su u rukama vladajućih političkih partija. S druge strane, postoji jedan broj medija koji su u rukama tajkuna i novih bogataša. To su mediji koji su u funkciji tih centara ekonomske i političke moći i u funkciji njihovog međusobnog prepucavanja i borbe različitih lobija. Vrlo je malo onoga što bi smo mogli nazvati profesionalnim medijima i žurnalizmom. Mislim da sve ove prijetnje slobodi izražavanja u biti ne koriste i nisu u funkciji nekakvog snaženja profesionalnog žurnalizma u Bosni i Hercegovini, naprotiv.“
Naši sagovornici jedinstveni su u ocjeni kako novčano kažnjavanje medija predstavlja udar, ne samo na njih, već i na kulturu dijaloga i tolerancije, ali prvenstveno na slobodu izražavanja, čime se krše međunarodne konvencije o informisanju i ljudskim pravima.
Neizravni pritisci na medije opasniji nego izravni
Najnoviji slučajevi pravosudnog „kažnjavanja“ nezavisnih medija i autora u Crnoj Gori naišli su na nepodijeljenu osudu u Hrvatskoj. Međutim, neki naši sugovornici upozoravaju da može biti i gore jer su neizravni pritisci na medije daleko opasniji nego izravni.
Alarmantno - to je prva reakcija osnivača i urednika ugaslog splitskog satiričko-političkog tjednika Feral Tribune, Predraga Lucića:
„Ta drakonska presuda protiv podgoričkih Vijesti i potvrda presude Andriji Nikolaidisu na Vrhovnom sudu Crne Gore zapravo su alarmantni jer ukazuju na to da će se moćnici u Crnoj Gori svim snagama boriti protiv slobode javne riječi. Znamo da situacija nigdje na ovim post jugoslavenskim prostorima nije baš bajna. U Crnoj Gori, čini mi se, da je sada posebno teška. Sve to služi i na diku slobodnog svijeta, koji je devedesetih još koliko-toliko pratio što se događa kod nas, a sada ovo područje smatraju riješenim i okrenuli su se praćenju stanja slobode medija, recimo u Afganistanu.“
Drakonske novčane kazne za klevetu u velikoj su mjeri kumovale propasti Ferala, podsjeća Lucić. Prilike su se unazad nekoliko godina promijenile, ali u prvom redu zato što je novinarstvo otupilo zube, kaže bivši „feralovac“:
„Nije situacija onoliko drastična, kao što je bila devedesetih, ili do prije nekoliko godina. Mislim da su tome kumovali i sami mediji, koji su se poprilično umirili. Tekstovi u novinama su postali samo dodatak oglasnom dijelu.“
Presude crnogorskim medijima pokušaj su „smirivanja“ nezavisnih, mislećim novinara i medija, kaže profesor etike u novinarstvu, Stjepan Malović:
„Taj trend je inače bio prisutan u svim zemljama u tranziciji. Tako i crnogorski put prema demokraciji, samostalnosti i nezavisnosti medija mora proći kroz tu fazu.“
Na žalost, ima i gore od toga, upozorava profesor Malović:
„U Hrvatskoj smo tu fazu već prošli, ali, po svemu sudeći, zažalit ćemo za vremenima kada su pritisci bili javni, jasno prepoznatljivi i kada smo znali ko nam ograničava medijske slobode. Bojim se da sada ulazimo u drugu fazu, koju je vrlo teško prepoznati, a još je teže dijagnosticirati trendove pritisaka. Pritisci su veliki, dolaze sa svih strana. Dojam je da vlada neka opća zbunjenost, ili bolje rečeno ludilo, ali u tom ludilu ipak, čini mi se, ima sistema.“
Novinarstvo je i dalje vrlo važno i utjecajno, novinari mogu podržati ili pokopati razne projekte ili osobe. U svim zemljama regije mediji manipuliraju, ali i njima se manipulira:
„Tih manipulacija ima sve više. Neki put su vrlo prozirne, ali neki put ih je teško prepoznati. Tek u drugom ili trećem krugu čitanja ili susretanja možemo prepoznati o čemu se radi. I na koncu, novinari su svedeni na puke izvršitelje. Neki misle da još uvijek mogu nešto napraviti, ali sve manje i manje. Često su manipulirani i rade nešto što je bez njihove volje i znanja. Mislim da smo u dosta teškom stanju i da je ovo jedno razdoblje novinarstva kojeg ćemo željeti, što je moguće brže, zaboraviti.“
Poznati televizijski novinar i urednik Denis Latin pridružuje se osudama sudskih odluka u Crnoj Gori:
„Svake te odluke, koje su se dogodile kod naših susjeda, su retrogradne i kao novinar ih osuđujem u svakom pogledom. Ni kod nas u Hrvatskoj u tom smislu nije bolje, iako su napravljene neke kozmetičke promjene.“
Naime, kleveta je ublažena i iz Zakona o medijima, prebačena je u Zakon o obveznim odnosima. Sada se klevetu u Hrvatskoj sudi kao nekad u Rusiji, kažu mi eksperti - požalio nam se Latin:
„Nedavno sam imao jedan slučaj. Tužila me bivša direktorica HRT-a za izjavu koju sam dao Slobodnoj Dalmaciji, gdje sam kritizirao praksu ne raspisivanja javnih natječaja, nesavjesnog poslovanja. Podigla je tužbu za naknadu štete po Zakonu o obveznim odnosima. Donesena je prvostupanjska presuda po kojoj sam dužan platiti 50.000 kuna i 10.000 kuna sudskih troškova, iako mi je sud kroz nekoliko parnica zabranio da izvodim bilo kakve dokaze i bilo kakve svjedoke. O čemu pričamo? U Hrvatskoj je situacija gotovo ista.“
Sporni Zakon o informisanju
U Srbiji dugo najavljivane i u javnosti osporavane izmene i dopune Zakona o informisanju stupile su na snagu krajem prošlog meseca. Kako će novi Zakon uticati na slobodu medija i izražavanja? Da li će pravosuđe biti u stanju da se izdigne iznad dnevne politike?
Predsednica Udruženja novinara Srbije, Ljiljana Smajilović, koja je ove izmene sve vreme kritikovala, kaže da je možda još rano da se vide prvi efekti ovog Zakona, ali da očekuje da će Zakon početi odmah da se primenjuje:
„Mi smo kao društvo doneli Zakon koji predstavlja moćno oružje protiv novinara. Očekujem da to moćno oružje koristi država i drugi kojima sloboda medija ne prija.“
Sa druge strane i u Nezavisnom udruženju novinara Srbije kažu da su bili protiv načina na koji je Zakon donesen i da su imali čitav niz primedbi, ali i da je njegovo stupanje na snagu, kako kaže predsednica tog udruženja, Nadežda Gaće, donelo i prve pozitivne rezultate, koji se odnose na tabloide koji do sada nisu bili registrovani.
Međunarodne institucije, kao što je misija OEBS-a, izrazili su određene sumnje u pogledu primene Zakona, posebno u oblasti kaznene politike.
Dragana Nikolić-Solomon, šefica medijskog odeljenja misije OEBS-a, kaže:
„Mislim da je sada rano reći jer još uvek nemamo primenu Zakona. Kako će se primenjivati, zavisi od sudija i od toga kako će da interpretiraju ovaj Zakon. Uglavnom, kao što je rekao u našem saopštenju naš šef, postoji bojazan da bi zbog visokih kazni moglo doći do toga da država zatvara medije, što u ostalom nije dobra praksa.“
Mnogi analitičari smatraju da su dve stavke u Zakonu najspornije, a to su pretpostavka nevinosti u članu 37:
„U javnom Zakonu niko se ne sme označiti činiocem kakvog kažnjivog dela, odnosno proglasiti krivim ili odgovornim pre pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa.“
Druga se odnosi na visoke kazne, koje su, kako kaže glavni urednik „Blica“, Veselin Simonović, više nego drastične. On navodi primer koliko bi njegove novine mogle biti kažnjene ako bi prekršile pretpostavku nevinosti:
„To je ukupan prodati tiraž za sedam dana i ukupno prodati oglasi za sedam dana.“
Tako kazne mogu ići i do 20 miliona dinara. Ipak, to glavne urednike štampanih medija ne plaši. Oni ističu da će i dalje izveštavati, pridržavajući se novinarskog kodeksa i medijskih standarda.
Dragan Bujošević, glavni i odgovorni urednik dnevnika Politika, kaže da se ne može uvoditi red u medijsko polje, a da dosadašnji odnosi među političarima i njihovim strankama ostanu isti:
„Neka se dogovore drugovi političari, pa neka kažu - Nećemo više da koristimo jezik mržnje, nećemo više da izazivamo versku, rasnu i nacionalnu netrpeljivost, nećemo da iznosimo lažne podatke o svojim kolegama. Onda neće biti problema. Oni su uzrok, nismo mi. Mi radimo svoj elementarni posao, a to je prenos jedne informacije.“
Dragoljub Žarković, glavni i odgovorni urednik nedeljnika Vreme, takođe je zabrinut visokim kaznama:
„Manje su novčane kazne za ljude koji su utajili porez, koji su hiljade ljudi ostavili bez posla, izvršili prevare u privatizaciji, nego za medije.“
Veselin Simonović kaže da je od uredništva zahtevao samo jedno, a to je da se dosadašnji način rada ne menja:
„Svim urednicima sam rekao da moraju da rade isto kao do sada, da zaborave da je uopšte donesen ili promenjen Zakon o informisanju. Tražio sam od njih da svojim novinarima ne pominju Zakon, da to ne bi kod njih probudilo neku vrstu autocenzure.“
Ipak, za mnoge glavni razlog donošenja izmena i dopuna ovog Zakona leži u ličnom obračunu jednog ministra sa jednim beogradskim tabloidom. Žarko Korać, poslanik opozicione LDP, rekao je nedavno da je u pitanju ministar Mlađan Dinkić, koji već godinama dobija sporove protiv tabloida Kurir, ali da te kazne ne uspava da naplati, pa je zato i odlučio da već postojeći Zakon o javnom informisanju malo doradi.
Za Dragana Bujoševića to je skandalozan potez:
„Problem je tu tome što neko ne može da sprovede sudsku odluku, ali to je ozbiljan problem za državu i on se ne rešava Zakonom o informisanju i povećavanjem kazne, nego se rešava nekim potpuno drugim zakonom i na drugom nivou.“
Ali, može li ovako izmenjen Zakon uticati na to da zbog straha od kazni novinari određene informacije ne objave i time građanima i svojim konzumentima uskrate neke od važnih informacija?
Nadežda Gaće kaže da je uverena da se to neće dogoditi:
„Samo ćete morati razmišljati da li ćete za nekoga bez dokaza da kažete da je lopov i ubica, ili ćete napisati da sumnjate da je lopov, ili da sumnjate da je ubio, dok se to na sudu ne dokaže.“
Iako bi političari možda i želeli da medijima ograniče slobodu i da, iz pozicije straha da ne budu kažnjeni, odluče neku informaciju da ne objave, Veselin Simonović kaže da ne veruje da će se to dogoditi jer su i ranije vlasti, posebno u vreme Slobodana Miloševića, pokušavale da uguše ili ućutkaju medije, pa u tome nisu uspevale:
„Mislim da političari nemaju tu snagu i da ne postoji ni jedna vlast koja može da uguši medije. Koji je to javni tužilac u Srbiji koji će sutra kazniti Blic, ko će se usuditi da to uradi?“
Delimična sloboda medija
Koliko su mediji na Kosovu, ako su delimično slobodni, u funkciji demokratizacije društva?
Član Asocijacije profesionalnih novinara Kosova, Bul Salihu, kaže da su delimičnu slobodu medija na Kosovu potvrdili i najnoviji izveštaji relevantnih međunarodnih organizacija i institucija:
„Takva je ocena data u izveštaju Evropske komisije o progresu, Američkog državnog sekretarijata, Fridom Hausa i drugih relevantnih institucija i organizacija koje su konstatovale takvo stanje medija na Kosovu.“
Sa Salihuom se slažu i politički analitičari, Ramush Tahiri i Belul Beqaj, koji ističu da je sloboda medija uslovljena financijskom nezavisnošću, što je u slučaju Kosova, zbog malog tržišta i velikog broja medija, nemoguće obezbediti bez reklama i drugih marketinških usluga, koje Vlada koristi za pritiske i uticaje na medije.
„Sve dok mediji na Kosovu više zavise od prodaje reklama, a ne od svojih primeraka, mislim da su mediji na Kosovu ugroženi i zbog toga što vlast indirektno ili direktno uslovljava medije putem davanja tih reklama ili tendera i na neki način određuje uređivačku politiku tih medija“, kaže Belu Beqaj.
Ramush Tahiri smatra da je kosovsko novinarstvo delimično profesionalno i slobodno:
„Zbog toga što Vlada preko raznih donacija i preko raznih reklama, koje daje po novinama i medijima, utiče na uređivačku politiku jer utiče na materijalno stanje i novina i novinara.“
Beqaj smatra da su neki mediji pod potpunom kontrolom Vlade, dok je kod drugih taj uticaj delimičan:
„Neki mediji su faktički pod potpunom kontrolom vlasti, dok su drugi mediji pod indirektnom kontrolom upravo te vladajuće elite. Ako budemo i dalje imali 80 odsto informacija u medijima protokolarnog sadržaja, onda treba da shvatimo da je faktički medijska slika o Kosovu ipak nepotpuna, odnosno ne odražava realno stanje na Kosovu.“